Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 03.04.2015.

Suzana Matić : Riječ srce lebdi iznad mog srca kao oblak iznad ptice


Suzana Matić (1970., Mainz) odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet. Danju radi kao projektantica. Noću piše. Objavila je knjigu p(r)oezije "Samosanacije“, a za Algoritam je nedavno objavila i drugu knjigu – "Koliko sam puta okidala s boka : (Anatomija promašenog)“.

Autorica ovaj put ispisuje dnevnik bez nadnevaka, dnevnik tijela i o tijelu. Kroz knjigu se nekoliko, uglavnom ispovjednih narativnih linija isprepleće, kao što je u tekstu nerazdvojivo spleteno filozofično i intimno.

Zaljubljenost u jezične igre kod ove autorice već su dobro poznate i iznova se utvrđuju, posebice tendencija prema spektru paradoksalnog. O prošloj, ali i novoj knjizi razgovaramo s ovom iznimnom spisateljicom koja bez kalkulacije stvara – možemo slobodno reći - novi književni diskurs.

Samosanacije Matić Suzana


Srđan Sandić: "Jednom kad si napokon priznaš sve svoje ranjivosti… nikad se čvršće nemaš u rukama" - jednom ste mi rekli. Tako je i s tekstom. On prepoznaje istinitosti. One mu daju jak temelj, kasnija žbuka tkzv. fikcionalizacija je samo dekor. Ili?

Suzana Matić: Ima jedan Dučićev stih koji kaže: "Istina je ono što duša prosneva“, a ja sam ga uvijek doživljavala kao stih "o meni“. Ipak, nije bilo ničeg ekskluzivnog u tom osjećaju, ni taštog u mom svojatanju, jer me ta moja - "istina o istini“ - previše često koštala snađenosti u stvarnom životu. Pa je možda i zbog toga istina oduvijek i bila jedna od mojih glavnih tema.

Ja sam vjerojatno u svojim tekstovima na mahove čak i pretjerano iskrena. Jednom mi je jedna prijateljica napisala: "Ti si jedno čudo(vište). Ono što drugi sakriju pod tapet, ti lipo izmeteš na sunce i onda još vičeš – gle smeća!“ i bio je to kompliment koji je momentalno ušao u moj hall of fame. Ali opet – uza svu tu (razornu) iskrenost ja zapravo uglavnom ne znam gdje je istina. A to u kombinaciji može biti podosta bolno.

Istina mi nekako uvijek izmiče i često sam svjesna da se na sva usta pišem, a potpuno neinformirana o sebi. No upravo zato jer mi izmiče – ja i nastavljam pisati. Moja prva knjiga počinje riječima: "Bilo je to zato jer nisam znala odgovoriti na pitanje koje su mi postavljali, a htjela sam..." i mislim da to vrijedi i dalje. Ja i dalje svakoga jutra pišući razbijam i svijet i sebe, pa nas onda na koljenima slažem i sastavljam, i mislim – jednom će to napokon biti istinita slika.

No opet, dok tako iskreno nižem svoje redove, ja brižno pazim da negdje ne isplivaju i one prave istine. (Ako pravim istinama možemo nazvati činjenice)
To baš nitko tko piše o sebi ne želi.
 

Koliko se "smisao" i razlog pisanja promjenio, u odnosu na prvu knjigu "Samosanacije" koja je doživjela iznimnu recepciju?

Pisanju nikad nisam tražila razloge. Jedino što sam svim silama pokušavala je pronaći mu dovoljno tvrde i neoborive proturazloge. Ili ako ne to, onda barem neki antidotski eliksir. No nije mi uspjelo. Sada mogu reći da srećom, jer sam se nakon izlaska prve knjige, barem u tom smislu, pomirila sa sobom. I sve što mi je ta knjiga donijela, a kad kažem to, mislim na ljude – neprocjenjivo je.

I znači mi to puno, neizmjerno puno, ali opet – i da nije bilo tako, sve bi ipak bilo isto.

Hoću reći, kad krećemo u život znamo samo: "Ovo je moj glas, mogu zvati.“ Onda naučimo da poslije glasa dolaze ruke koje nas drže. Da su ovo gore oblaci i ptice, da vani puše vjetar, da je ovo što mi visi na lančiću srce, a ovo što držim u ruci je knjiga... A onda vidimo da taj svijet nikad nećemo moći imenovati, jer će on uvijek rasti brže od nas. Ipak, ja ga neću nikad prestati dozivati, jer riječ srce lebdi iznad mog srca kao oblak iznad ptice. Ali ta recepcija prve knjige otkrila mi je i nešto drugo. Shvatila sam da pišući, ja zapravo i svaki dan vraćam svijet i sebe na naš početak - ovo je moj glas, mogu zvati, doći će.

No ono što se vjerojatno jest promijenilo je baš taj glas… kojim pišem. U vrijeme izlaska "Samosanacija" napisala sam da je poprimio svoj konačni oblik duše s posebnim potrebama, ali ispalo je da su unutar te dijagnoze promjene još uvijek moguće. Prošle su dvije godine, život mi se od tada promijenio barem dva i pol' puta, i ne znam, svoj glas nikad ne čujemo dobro, ali osjećam da su mi, kao i ja sama, i noviji tekstovi – "stariji“. Da su istovremeno i manje himnični i manje očajni.

Ja i dalje svakoga jutra pišući razbijam i svijet i sebe, pa nas onda na koljenima slažem i sastavljam, i mislim – jednom će to napokon biti istinita slika.


Ne znam, možda sam u "Samosanacijama" potrošila onu sebe sposobnu baciti se naglavačke s čvrstim dječjim povjerenjem da me ne čeka kilometar vrištećeg pada, nego dobra zračna struja. A opet, tek što sam to napisala, koliko se ne znam, znam da to nije (a o nemogućnosti istine je bilo riječi) – istina.

Kakav je bio rad na novoj knjizi? I vidite li pisanje uopće kao "rad", s obzirom da se bavite i arhitekturom, ali i fotografijom, makar hobistički.

Moje vrijeme za pisanje je vrijeme koje moram ukrasti od jako ubrzanog života koji uglavnom više vozi mene, nego ja njega; od spavanja; vrijeme u kojem sam potpuno poklopljena sa sobom; u kojem sam ispunjena čak i kad sam nesretna. Nešto što mi nitko nije nametnuo, nego sam se morala izboriti za to, perom, ali bome i mačem, pa čak i kad sam se istim oružjem svim silama borila protiv toga / sebe.

Ipak, za razliku od prve knjige koja nije nastajala kao knjiga, nego sam tek naknadno shvatila da mogu ukoričiti nekoliko godina eksplozija i bujica koje su me raznijele, ova je knjiga imala "odluku“ u svojoj zigoti. Znala sam da pišem knjigu, znala sam čak i kakvu knjigu pišem, i onda sam u tom smislu radila na njoj.

Fotografija je jako prisutna u mojim tekstovima, mnogi od njih imali su svoj triger u nekoj slici koju sam okinula s boka, čak i ako se to kasnije, u objavljenima, nije vidjelo. Pisanje i fotografiju ispreplićem stalno, pa je čak i moja (anti)junakinja u ovoj knjizi fotografkinja. No ako je pisanje moja nužda ili vjetrometina na koju sam se sama stavila, fotografija je uistinu moj hobi: odmorište i sklonište u vremenima sumnje.

Arhitektura je pak ono za što ne kradem od života, nego što radim za život. Ona je predivna profesija koja nagrađuje i ispunjava, i bilo je godina kada sam ginula za nju, ali eto – ja nikad nisam znala ginuti ili (nesretno) voljeti paralelno, nego uvijek – serijski, a ovo su, izgleda moje "godine opasnog pisanja“.

Pisanju nikad nisam tražila razloge. Jedino što sam svim silama pokušavala je pronaći mu dovoljno tvrde i neoborive proturazloge.

Koliko sam puta okidala s boka Matić Suzana


Vaša, nekada posebno istaknuta misao bila je "jer je ono što nam nedostaje, ono što najviše jesmo." Je li se izmijenilo uvjerenje?

Postoje istine koje nisu ni stavovi ni odluke, već – ograničenja: bedem koji se zove "vlastita koža“ ne možemo preskočiti. Pa je ta misao manje moje uvjerenje, a više suština. Nedavno mi je dvanaestogodišnja kći rekla: "Mama, ja nikad neću shvatiti tvoj mehanizam“, i smijale smo se onda obje, ali ona ne zna da sam ja sa zahvalnošću primila tu riječ od nje. Zato što mi je nenadano ugradila neki egzaktan ustroj, zato što sam na jedan tren sama sebi zvučala naučno dokazljivo, statistički malo vjerojatno, ali ipak - moguće. Pa hoću reći, ako u meni i postoji neki ustroj, onda je to sigurno – nedostajanje. I on je, rekla bih, nepromjenjiv.

I zbija i u ovoj knjizi u kojoj sam pričajući priče o svim tim, u životnim iskustvima pripovjedačice, gotovo potraćenim, ranjenim i kažnjenim dijelovima tijela, i putujući tako tim tijelom u dno sebe, i opet tražila ono što mu (mi) nedostaje. I u tom času istovremeno bila najmanje i najviše – ja.


Ovom knjigom ulazite u nešto kontroliraniju fragmentiranost, u dramaturški posloženiju, ali ništa manje zahtjevnu prozu, ali i poeziju. Kako vidite svoj tekst kada se uformira u artefakt, u knjigu? Kako ste ovu knjigu "pustili" van?

Knjigu sam više odgurnula, nego pustila od sebe. Da mogu mirno (nemirno) pisati, živjeti dalje. Morala sam je se naprosto riješiti. A jednako bilo je i sa "Samosanacijama". Morala sam se odmaknuti korak dva od njih, da im napokon budem blizu. Laknulo mi je opet.

A što se forme tiče… Koliko sam puta okidala s boka je zamišljena kao neki "anatomski atlas“ djelića prošlosti i dijelova tijela, od kojih su mnogi čiste metafore, poput škrga ili žalca. Ipak, taj atlas nije tek hrpa nepovezanih priča ispisanih pod istim konceptom, pa "dokle ide – ide“ ili neki registar, katalog organa, špil karata koje se mogu promiješati i sve isto… nego sam njihovim nizanjem, odnosnom uzimanjem komadića mozaika, ugrađivanjem, traženjem mjesta im, odbacivanjem, pa ponovnim uzimanjem (jer neki su dijelovi obrađeni i više puta... to su koljena naravno, ali i kosa itd.) postepeno slagala lik pripovjedačice i jednu veću priču u pozadini. Priču labavu i nedorečenu, ispričanu u naznakama, obrisima, fragmentima... ali koja ipak ima (kad već govorimo o anatomiji) – i glavu i rep. To je vjerojatno priča o samoći i / ili (ljubavnom) razočaranju i oporavku od njega, ali iako je ona dana samo u naznakama, kroz neizrečeno, ili baš zbog toga – upravo ona je nevidljiva žila kucavica cijelog rukopisa.

I kako ta priča odmiče, tako se pred čitateljem, ali i junakinjom samom, sve više nazire i stvara jedno novo tijelo (metaforički, naravno), ili je ono možda već i sada tu, ali se ona još nije udomaćila, prihvatila i prepoznala u njemu.

Tekst je na neki način dnevnički, dijelovi tijela su gotovo nadnevci. Postoji početak te veće priče – želja da se zagrebe u sebe, ali i njen kraj: neka (u granicama mojih mogućnosti) "nova bolja ja“.

Kada ste znali da je "kraj"? A neka ovo bude i poetsko pitanje.

Pa onda ću odgovoriti poezijom. Stihovima kojima završava moja treća knjiga, zbirka poezije "Drugo-jačija“, koja bi ove godine trebala izaći u izdanju V.B.Z.-a.



INTERPUNKCIJA

"Ići ćeš spotaknuti se nećeš pasti"

- pisala sam si proročanstva u besanim noćima.

Tek poslije sam naučila kako si ujutro postaviti zareze

da me ne ozlijede.

A i točku.

Suzana Matić

Drugojačija

  • V.B.Z. 03/2016.
  • 114 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533047683
  • Cijena 119.00 kn

U novoj pjesničkoj knjizi 'Drugojačija', u kojoj se ovaj put odlučuje samo za stih a izostavlja lirsko-prozne fragmente, to Drugo i dalje nedostaje, a autorica je, naravno, i dalje u potrazi za Bogom u licu Drugoga, ali i ona je drugačija, jača, svojim je pisanjem, koliko god bilo traumatično, podigla krovnu gredu i sad vam je samo hrabro krenuti s njom kroz prostore koje je osvojila.

Suzana Matić

Ne naginji se unutra

  • Hena com 08/2017.
  • 200 str., meki uvez
  • ISBN 9789532591750
  • Cijena 109.00 kn

Priče Suzane Matić nalik su na jedan od onih složenih osjetljivih mehanizama kojima se sa strepnjom i nadom izlažemo kad nešto u nama ne radi kako treba: savršena klopka za valove, titraje, sve nevidljivo od čega smo sastavljeni. (Roman Simić)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –