Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 29.04.2015.

Vanda Mikšić : Od književnog djela očekujem da me kao Alisu uvede u svoje čudo

Vanda Mikšić (Šibenik, 1972) vrsna je, nagrađivana i izuzetno agilna prevoditeljica s francuskoga i talijanskoga jezika.

Sveučilišna je profesorica – djeluje isprva kao znanstvena suradnica na Université Libre de Bruxelles (2007-2014), vanjska suradnica na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu (2008-2012), a od 2013. godine u statusu je docentice na Odjelu za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru. Doktorirala je na temu tišina u jeziku i poeziji Stéphanea Mallarméa pri Université Libre de Bruxelles.

Radila je u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u Bruxellesu i Parizu. Suradnica je Centra za knjigu, članica uredništva časopisa Tema te suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L'Ollave.

Uz više od pedeset prijevoda, objavila je knjigu "Interpretacija i prijevod" (2011) te niz znanstvenih i stručnih radova u domaćim i stranim publikacijama. Autorica je poezije objavljivane u domaćoj periodici i na radiju te ukoričene u zbirci "Diši kroz masku - diši normalno" (2012).

Život način uporabe Perec Georges


Vanja Kulaš: Na početku, čestitke na Nagradi "Iso Velikanović" za prijevod Perecova romana "Život način uporabe"! U siječnju si primila još jedno vrijedno priznanje - riječ je o odličju Vitez reda umjetnosti i književnosti koje dodjeljuje Ministarstvo kulture Republike Francuske. Čitateljima tvoj potpis već niz godina jamči izvrsnost prijevoda s francuskog i talijanskog, njihove pohvale sigurno dolaze i do tebe, no koliko ti znače ovakva prepoznavanja od strane struke? Možeš li nam nešto više reći o tim uglednim nagradama?


Vanda Mikšić: Hvala ti na čestitkama! Mislim da je svakom čovjeku drago kada struka ocijeni da mu je rad kvalitetan. To je velika podrška i poticaj za buduće projekte. Iako osobno smatram da je veoma nezahvalna zadaća na Povjerenstvu koje od nekoliko desetaka (ili koliko ih već pristigne) prijevoda mora izdvojiti jedan i proglasiti ga najboljim, dati mu prednost pred nekim drugim, nužno drugačijim, a zasigurno podjednako vrsnim radovima, pogotovo kad je prijevodna produkcije te godine obilna i vrijedna, svjesna sam iznimne važnosti Nagrade "Iso Velikanović": ona, naime, skreće pozornost šire javnosti na neprocjenjivu ulogu koju prevoditelj ima u oplemenjivanju književne baštine nekog naroda – bilo tako da izravno ugrađuje u nju važna djela iz stranih književnosti, bilo tako da utječe na buduću domaću književnu produkciju – a ujedno i potiče prevoditelje da rade što kvalitetnije!

Ali meni je uistinu podjednako drago čuti od pojedinaca da im se neki moj prijevod svidio, da su zahvaljujući njemu došli do nekog autora koji bi im inače ostao nepoznat i nedostupan. To su ti mali koraci, mikropomaci, lepeti krila koji se odražavaju na cijeli sustav.

Odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti, koje Ministarstvo kulture Republike Francuske dodjeljuje od 1957. godine za doprinos stranih državljana promicanju francuske umjetnosti i književnosti, veliko je priznanje i čast. Meni je osobito drago da mi je ta čast ukazana prvenstveno zbog prevođenja, jer i to je način da se valorizira ta iznimno kompleksna djelatnost koju su mnogi veliki mislioci duboko cijenili. S druge strane, ugodno je kada se tvoji napori prepoznaju i izvan sredine u kojoj djeluješ.


Kada si se zaljubila u književnost i... kako ti je ona promijenila život?

Književnost volim odmalena, a ljubav se rodila i mnogo prije nego što je crveni bibliobus počeo dolaziti u moj kvart, što je za mene svaki put bio događaj. Prva knjiga koju pamtim bila je "Najljepše bajke svijeta", velika modra knjiga s dvorcem u noći na koricama, a bajke su me dugo dugo fascinirale, od Vasilise Premudre nadalje. S vremenom se ljubav prema bajkama preobrazila u bezuvjetnu ljubav prema Borgesu, pa zatim i Kafki, Harmsu, Mariënu, Calvinu, Vianu, a danas je eto okrenuta prema Georgesu Perecu... Shvatila sam da postoji zajednički nazivnik u onome što me u književnosti zanima: pomak - u fantastično, u apsurd, u igru... Pomak uvjetovan spletom okolnosti, ili sustavom.


Zašto čitaš, zašto prevodiš, zašto pišeš? Što je iza te strasti za tekst?

Po prirodi sam znatiželjna, a dobre knjige vrata su u fenomenalne svjetove koji me kao osobu obogaćuju. Prevođenje i pisanje proizašli su iz mog povremeno opsesivnog čitanja. No iako sam još u srednjoj školi – zapravo i ranije – pisala pjesmuljke, smišljala scenarije i sl., prevođenjem se nisam planirala baviti i nisam jezike i književnost studirala s tom namjerom. Htjela sam, naime, biti filmski režiser! Ipak, tijekom studija naletjela sam na jedan Camõesov sonet (heraklitovski, o stalnoj mijeni, što je na neki način i stjecajem okolnosti moj životni moto) i poželjela ga prevesti. Bio je to nagonski čin, čista žudnja za nečim što me u potpunosti premašivalo. Otada uglavnom radim na takvim projektima – biram one kojima nisam dorasla (ili oni biraju mene), ali uvijek iz silne želje da se okušam, da naučim, da pomaknem vlastite granice...


Koliko si zahtjevna čitateljica, što očekuješ od literature?

Od književnog djela koje uzmem u ruke očekujem da me iznenadi, da mi otvori neka neslućena vrata (a ta vrata mogu biti i posve sitna pukotina, ne mora to biti ništa eklatantno), da me kao Alisu uvede u svoje čudo, brišući realne prostorno-vremenske koordinate, da me potakne na djetinje postavljanje pitanja, ili na zabezeknuti muk... Očekujem kompleksnost, uglavnom očekujem nešto više od dobro ispričane priče, vitalno me zanima i ono kako. Želim da to bude cijeli jedan svijet koji mi pomaže i da bolje razumijem sebe, možda i mijenjam svijet u kojem živim. No, sve češće mi se događa da me neki suvremeni roman koji krenem čitati razočara i nemam volje ići do kraja. Previše je taštine, trgovine i površnosti danas u književnosti. A i, kako bi rekla Annie Le Brun, previše zbilje.

Dakako, posve sam svjesna da nije lako pisati nakon nekih nevjerojatnih autora 19. i 20. stoljeća... Ali današnji autori često boluju od nedostatka memorije. Ne znaju što im je prethodilo, ili ih to ne zanima. Kao da književnost počinje od njih, s njima... Osim književnosti, jako volim čitati i teoriju, književnu, filozofsku... Volim kako se sudaraju ideje, moje, one iz knjige, kako se nadograđuju, kako mi takvi autori otvaraju oči, ukazuju na prečace... Rečenice, misli su događaji.

Sjećam se da mi je još kao mladoj studentici koja je gutala sve, od Christie do Eliadea, od Singera do Joycea, veliko otkriće bila Hockeova knjiga "Svijet kao labirint", o manirizmu koji mi je idejno uvijek ostao nekako važan, taj pogled iskosa, iskoračenje iz renesansne perspektive, iskrivljenje, asimetrija, izbacivanje iz ravnoteže...


Ritual čitanja, gdje i u kojim trenucima si s knjigom? Što trenutno čitaš?

Otkako putujem na posao autobusom, na relaciji Zagreb-Zadar, mogu si priuštiti luksuz čitanja usred dana. Velika je prednost da mi je radno mjesto tristotinjak kilometara udaljeno od kućne adrese. Da ne spominjem more, koje mi teče žilama i koje uvijek rado vidim. Inače mi preostaju večernji sati, kad se svakodnevica malo utiša, ali onda je prisutan i umor. Trenutačno čitam knjigu eseja "Prijateljstvo" Mauricea Blanchota, te posljednju knjigu Alaina Badioua "Metafizika realne sreće".
 

Odlučila si se za studij francuskog, talijanskog i portugalskog jezika, zašto baš romanistička kombinacija studijskih grupa?  Sjećaš li se kada si počela čitati u izvorniku? Na kojem ti je stranome jeziku najprirodnije čitati, a s kojega prevoditi?

Neke je stvari teško racionalizirati, pa tako i taj moj odabir studija. Moglo bi se čak reći da sam išla metodom isključivanja: htjela sam, dakle, upisati režiju, ali to je bilo preriskantno jer su primali samo dva studenta godišnje, pa sam onda pokušala s jezicima i književnošću. U osnovnoj i srednjoj školi učila sam engleski, ruski, njemački, latinski, u školi stranih jezika talijanski i francuski, pa nisam znala na koju bih stranu. Kalkulirala sam: ako pokušam na njemačkom i engleskom, pa ne prođem jer je konkurencija izrazito jaka, morat ću pauzirati.

Ali sve te kalkulacije možda su zapravo bile samo neki paravan za podsvjesno donesene odluke, tko bi sad to znao rasplesti... Na izvorniku sam počela čitati još u srednjoj školi, na engleskom. Danas podjednako lako čitam na francuskom i talijanskom, u engleskom mi ipak nedostaje vokabulara jer sam zadnjih nekoliko desetljeća taj jezik zapustila...


Pratiš i prevodiš suvremenu francusku i talijansku produkciju, stoga pitanje na koji je način francuska književnost inovativna i posebna, koja bi bila njezina differentia specifica?  A što je s Talijanima?

Načelno govoreći, više volim francusku književnost od talijanske i mislim da je bogatija, raznovrsnija, inventivnija. Dakako, volim autore poput Dantea, Boccaccia, Calvina, Gadde, Pasolinija, Ungarettija, Montalea, Sabe, no suvremenu produkciju pratim sve manje. Francuska književnost je stoljećima jedna od vodećih svjetskih književnosti i u njoj ima svega. Vrlo je raznolika, tako da svatko može pronaći neku svoju nišu ako i ne želi izlaziti izvan nje. Meni je genijalan Rabelais, francuska poezija 19. stoljeća naprosto me ostavlja bez teksta (ni danas se ne mogu načuditi revolucionarnosti jednog Mallarméa!), i u 20. stoljeću ima sjajnih pjesnika i pisaca. Veliki su eksperimentatori, inovatori, zalaze u svako područje, svega se hvataju. Krče putove, što reći!

Danas ipak kao da su malo posustali... Društvo u kojemu živimo rastalilo je verv i gurnulo nas u konformizam konzumerizma i spektakla, pa i pisce, umjetnike uopće. Inflacija naslova svake godine sve više obeshrabruje. Ali nismo iscrpili velikane, i toliko toga još treba prevesti! Primjerice, veliki Raymond Roussel potpuna je nepoznanica hrvatskim čitateljima!


Obrnimo priču - koje bi od domaćih autora bilo važno predstaviti vani? Ovo je pravi trenutak da nam otkriješ što novo spremaš!

Od naših proznih i dramskih autora jako cijenim Ivanu Sajko, Olju Savičević Ivančević, Dašu Drndić, sviđa mi se pismo Borisa Greinera, ima nekih mladih autora koji obećavaju. Mislim da imamo jako dobru pjesničku produkciju, od Mihalića, Dragojevića, Rogića Nehajeva, Mrkonjića, preko quorumaške generacije pa sve do nekih mlađih glasova. Teško mi je uopće i nabrajati. Neki od tih glasova primjerice dobro korespondiraju s francuskim ukusom, a neki bi francuskim čitateljima bili zanimljivi upravo zato što su drukčiji.

Previše je taštine, trgovine i površnosti danas u književnosti. A i, kako bi rekla Annie Le Brun, previše zbilje.

Interpretacija i prijevod Mikšić Vanda

Kada potpisuješ svoj prvi prijevod? Kakav je bio tvoj prevoditeljski put i što bi savjetovala početnicima koji tek skupljaju hrabrost za vlastiti početak?

Bariccov Ocean more objavljen je 1997. Otada sam prevela pedesetak naslova, uglavnom s francuskog i talijanskog. Znatiželja me pritom vodila u različitim smjerovima, pa sam zanat brusila na različitim žanrovima, teorijskim promišljanjima, čak i na dječjoj književnosti, koja je podcijenjena, a zapravo vrlo zahtjevna književna vrsta. Početnicima bih svakako preporučila da širom otvore oči i potiču znatiželju, usavršavaju znanja ne samo stranog ili stranih jezika, nego i materinskog, te da ponude izdavačima svoje prve uratke, da ih pokušaju plasirati u časopisima i da se polako otisnu na to more, ako im je to želja.

Doduše, stanje hrvatskog izdavaštva danas je očajno, većina izdavača je na respiratoru. Čak i oni koji pokušavaju održavati iluziju da im ide, a neki su već odavno ostali bez daha, i svog i umjetnog. Kao i u svemu, ljudi vole promatrati stvari kroz crno-bijele naočale stereotipa, pa izdavači i danas najčešće slove kao dobrostojeći poduzetnici koji se bogate na grbači autora i prevoditelja, no situacija je kompleksnija i treba poći od dviju temeljnih pretpostavki: ne postoji tržište knjige, ne postoji kultura čitanja koja se gradi od malih nogu. Na takvim klimavim nogama što se uopće može graditi, kome u toj branši može biti dobro? Nikome kome je stalo do dobre i lijepe knjige! Nikome tko ne može musti državu na udžbenicima, tko se nije dočepao nekih bivših izdavačkih kuća, a s njima i silnih prostora, a čak ni takvima nije danas lako.


Koji su preduvjeti za bavljenje prevoditeljskim poslom, što čini dobrog književnog prevoditelja? U kojoj je mjeri uz jezično i široko opće obrazovanje te načitanost važan i dar?

Sve što si navela je važno! Znanje je neophodno, visoka kompetentnost u polaznom i dolaznom jeziku-kulturi, svojevrsna nadkompetencija koja će poslužiti kao most. Dar je također važan, jer prevođenje jest svojevrsno pisanje, preispisivanje postojećeg teksta, palimpsest. Dar osluškivanja ritma, daha, nijansi, značenjske mreže što se stvara ispod teksta...

Kako afirmirati vokaciju književnog prevoditelja s obzirom na njegovu marginaliziranost i slabu vidljivost, ali još i više sveopće nerazumijevanje težine i kompleksnosti toga posla?

Prevoditelj je i dalje relativno marginaliziran i podcijenjen, ali ipak se radi na tome da njegova vidljivost bude što veća. Važnu ulogu u tome ima Društvo hrvatskih književnih prevoditelja s agilnom ekipom na čelu. Ono već dugi niz godina dodjeljuje i nagrade koje potiču prevoditelje da rade što kvalitetnije (ono što, međutim, kronično nedostaje jest kritika, kako samih književnih tekstova, tako i prijevoda). Ministarstvo kulture također dodjeljuje spomenutu nagradu Iso Velikanović. Europska unija dodjeljuje nakladnicima sredstva za prevođenje beletristike i od njih zauzvrat traži da se u korice stavi i biografija prevoditelja (ne želim ovom prilikom ulaziti u perverzije mehanizma dodjele sredstava iz europskih fondova, mogla bi to biti tema za još jedan razgovor!).

Mislim da bi svakako što prije trebalo poraditi na tome da prevoditelji dobiju svoju kuću, institut, centar, nazovimo to kako želimo, u kojemu bi se nalazilo sjedište DHKP-a, biblioteka, konferencijska dvorana, stanovi ili barem sobe za boravak prevoditelja... Time bi se dodatno podignula razina vidljivosti prevoditelja. Ja na toj vidljivosti radim koliko mogu. Od svojih studenata primjerice tražim da vode računa o našoj prevoditeljskoj baštini, da potraže tko se krije iza imena prevoditelja, da steknu uvid u njegov stil prevođenja... Ne počinju stvari danas, od nas i tko to zaboravlja, ne može ni gledati naprijed, evoluirati...


Prevođenje - agonija ili ekstaza? Najglavoboljniji prevoditeljski zadatak; najveći dosadašnji užitak; najkorisnije profesionalno iskustvo?

Čisti užitak, pri kojemu se povremeno i psuje! Dakle, uz potrebnu dozu mazohizma... Prevođenje djela Georgesa Pereca bilo je veoma zahtjevno i zanimljivo iskustvo, kao i, prije toga, prevođenje Derridaa i Nancyja.  To su definitivno četiri najteža prijevoda u mojoj karijeri, ako ne računam jednog Ciorana kojega sam prevodila s rumunjskog, praktički tražeći u rječniku riječ po riječ, danima prevodeći pola kartice teksta, uz konzultiranje francuskog, pa i španjolskog prijevoda... Tu je moj mazohizam naizgled prešao svaku mjeru! A opet, svašta sam naučila! Meni je taj aspekt učenja i širenja vidika vitalan.


Donose li protok vremena i iskustvo opuštenost, lakoću, čak automatizam ili su trema i uzbuđenje pred novim tekstom uvijek prisutni, čak neophodni? Pred čime kao prevoditelj najviše strepiš? Kakav odnos imaš prema svome dosadašnjem radu?

Uzbuđenje da, trema ne. Ne bojim se teksta, ali me uzbuđuje pomisao intenzivnog druženja i poniranja u meandre misli, sintakse, ritma, zvuka... Uvijek iznova! Iskustvo svakako nosi neku opuštenost, možda neke strukture nose sa sobom i stanoviti automatizam, ali on je svakako najljući neprijatelj književnosti. Svako je djelo svijet za sebe i automatizma ne smije biti! Prevoditelji u Europskoj uniji imaju alate i prijevodne memorije, pa je često dovoljno "ritrivati" slične konstrukcije, termine i prijevod se slaže kao neki puzzle u kojemu je prevoditelj gotovo tek kontrolor, odnosno lektor. U književnosti, na svu sreću, toga nema! Kreacija je autorova, ali i prevoditeljeva!


U kojoj je mjeri prevoditelj suautor? Koliko smije unositi vlastitu osobnost u tekst?

Prevoditelj je definitivno suautor, rezultat njegova rada je jedinstven i neponovljiv, odraz je prevoditeljeve osobe, bagaže s kojom kreće u posao: subjektivnost u književnoprevodilačkom činu igra važnu ulogu. Ranije sam bila izraziti zagovornik transparentnosti, koja se donekle poklapala i s Mallarméovim zahtjevom o "elokucijskom iščeznuću pjesnika". No s vremenom sam uvidjela da treba osluškivati tekst: neki od njih traže prevoditeljevu maksimalnu transparentnost (koja nikad ne može – ne bi ni trebala! – ići u dokidanje  subjektivnosti prevoditeljskih odluka), neki žele očitije sudjelovanje, izravniji potpis.

Primjerice, Perecov roman La Disparition nije moguće prevesti tako da prevoditelj ne ostavi izravan trag svojih odluka... No pritom je važno da njegove odluke maksimalno poštuju autorovu poetiku, da ne idu u nekom drugom smjeru. To se zna događati kad autore prevode priznati pisci i pjesnici, koji često tjeraju vodu na svoj mlin i izobličuju autorovu poetiku...


Koji su tvoji kriteriji odabira naslova? Imaš li privilegiju slobode prevođenja onoga što si sama otkrila, što ti se dopada?

Prvu knjigu koju sam prevela, spomenuti roman Ocean more, prevela sam za sebe (jer sam u to vrijeme pisala doktorat na temu tišina, a u tom ih je romanu bilo dosta i u raznim oblicima, pa sam ih htjela temeljitije istražiti), a tek sam kasnije pomislila da bih ga mogla ponuditi nekom izdavaču. I tako je zapravo krenulo, imala sam sreću da je Hrvoje Božičević zagrizao i objavio roman. Da nije, vjerojatno više ne bih ni pokušavala.

Odonda sam prevela mnoge naslove za razne nakladnike, a većinu sam sama birala, prema afinitetu. Neke knjige koje su od mene naručene prevela sam s guštom, neke sam i "odradila". Na sreću, takvih je zbilja malo. U tom se smislu osjećam doista privilegiranom. Zadnjih desetak godina radim gotovo isključivo s Meandrom, s Brankom Čegecom nastojim profilirati izbor francuske i talijanske književnosti... Tako da imam potpunu slobodu!


Puno si prevodila Viana. Odakle opčinjenost njegovim začudnim univerzumom?

Općenito volim zaigrane melankolike, a takvi su i Vian i Perec. Oni istražuju, svaki na svoj način, same rubove svijeta, jezika, imaginacije, i pritom grade neke svoje svjetove koji su meni bliski i zanimljivi. Vian pritom zna zaći u nadrealno, Perec više voli intertekstualnost i sustav s pogreškom, ali zajednička im je spremnost na jezičnu igru, a i na poliedričnost, metamorfozu.


Prevoditi poeziju ili prozu, beletristiku ili esejistiku - koje su suštinske razlike, što je veći izazov?

Dakako da je različito prevodi li se roman, pjesnička zbirka ili teorijska knjiga. U teoriji bi načelno terminologija trebala biti najkompleksniji dio zadaće, a ne toliko sintaksa, stil. No to je daleko od istine, pogotovo kad imate posla s francuskom filozofijom 20. stoljeća koja je esencijalno utemeljena u jeziku. U takvim je djelima sve problem, sve je izazov, sve se čini nedovoljno dobro prevedeno, nedovoljno obuhvatno. Derrida i Nancy su divovi koji pišu rubno prevodive tekstove (a opet, i to varira od teksta do teksta) i prevoditelj nakon takvog iskustva nužno ostaje frustriran, jer zna što sve nije uspio prenijeti (barem se može potpomoći bilješkama).

No terminoloških problema može biti i u beletristici – dovoljno je zamisliti roman koji bi se odvijao u operacijskoj sali tijekom operacije! Mislim da prevodivost odnosno zahtjevnost nekog teksta ne dolazi iz njegove pripadnosti nekoj vrsti ili žanru. Svaki tekst diše na svoj način i pred prevoditelja stavlja drukčije probleme.

U Perecovu je romanu "Život način uporabe", primjerice, bilo svih vrsta problema i izazova, od intertekstualnosti, preko terminologije, referencijalnih nepodudaranja dviju realnosti (francuske i hrvatske), pa do jezičnih igara! Formalna su ograničenja, pak, Perecova specijalnost, pa je u romanu Ispario sebi nametnuo lipogram na E (što znači da u romanu od preko 300 stranica nema nijedne riječi s tim slovom!), a u pedeset i prvom, središnjem poglavlju romana Život način uporabe donosi tzv. Compendium, svojevrsni romaneskni fraktal, element koji odražava cjelinu: tri niza od šezdeset rečenica (malih narativnih sažetaka o likovima koje zatječemo u romanu), svaka s po šezdeset znakova.

I kao da to nije dovoljno, kroz svaki je niz, dijagonalno odozgo zdesna prema dolje, provukao jedno slovo, a ta tri slova zajedno čine riječ AME, odnosno dušu (romana). Ja sam u prijevodu uspjela učiniti to isto s riječju BIT, jer je "duša" preduga riječ, a "duh" sadrži prilično rijetko slovo H. Ovo je primjer radikalnog izazova u kojemu su ograničenja maksimalna - i sadržajna i formalna!

Prevoditelj je definitivno suautor, rezultat njegova rada je jedinstven i neponovljiv, odraz je prevoditeljeve osobe, bagaže s kojom kreće u posao: subjektivnost u književnoprevodilačkom činu igra važnu ulogu.

Diši kroz masku, diši normalno Mikšić Vanda
Fragmenti o bacanju kamena Mikšić Vanda


Prevoditeljica si, pjesnikinja, urednica, znanstvenica - teoretičarka književnosti, traduktologinja i sveučilišna nastavnica. Kolidiraju li i opterećuju brojni identiteti i uloge? Prevođenje i pisanje poezije aktivnosti su koje impliciraju redovničku predanost i osamljivanje, rad sa studentima s druge strane zahtijeva izlaganje, gustu interakciju, mentoriranje.

Kad to tako poredaš, zvuči ozbiljno! Ja s druge strane nikada sebe nisam i ne mogu doživljavati ozbiljno, nemam pozu, nemam gard. Ja samo istražujem, učim, halapljivo gutam što mi se nudi, i rado dijelim s drugima... A opet ne volim se eksponirati, i grozna sam tremašica kad treba nastupati javno, valjda sam zato nesvjesno i krenula u prevođenje, jer se u tom poslu lako skrivati iza imena autora, ekrana računala... Ipak, volim raditi sa zainteresiranim mladim ljudima, a to doista podrazumijeva i eksponiranje, čak i neku vrst egzibicionizma.

Nikad se prema njima ne postavljam kao netko tko je popio svu pamet svijeta, više se doživljavam kao starija kolegica koja je svjesna ograničenosti vlastitog znanja i iskustva, ali je spremna s njima podijeliti ono malo što zna (da im skrati put kojim je sama prošla), ali i od njih učiti. Njihova poticajna pitanja tjeraju da se čovjek zamisli, propita, preispita, potraži, provjeri... Za mene je sve to čista privilegija, a mislim da i oni takav moj pristup cijene.


Tvoja je poezija mediteranski urbana, s jasnim feminističkim određenjem. Gdje se napajaš, kome pjesme posvećuješ? 

Moja ženskost i moji stavovi nužno su upisani u moje tekstove, ali mene zapravo ne zanima toliko pisati isključivo iz ženske perspektive, koliko me zanima pisati kao osoba, individua, koja ima stanovita iskustva, koja na određeni način promatra svijet oko sebe i tumači ga kako zna i umije. Možda to najviše do izražaja dolazi u fragmentima – kratkim tekstovima na neku temu koji su većim dijelom objavljeni u najnovijem broju Quoruma, a bit će sastavnim dijelom moje nove knjige. U njima je subjekt i ja i ti i on/a, i mi i vi i oni/e, transformira se i rodno i brojčano. U njima prisvajam neka tuđa iskustva i prebacujem na druge neka svoja. Znači, fluktuirajući subjekt koji je nitko i svatko, raspršen, a stoga istovremeno, i možda paradoksalno, jedinstven, univerzalan, kao komadići otkopane antičke vaze, ili puzzlea. Meni je važna čovjekova čovječnost (ili nečovječnost), to me zanima...


U kakvoj atmosferi pišeš?  

Vrlo su raznoliki trenuci pisanja. Važan je okidač. On može doći izvana - ¬iz neke pročitane ili izrečene rečenice, priče, slike koja se urezuje, neke senzacije - ili iz mene same, mojih doživljaja, preokupacija, želja, strahova, maštarija, neke sintagme koja izroni pa me opsjeda, ili ritma, ili pak iz sprege vanjskog i unutarnjeg. Uvijek uza se nosim mali notes, ali nije dovoljan notes, čovjek mora u sebi napraviti mjesta za iskustvo pisanja, biti sa sobom, biti otvoren i spreman... Čini mi se da se do najzanimljivijih rezultata dolazi kada opna koja dijeli unutarnje i vanjsko popusti, kada dođe do zgušnjavanja, prodiranja, prelamanja, račvanja, raslojavanja ¬– tad nastaje događaj, onda pisanje možda može početi...


Kao pjesnikinja, kako uspijevaš generirati i očuvati očuđenje?

Uspijevam li? Ne znam. Ne znam se čitati objektivno. Ključna riječ za moju poeziju čini mi se da je ipak pomak, onaj pomak s početka razgovora. Pomak koji zarezuje opnu stvarnosti i omogućuje iskorak. Bitan je proces iskoračivanja, sam trenutak pomaka, kao i ono što on nosi. Nastojim to zapisati, tragove pomaka. Druge ključne riječi mog pisanja bile bi krhkost, izbacivanje/ispadanje iz ravnoteže, relativnost, identitet... I događaj, svakako, presudno!


Idealni čitatelj? Čitatelj kao koautor? Što kada te pogrešno interpretiraju?

Dok pišem, nemam pred sobom nekog idealnog čitatelja, samo pišem, upregnuta sam u gradnju. Kad završim pjesmu, priču, što već, onda me počinje zanimati kako će reagirati ljudi do kojih mi je stalo i kako će pročitati tekst. Čitatelj definitivno preispisuje djelo, već prema vlastitom iskustvu, znanju, emotivnom stanju, kognitivnim procesima koji se uključuju tijekom interpretacije... To je najveće bogatstvo umjetnosti, ta otvorenost. Ne bih ni išla tako daleko da ustvrdim da netko pogrešno interpretira. Pruža subjektivnu interpretaciju, koja je za njega u danim okolnostima točna i ispravna. To što se moje, njegovo i druga mišljenja i doživljaji ne podudaraju ne vidim kao problem, dapače.

Skučen je onaj tekst koji se nadaje samo jednoj interpretaciji. U nekoliko navrata sam slušala ili čitala kritike o svojoj poeziji i moram reći da me drugo osvjetljenje uvijek jako zanimalo, svake oči vide drugačije, jer zauzimaju jedinstven položaj u svijetu, a jedinstvem i neponovljiv im je i obzor. I to su prilike da nešto spoznam, u konačnici, zar ne?


Tko te prvi i najstrože čita?

Branko Čegec, logično. Stvarno imam sreće! On je doista strog čitatelj. Ali jasno mi je da mu je zadatak delikatan, nije lako kritički čitati tekstove jako bliske osobe. Stoga pjesme i rukopise dajem na čitanje i nekolicini prijateljica i prijatelja čije mišljenje jako cijenim - Miroslavu Mićanoviću, Brankici Radić, Martini Kramer... Da me svi oni svojim komentarima blagonaklono ne potiču, tko zna bih li se uopće usudila išta objaviti...

– Pisci na mreži - Vanda Mikšić –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –