Tomica Bajsić : Južna pošta - Putovanje poezijom Latinske Amerike

Opraštajući se od ekipe liječnika, časnih i medicinskih sestara u koloniji gubavaca u kojoj se zaustavio i radio na svojemu putu kroz Latinsku Ameriku, tada tek motociklist, Ernesto Guevara, rekao je kako treba nadići regionalne i nacionalne, parohijalne predrasude i na taj kontinent gledati kao na organsku i neprekinutu cjelinu, od Meksika do Magellanova prolaza.

Vlastitu kreativno-prevoditeljsku motociklijadu kontinentom Južne Amerike, veliki pjesnik, Tomica Bajsić, provodi na način transkulturalnoga znatiželjnika na putu prema spoznaji o drugima. Apsolutno bez, u većini slučajeva, teško odbacive prtljage kulturnih i civilizacijskih predrasuda koje kod liberalnih intelektualaca zapravo imaju pozitivan predznak u liku predznanja, glave namjerno ispražnjene od predumišljanja susreta, Bajsić je sastavio "Južnu poštu", vrijedan dokument intelektualne povijesti u nastajanju: sastavio je lirsku Hrestomatiu Latinoamericanu.

Ona počinje u Brazilu, a "završava" u "izmještenosti" "Gringe", "kulturalne Mestize", harlemske poetese, June Jordan (1936.- 2002.) Između ova dva "kraja" nastanile su se poezije kontinenta. Bilo da se zrcale u ogledalu kontigenta meksičkih poetika, bilo da su "emancipirane" od bilo kakvog nacionalno-poetskog utjecaja i kanona, ovdje odabrane pjesme dokument su studioznog i sustavnog osobnog i samim time fragmentarnog, proizvoljnog presjeka kroz beskraje i vrtloge jedne od, ma koliko to simpatizerima bratstva jednakosti i slobode među literaturama svijeta pristrano zvučilo, ponajboljih planetarnih književnosti. Nemojmo zaboraviti i ovdje prisutnu karipsku na koju znalci ipak gledaju kao na uvjetno odvojen korpus "Latino" poetika.

Što se sociopoetike na terenu tiče, notorna je činjenica da je Latinska Amerika kontinent na kojemu su pjesnici još uvijek privilegirana, štovana i uzvišena bića. Bez obzira radi li se o socijalno osvještenim promotorima i praktikantima radikalne pedagogije Paola Freirea pomiješane s u Vatikanu nedobrodošlom teologijom oslobođenja, ili pak o otvorenim simpatizerima sada već posrnule diktature El Caballa, Fidela Castra; nevažno radi li se o pjesnicima kojima je kolajne oko vrata vješao krvnik Pinnochet, ili ih je pod svoje skute laureatkinje Nobela sklanjala činjeničnoj istini nesklona Guatemalka, Rigoberta Manchú, oni su kontinentalna dika i ponos.

O tome svjedoči i Bajsićevo svjedočanstvo koje govori o tome kako "Brazil njeguje poeziju kao cvijet bitka". O tome koliko Brazil voli svoje pjesnike govori činjenica da su u samome centru Ria u kojemu je skoro pa nemoguće parkirati, ishodili Manuelu Bandieri posebno parking mjesto s velikom srebrnom pločom "O Poeta". To što pjesnik nije imao auto, niti ga je znao voziti, Brazilcima uopće nije predstavljalo problem.

Ovo me Tomičino anegdotalno izviješće podsjetilo na moj boravak u Bahiji. U razgovorima o književnosti koje smo vodili u jednom kafiću uz more, Bahiani su s ponosom, kao mantru ponavljali ime Jorge Amada. Nakon sati i sati razgovora, postalo mi je jasno da šest od njih deset uopće me umiju čitati. Činjenica da nisu pismeni ni u čemu nije umanjila njihov ponos kojega su osjećali pri samom spomenu Amada. To je bio jedinstven nagovor na čitanje: Amada su mi preporučili i nepismeni!

S prijateljskom zavišću koja se miješa s podijeljenom radošću zamišljaja same mogućnosti takvog puta mogu samo zamisliti kakve je sve susrete na putovanjima Južnom Amerikom imao Tomica Bajsić. Pjesme u ovoj knjizi izabrao je i preveo, i to s tri jezika (portugalski, španjolski, engleski), sam pjesnik-putnik.

Knjiga je ova za sladokusce i znatiželjnike kultura. Uz mnoge njezine kvalitete, od kojih je jedna čak i ovim podnebljima nasušno potrebna informativnost, ova hrestomatija sadrži kulturalno adekvatno oslikan amalgam kolonijalnih i postkolonijalnih poetika čijim je verzijama gotovo u svim slučajevima jedina čvrsta osnova glas "domaćih obavještajaca", onih indijanosa koje su stoljećima došljaci toliko uporno htjeli ušutkati. Osim možda u samom Brazilu gdje se ipak dogodila malo manje krvava fuzija domaćeg i stranog. Primjeri za to su Candomble i saudade.

Evo Tomici materijala za još jedno putovanje. I to s Puno Vitra.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )