Tomica Bajsić : Dva svijeta i još jedan
Izazovu oblikovanja iskustava stječenih na putovanjima nije lako i jednostavno odoliti. Avanturistički duh Tomice Bajsića, pjesnika („Južni križ“, „Pjesme svjetlosti i sjene“), prevoditelja (izbor iz španjolske poezije, „Sve do srca svijeta“ Blaise Cendrars, „U Patagoniji“ Bruce Chatwin) upisao se u prozni tekst na posve neobičan način.
Naime, u trenutku kada žanr putopisa nameće potrebu da subjekt putovanja opisuje vlastita iskustva s putovanja, Bajsić poseže za iskustvima drugih koji su o istom prostoru već pisali, koji su ga u dalekoj prošlosti već istraživali, bili pti tome ushićeni, koji su upravo njime potaknuti često puta „prelazili preko ruba“ pretvarajući se u poznate istraživače umjesto da su ostali zadovoljni npr. „ulogom paža jednom portugalskom princu“. Bilježi on pri tome niz događaja, ali i asocijativnih zapažanja na temelju čitanja literature. Intrigiraju ga posebice oni autori, moreplovci, putopisci, avanturisti, povjesničari u čijim tekstovima prepoznaje vlastiti, već od kritike prepoznat, pjesnički „pustolovni duh pun romantizirane samoće“.
Putujući Južnom Amerikom, Brazilom, unutrašnjošću tih prostora, ploveći brodom „Queen Lory“ oceanom između otoka i rubnoga kopna, gledajući rijeke Orinaco, Rio Negro i Amazonu, zaustavljaući se na jezeru Zrcalo mjeseca, autor "Dva svijeta i još jedan" oblikuje putopis bez čvrstog narativnog okvira, bez eksplicitno izrečenog plana putovanja, s brojnim analeptičnim digresijama koje se često puta pretapaju s trenutnim iskustvom slučajnih prolaznika koje putopisac susreće zapisujući pri tome priče o ljudima i zbivanjima oko njih. Pikanterije iz brodskih dnevnika, tračevi s ulica, iz života mještana, sudbonosne ljubavi, priče o čudima i čudesima, legende, istina o Briggite Bardot i gusarima kao i o ženama ratnicama i morima koja se ulijevaju u rijeku, samo su neki od narativnih izleta koji ovaj književni žanr temeljen na vjerodostojnosti i autentičnosti zapisanoga, premiješta u onaj na granici mogućega i vjerojatnoga.
Ako su temeljne strategije u putopisu pripovijedanje i opisivanje onda se prikazivanje putopisne događajnosti u ovih trinaeset poglavlja isključivo svodi na montiranje tuđih iskustava, a figura opisa kojom se obično narušava izvještajni ton putopisne naracije u ovoj je putopisnoj prozi i opet gledana kroz naočale nekog drugog. Na taj se način potpuno brišu granice između onoga tko putuje, tko zapisuje odnosno onoga tko čita. Autorov se identitet u „Dva svijeta i još jedan“ nazire u onim slojevima teksta u kojima on bira detalje iz života drugih (npr. digresija o Melvillu i njegovom posljednjem zapisu „Prati svoj san“ ili o Joshui Slocumu, prvom samcu koji je oplovio svijet) kako bi uspostavio kontakt s čitateljem, ali i u vrlo diskretnim komentarima preko kojih ukazuje na prostore svojih interesa. Mnogostruko složenim rečenicama spajaju se udaljenosti i blizine, prošlost i sadašnjost, proizvodeći pri tome pravu narativnu eksploziju informacija. Dobija se ipak dojam da kratak spoj iz kojega „frcaju“ iskre prepune podataka, detalja, opisa, digresija baca čitateljima zagušujući dim u oči pa se njihova perceptivna usmjerenost raspršava krajolikom kojim putopisac prolazi, ljudima s kojima se susreće, kulturnopovijesnim znamenitostima o kojima piše.
„Dva svijeta i još jedan“ eksperimentalna je putopisna proza koja pomične granice putopisnoga žanra pretvarajući ga u biografski tekst. Zrcaljenjem osobnoga u iskustvu drugoga oblikuje se višeslojna naracija o prostoru kojemu putopis nastoji nalikovati. Dakle, Bajsić bira iskustva onih čije ushite dijeli, čija iskustva s putovanja poštuje, čije ga sudbine uzbuđuju, a zapažanja nadahnjuju. „Dva svijeta i još jedan“ stoga je tipičan postmoderni putopis u kojem se čitatelj neće tako jednostavno snaći, u kojemu neće dobiti jasnu sliku putovanja koju očekuje, neće slijediti oko putopisca već njegov duh, njegovu asocijativnost.
Količina informacija je u ovom slučaju samo nadomjestak za putovanje na koje se mnogi ne odlučuje krenuti najčešće uslijed vlastite nepokretnosti i vezanosti uz jedan prostor. „A sudbina nam je moreplovna“, piše.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )