Predrag Vrabec : Ormarin (pjesme u prozi)
Neću izaći, prve su riječi prve od pjesama u "Ormarinu" Predraga Vrabeca koji se dvama knjigama javlja nakon četvrt stoljeća nekovrsne tišine. Čovjek se taj vrati, da bi čitatelju rekao da neće izaći!? Povratak (koji to i nije) u budućnost (koja to i nije) učinilo je mogućim prvo autorovo suočavanje s otokom Prvićem. Iako bi bilo lakše zamisliti, a još lakše od toga, reći da se na Prviću Predrag preporodio, ili nanovo rodio, nakon čitanja "Ormarina" gotovo da je činjenica da je on, došavši na Prvić, konačno došao kući.
Utroba tišine njegove poezije bremenita je riječima i pričama. Veze između rečenica njegovih pjesama-koje-su-priče, kao i smjer hiper-lirskog pripovijedanja su uglavnom nepoznanice. No, nepoznanice su samo ako na svijet, njegovu sliku i na priču o njemu gledamo kao na linearni fenomen. "Onaj koji se okrenuo ozbiljna lica i otišao na drugu stranu u znak pozdrava pokazao vam je otvoreni dlan. " Njemu, u odlasku, ako ste zainteresirani, treba prići polako, "postrance", naoko nezainteresirano.
Ionako je sve istovremeno besmisleno i pretrpano smislom, i sve je baš tako jer sve, ama sve, bilo da u potrazi za nečim ili ničim hodate kroz vodu ili zrak tek je svijet koji čeka na vas da ga upišete. Ali, u ovom trenutku je malo kasno. Propustili ste barku. To upravo čini Predrag. On je trenutni pisar svijeta, a činjenica dvaju njegovih knjiga koje su se nedavno pojavile u knjižarama govori da ovaj autor odriče linearnost ne samo svijetu-predmetu pisma, nego linearnost odriče i samom procesu pisanja.
Kohezija lirskih motiva, istovremena fragmentarnost i metikulozna sustavnost narativa pjesama, vječno vraćanje kontigencije u kojoj su sadašnjost, prošlost i budućnost tek elementi predmetnuti kombinatorici, poznavatelju Predraga Vrabeca i njegova odnosa prema peru, tintarnici, tastaturi, maestralu... slova, opravdano će istinito povjerovati da je njegov ormarin krcat pjesama. I da su ove za koje tvrdi da kao i nitko, baš nitko... neće izaći iz ormarina, tek vrh sante leda tisuća i tisuća pohranjenih stihova, vinjeta, lirskih kozerija... koje čine cjelinu poetike Predraga Vrabeca.
"Ormarin" nije dakle ono što Predrag u zadnje vrijeme piše. Čak nije ni ono što u dvadeset i nekoliko godina nakon pojave već tada
legendarnog "Juriša lake konjice" piše. "Ormarin" nije knjiga na kojoj je Vrabec zadnjoj radio. Ne! Iz krcatog ormarina autor je izvukao do istine o individualnom pjesništvu izbrušen opus koji, metodom dijela za cjelinu, predstavlja tek mali dio onoga na čemu Predrag ustrajno i predano radi. Ovo nije knjiga poezije. Ovo je knjiga odnosa prema poeziji - odnosa materijaliziranog u kreativnoj i nesvakidašnje strogoj autocenzuri pjesnika koji je tu radi poezije. Nikako obrnuto.
Dok riječi knjige putuju jedna prema drugoj u svim smjerovima vi ih čitate. Ne zavaravajte se, dok ih čitate, ne mirujete. Ne miruju ni one. Stvari od kojih je sagrađen život čitatelja, pjesnika i pjesme, materijal smislene egzistencije subjekta, istovremeno je i blizu i daleko. Relativizam odlaska kući majstora stiha mimikriran u ponovno rođenje autora u ovakvom rasporedu riječi i slova postaje esencijalnim. Baš kao i izbor. Ne tlo. Ne prošlost. Ne rod. Ne krv. Ali, da izbor tla. Izbor prošlosti. Izbor roda. Izbor krvi. Vrijeme, baš kao i mi u njemu prikazani kao bića apsolutne slobode, ide u svim smjerovima. Baš kao i govor. Baš kao i muk.
Sveprisutna neprisutnost subjekta i teksta čitatelja istovremeno i provocira i smiruje: "U odijelu od tišine nema tišine, a nema ni odijela". Prevlast forme dakle, jedino je moguća u svijetu stiha u kojemu se forma potpuno razvlasti. Razvlasti da bi zavladala tamo gdje svega i ima i nema i gdje je svijet put baš radi toga što u njemu imati nije vrjednije od nemati. Apsolutnost istine jedino je moguća ukoliko u kreativnom zahvatu izostane svaki odnos prema istini. Jedino poezija, kako je to pišući o poeziji Roberta Walsera rekao Walter Lüssi, koja odbija priznati pozitivno objektivno postojanje - postojanje nečega kao nečega, čista je poezija.
Poezija koja je u stanju odbaciti ionako u kulturi ispregovarane vrijednosti dobra i zla, istine i laži, potvrdu ili opoziv, za sebe može reći da živi i prakticira čistoću izraza. Poezija koja ne piše o istini, ali koja s njom prijateljski živi ustrajno ju propitujući. Poezija koja za sebe traži prostor supostojanja uz, s onu stranu, prije, poslije... istine ili laži svijeta. Za takvu poeziju ne može se, osim, naravno, površno, reći da je istinita ili lažna. Dapače, sama činjenica lišenosti istine unutar takvog autorskog rukopisa postaje nevažnom. Istina je ono čime se poetika ovakve poezije bavi.
Poezija Predraga Vrabeca takva je poezija.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )