Tomica Bajsić : Zrak ispod mora

Mreža znanja o svijetu Tomice Bajsića riječima bi se dala nacrtati ovako: ne postoji povijest; postoje njezine verzije. Ne postoji Dobro i Zlo. Postoji ispravno i pogrešno. Memorija je infrastruktura povijesti. Najvažnija je ona osobna. Ona koju zovemo kontramemorijom. Ona koja se protivi panoramskim planovima povijesti i koja pred lice njezine službene verzije uvijek prinosi zrcalo krupnoga plana. Njome se ispunjavaju prostori slobodne, sive zone vremena koje je za nama. Kada se tako udaljena od moći, posloži, kontramemorija piše kontrahistoriju. Ili genealogiju.

Kad smo već kod nje, reči nam je da iz nje slijedi i ideja morala. Pitanje moralnoga čina za Tomicu Bajsića produkt je koji proizlazi iz pitanja perspektive. Realizam povijesti, njegove statističke činjenice, za pojedinca je opasan i nezanimljiv esencijalizam. Nezanimljiv, jer ga u vrtlogu vremena zaobilazi: opasan, jer, zaobilazeći ga, pojedinca ubija! U ime naroda, u ime nacije, u ime zastave... a sve radi osobnog profita prljavih gospodara rata.

Kategorički imperativ Tomice Bajsića temelji se na paradoksu čvrstih vrijednosti pojmljenih kao niz opće dobrih pojedinačnih uvjerenja. Drugim riječima, ukoliko nam trebaju čvrste vrijednosti (a nije da nisu upotrebljive) tada nam trebaju jedino one koje se grade iz iskustvenih nizova valjanih (i dobrih) pojedinačnih uvjerenja. Primjer za ovo je tata Malog princa, Saint Exuperry; pustolov poput Tomice, onaj koji je, kad mu je svijet krenuo ususret, otišao pogledati ima li zraka ispod mora. Naslov je to pjesme koja sažimlje kategorički imperativ na kojemu se temelji i cijela ova knjiga.

Osim kontramemorije koja je možda najslikovitije predstavljena u supstituciji Šop umijesto Tita (a ide ovako: "Koliko si imao godina kada je umro Tito? Ne želim reći, ni pod prijetnjom smrti", da bi, u istoj pjesmi završio stihovima: "Nikola Šop umro je 1982. godine, kada sam imao četrnaest godina") ono što vidljivo obitava u Bajsićevoj knjizi je protest protiv kolonijalizma. No, što knjigu čini posebno zanimljivom, ne samo onog općepoznatog, centrifugalnog tipa kolonizacije, nego i onog njezinog, manje vidljivog, centripetalnog oblika. Baš kako čitate: kolonizacija koja se kreće od centra prema (u pravilu udaljenoj) periferiji je centrifugalna; dok je ona koja je okrenuta na unutra, k središtu koji je blizu mjestu njezine emanacije, jest centripetalna.

Centrifugalna se izravno bavi Dragutinom Lermanom, istraživačem u Kongu, koji je "otkrio" Zrinjske slapove. Budući da je imenovanje, ponovimo to, jezička strana prava na posjedovanje, imenovanje nečeg imenovatelju koji u pravilu dolazi iz druge kulture, nepoznatog, eminentno je kolonijalni čin. Tomica najprije poručuje Lermanu Požeškom da je trebao te slapove "u srcu Conradovog Srca tame nazvati drugim, domorodačkim imenom ili ih ne zvati nikako", onda ga moli da slap "vrati nazad ako već mora imati ime, neka bude nešto drugo". Predlaže neka od u kulturi slapova izraslih imena: suze Miriam majke ljudi, ili Utočište slonova koji ne žele umrijeti, ili, ne bi li obje strane bile zadovoljne: Nepoznati slapovi.

Za naša podneblja, ona u kojima svi slapovi imaju imena od stoljeća sedmog, Tomica je rezervirao sablasnu, centripetalnu kolonizaciju - onu koju u eseju "Tragedija Srednje Europe" Kundera zove "samokolonizacijom", a američka filozofkinja Kelly Oliver, spajajući Freuda i Fanona "kolonizacijom psihičkog prostora pojedinca". Radi se zapravo o zločinu protiv čovječnosti kojega gospodari obećane zemlje u kojoj stanuješ, dok te ubijaju i za nju i za tvoje bolje sutra, počine u njezino ime. Pritom ti otmu glas, ime i prostor kojega si im, svojom žrtvom, za njih izborio. Nju čitamo u potresnoj pjesmi "Krv drugih". U njoj "Stari su poslali djecu u rat protiv druge djece kako bi se domogli plijena onih drugih starih. Djeca su ustala u prijateljskom savezu obraniti se, jer tako im nalaže njihov jednostavni svijet, u kojem je osnovni instinkt samoodržanja još uvijek napet kao struna...".

Budući da se kreću stazama koje su poznate jedino starima koji su ih tamo poslali, djeca se ubrzo izgube u magli, nakon čega postanu vojnici koji se mole: "Bože, čuvaj moje suborce, moj život i onaj od neprijatelja". Od rata osijede, i "nose, svaki za sebe, kišne ograče svoje samoće". Zašto je tomu tako: zato jer im je kralj cvrčaka uzeo glas. Na isti način na koji je Lerman oteo ime slapovima i tako im ukrao život. Ali, on je barem bio uvjeren da to radi "drugima". A ova su djeca, tek ogrnuta u samoću, shvatila da su Svome bila Drugo. No nisu klonula. Ne jedan od njih otišao je i sam vidjeti, ima li zraka ispod mora.

Knjiga preda mnom zastrašujuće je lijepa, poetična i istinita! Uz onu skitsku Damira Šodana, upire prst k samom vrhu nacionalnog parnasa, i prstom uprtim u beskon otvara i zatvara godinu koja, za koji dan, sklapa i tristošezdesetpetu stranicu...

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )