Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 03.02.2016.

Predrag Finci : Umjetnost sama sobom odgovara na svako pitanje o sebi

Predrag Finci, Portret: Dragan S. Stefanović

Estetska terminologija Finci Predrag

Predrag Finci je rođen 1946. godine u Sarajevu. Kratko vrijeme se bavio glumom (završio Dramski studio 1969.), filozofiju studirao u Sarajevu i Parizu (kod Mikela Dufrenna), bio na studijskom boravku u Freiburgu (kod Wernera Marxa). Magistrirao je 1977, a doktorirao 1981. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1993. živi u Londonu, gdje je do odlaska u mirovinu 2011. godine radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London).

Objavio je šesnaest knjiga, a povod ovom razgovoru je njegova u Hrvatskoj prošle godine promovirana knjiga "Estetska terminologija".

Član je Društva pisaca BiH, P.E.N.-a BiH (Sarajevo), Exile Writers Ink (London) i Hrvatskog filozofskog društva (Zagreb).
 

***

Ovog zanimljivog, toplog, stvarnog filozofa upoznao sam jedno jutro, u namjeri da ga intervjuiram nakon njegove promocije u Zagrebu. Bio je u društvu svoje supruge Damjane. Intervju smo, reklo bi se "finjački odglumili", pristojno i profesionalno izrekli što se izreći moglo , a ostatak razgovora se smijali i dohvatali svijeta, kao što se to radi s onim ljudima s kojima se osjećaš kao da su ti rođeni. Knjigu sam tek trebao čitati, knjige sam se u međuvremenu dotakao nekoliko puta. Ovo pred vama je pokušaj razgovora, jer razgovor je uvijek tek pokušaj, zar ne? Ovaj put mail je bio naš posrednik, naprosto zato što gospodin Finci živi u Londonu, a ja u Zagrebu.
 

Osobno kao tekst Finci Predrag

Srđan Sandić: Gospodine Finci, uvijek se iznova moramo predstavljati, uvijek se iznova prisjećati sebe...

Predrag Finci: Ima nekoliko razloga da se i sam uvijek nanovo predstavljam, prije svega zato što ne vjerujem da ljudi dugo pamte, a onda i zato što spadam u one koji nikako nisu slavni, ni po dobru ni po zlu, jer se bavim filozofijom, marginaliziranom djelatnošću koja bi ipak da prodre u bit svega, a upravo toj svojoj marginaliziranosti može zahvaliti svoju neovisnost i moguću slobodu. A uz to, svaki od nas uvijek može biti neko drugi, posebno ako je stvaralac u pitanju, jer je svaki s novim djelom i sam sebi Drugi. Uh, otiđoh predaleko. Bilo bi puno bolje da sam rekao: ja sam P. F. Bez obzira što to mnogima ništa ne znači.


Koji dio vašeg profesionalnog života pamtite kao najinteresantniji, a koji dio privatnog života?

Eto baš, u doba pozno: s najviše veselja se sjećam svojih dana u teatru, od amaterskog do profesionalnog, možda zato što sam bi mlad, bio pun snage, sve me radovalo, mogao popiti, mogao svašta, život mi sve obećavao, sve sam mogao, htio... čak jednom, zamislite, i pjesnika Radovana Karadžića pjesme recitirao, pa mi moj prijatelj B., kasnije profesionalni glumac, koji je sa mnom nastupao u toj “poetskoj matineji“ na sarajevskom Medicinskom fakultetu, u ratu, u Sarajevu, jednu od Karadžićevih pjesma u sred bombardiranja krenuo kazivati, nikada ni slutio nisam da mi od pjesme može biti muka.

Bilo mi je lijepo i na sarajevskom Filozofskom fakultetu (gdje je estetiku najprije predavao Ivan Focht, pa Kasim Prohić, pa ja, pravu smo „školu“ napravili, tradiciju, ali i to rat prekinu), mada mi je ipak najljepši dio života bio u Londonu, istraživački rad na Sveučilišnom koledžu u Londonu (UCL-u), onda mirovina i pisanje, a u privatnom životu jedna osoba, ona koja je sa mnom, o čemu ne bih, jer se o ljubavi ne priča u intervjuima, a najradije bih o tome.   


Ako tako kažete. Pitanje o Sarajevu je neizbježno u razgovoru s vama, ali učinimo ga zanimljivim: pričajte mi o literaturi, o pjesmama koje vam Sarajevo čine Sarajevom.

Moj život je i inače umjetnost, ja i ne znam drugi. Od djetinjstva sam susretao, zahvaljujući najprije roditeljima, a kasnije svojim afinitetima, ponajviše umjetnike. Mislio sam da su oni najznačajniji ljudi na svijetu, a umjetnost suština svega. Moji pisci su u Sarajevu bili i ostali Miodrag Žalica i njegova pjesma Huni, Mak Dizdar i njegov Gorčin, Ilija Ladan i njegova neponovljiva nepatvorenost. Svaki od njih je i kao osoba i svojom poetikom djelovao na mene. Mnogo.

I još jedan pjesnik, nažalost potpuno zaboravljen, Nikola Martić, naročito njegovi Vrtovi zemlje humske. Oni su označili moj ulazak u „književni svijet“, oni su bili moje odrastanje. U toj poetici, u kojoj je još mnogo imena i lijepih stihova, sabire se moje Sarajevo.


Ima li Sarajeva u Sarajevu, ima li Londona u Londonu. Ili uvijek sanjamo, i izmišljamo te gradove? Lažno sjećanje i lažna obećanja kao da su pogonska goriva...

Dugo sam živio u Sarajevu, gotovo pedeset godina, i kada dobro pogledam unazad, bilo je mnogo rana i gubitaka. Nisam tamo dobivao priznanja, nikakve značajne nagrade i počasti (a kada pogledam tko sve jest, možda je i bolje da nisam, i nekako me raduje da me nisu nagrađivali ni komunisti ni nacionalisti, jer nisam bio po volji ni jednima ni drugima), ali mi je svejedno bilo lijepo. Moja obitelj, moja sestra, sin, moja draga supruga, prijatelji, od kojih, nažalost, većina više nije od ovoga svijeta, kao i moji osobni interesi, moj svijet filozofije i umjetnosti, učinili su mi život i grad lijepim.

Sada živim u Londonu. Potpuno živim u Londonu. Ovdje su moji problemi, moja veselja, tugovanja, moj život. Moj svijet u Sarajevu više ne postoji. Svaka me posjeta mom rodnom gradu i sada raduje, još uvijek imam dobru suradnju sa nekim časopisima i izdavačima, ali se sve, iz razumljivih razloga, promijenilo.

Uspomene su nešto drugo. One su stabilne, u sjećanju je sve još uvijek onako kao što je bilo. O tome sam mnogo, s nježnošću, pisao, takva je i moja zadnja, u Sarajevu nedavno objavljena knjiga O kolodvoru i putniku. Moje uspomene mi ne daju da bilo kada, bilo bi me sramota, kažem nešto ružno o gradu koji sam volio i koji volim. Svaki koji to radi na neki način mrzi sebe u tom gradu, a još više što mu taj grad, iz ne znam kojih razloga, nije podigao spomenik, valjda misle da su tako značajni, to zaslužili, pa se ponašaju poput odbačenih, uvrijeđenih ljubavnika.

Gradu je značajan onaj koji ga gradi, nikada onaj koji ga u bilo kojem smislu ruši. Kada bih imao nešto loše reći, ne bih ni vama, ni bilo kome. Sve što sam u životu volio čuvam u sebi s ljubavlju, i predjele, i osobe. Što nisam, potiskujem i zaboravljam.

Moje uspomene mi ne daju da bilo kada, bilo bi me sramota, kažem nešto ružno o gradu koji sam volio i koji volim.

Čitatelj Hegelove estetike Finci Predrag

Razumijem. Vratimo se povodu ovog razgovora, a to je vaše pisanje. Kada piše filozof Finci, a kada književnik? Jutrom, večeri...? Redovno, neredovno, strukturom vođen ili tek instinktom...

Ne vjerujem da sam književnik, a nisam siguran ni da sam filozof. Ja samo pišem, a o filozofiji. Pišem eseje. Jednom sam esej definirao kao refleksiju u lijepom obliku. Možda me to čini piscem, filozofskim piscem. A pišem svaki dan, i po noći, kada mi štogod ne da mira, valjda je to neuroza, nesreća što ne mogu biti nešto bolje, pa sam pisac, moram reći svoje. To „moram“ su moje knjige.


Molim vas da nam sada odgovorite na par pitanja na koja nema ili ima sasvim previše odgovora, a koja sam sebi u "Estetskoj terminologiji" dajete za zadatak. Neka prvo pitanje bude: kako je izgledao ovaj pothvat pisanja, ovaj put?

E sada bih trebao odgovoriti: težak. Ili pak: lak. Ili: spremao sam se cijeli život. Ama svaki je točan, a ni jedan ništa ne valja. Knjiga na kraju izbije iz svog pisca i tu je, postoji. Knjigu ne treba objašnjavati njen autor, nego ona samu sebe.


Estetika istražuje rezultat i posljedice stvaralačke djelatnosti dakle "djelo po sebi", djelo kao estetsku vrijednost. Ipak, kada znamo da imamo "djelo"?

Kada ono to jest.


A što čini umjetničko djelo umjetničkim djelom? Što su njegova svojstva i značenja? Što mu je funkcija?

Ne mogu baš prepričati u nekoliko rečenica ono što sam izložio u Estetskoj terminologiji, u diskusiji o više od dvije stotine estetičkih pojmova, a na više od pet stotina stranica. Ne bi bilo pošteno. Umjetnost je kompleksan fenomen, djelo nikada nije nešto „isto“ i zato neću podilaziti onim suvremenim „mudracima“ koji o svemu imaju spreman jasan i jednostavan, ali vrlo površan odgovor.


Jasno. Spadaju li pitanja o umjetnosti u besmislena pitanja? Što su - besmislena pitanja?

To pitanje dolazi iz Ayerove pozitivističke, po meni dosadne filozofske škole. Stvar mislim treba okrenuti: ne postoji besmisleno pitanje, postoje samo besmisleni odgovori. Kada je umjetnost u pitanju, ona sama sobom odgovara na svako pitanje o sebi. Zato mislim da je samo pitanje o besmislenosti umjetnosti – besmisleno.


Ima li zadovoljavajućeg načina da se odgovori na pitanja o prirodi umjetnosti? Pretpostavljamo, znamo da ne, ali ipak...

Nema. Kada bi bilo takvo nešto, umjetnost bi bila unaprijed znana djelatnost, a ona to nije i ne može biti. Umjetnost je stvaranje svijeta nanovo. I to svaki put. I svakom umjetniku. Upravo u tom smislu je svaki istinski umjetnik Stvaralac, stvaralac jednog posebnog svijeta.


Kada je u pitanju mišljenje estetskog, svatko za sebe treba preuzeti "napor pojma"? Možete li nam objasniti što to znači?

Mogu. To je Hegelova sintagma, koja poziva na mišljenje. Ako hoćete shvatiti što je umjetnost i što je estetsko, onda morate o tome misliti, a ne „uživati“ ili naprosto govoriti „to je tako“. Umjetničko djelo, svako, ama baš svako, traži taj „napor pojma“, to razumijevanje, inače će nam potpuno izmaći, nećemo shvatiti što je. Uostalom, u svako umjetničko djelo je uloženo tako mnogo da svako zaslužuje ozbiljno poniranje u njega.


Knjiga "Estetska terminologija" je vaše prikupljeno i sumirano vlastito iskustvo, teorijsko i estetsko? Najviše me zanima ovaj pogled "vlastitog".

Svako poglavlje, ili, ako hoćete, svaki pojam, obrazložen je u tri paragrafa: što je o tom pojmu u povijesti i estetici znano, što i kako o tome možemo diskutirati i napokon što bih sam o tome imao reći. Svaki put se radi o elaboraciji pojma koji je od našeg interesa u diskusiji o estetici i umjetnosti. I doista, vaše pitanje pogađa suštinu: početna, uvodna teza i „zaključak“ su uvijek potpuno moji, osobni. Pogledajte na kraju moje knjige spisak najznačajnijih djela o estetici. Poredao sam ih kronološki, jer je to istinska povijest estetike. Kada sam odlučio napisati ovu knjigu rekoh sebi: bit će to sistematiziranje mojih teorijskih iskustava, a artikulirano drugačije od drugih, sličnih knjiga. I jest.

Estetska terminologija je potpuno moja, moje stajalište, moj pristup estetičkoj problematici. Drugačije je i konstruirana od onih koje su ranije objavljene. Moja estetska (ili „estetička“, kako je bio radni naslov, koji ću možda u nekom od budućih izdanja vratiti) terminologija je suma jednog iskustva, moje osobno stajalište, izazov i poziv na dijalog. Ništa drugo i ništa bolje ne može biti ni jedna knjiga o umjetnosti do razgovor o umjetnosti, rasprava sa samim sobom i dijalog sa imaginarnim čitateljem.


I pisac koji napiše brojne, ponekad sasvim različite knjige, u osnovi uvijek piše jednu knjigu?

Moj omiljeni pisac Borges veli (navodim po sjećanju): pisac opisuje planine i rijeke, pejzaže i lica, gradove i ljude i na kraju nacrta svoje vlastito lice. Svaki je to učinio. Svako je djelo autobiografija. Koje nije, lažljivo je.


Pišete li novu knjigu? Otkrijte nam ponešto.

Pišem. Ne jednu. Svaki put kažem „neću više“, pa svaki put ponovo... U ovom trenutku radim na četiri knjige i svaka je „posljednja“. I svaka mi, naravno, „najbolja“, sve dok je ne dovršim.

Predrag Finci

Estetska terminologija

  • Izdanja Antibarbarus 12/2014.
  • 503 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532491418
  • Cijena 300.00 kn

Pristupajući estetici kao filozofskoj disciplini, ali elaborirajući estetičke termine, sagledane u njihovoj historičnosti, s iskorakom iz zadane disciplinarne matrice, Fincijeva knjiga nudi nove alate za razvoj kritičkog mišljenja i promjene epistemološke paradigme. (Leonida Kovač)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –