Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 22.12.2014.

Zoran Pilić : Nema slonova u Meksiku
Održava se
01.01.1901.

Bilo bi lijepo kad bih imao dovoljno kritičarskog autoriteta, uredničke naklonosti i vlastitih muda za napisati recenziju od samo jedne rečenice, a koja bi obuhvatila sve što treba reći o ovoj knjizi (ili bilo kojoj drugoj). No, život je previše linearan i piše tužne priče o ispunjavanju tuđih očekivanja, pa i ja na kraju zapisujem osvrte dulje od vlastitog ideala.

Pretpostavljam da je takav slučaj i s mnogim piscima, možda i sa Zoranom Pilićem. Naime, na svoje uši sam čuo jednog od njih, zaista svjetski poznatog, kako cijeli život želi napisati tu jednu savršenu rečenicu, no ona mu, eto, stalno izmiče i već se zaredalo nekoliko mamutskih romana, a tekst i dalje istječe, ide i dolazi, ne prestaje.

Budući da je to jednostavno tako, a mi ne poznajemo savršenost, kako u recenzijama, tako i u kratkim pričama, toj kod nas i dalje jako popularnoj proznoj formi, krenimo slagati jezične blokove logičnim slijedom, baš kao što i Pilić slaže, kako bi se dobila što cjelokupnija slika onoga što se želi prikazati.

Ovu knjigu čitao sam van Zagreba (što je svojevrsno čudo), u okolnostima koje su mi pružile priliku da sjedim sâm na terasi također osamljenog kafića u malom gradiću u kojem je pivo jeftino, dućani skučeni, loše opremljeni i skupi, dok na knjižaru ili knjižnicu nisam naišao.

Listao sam je iz dana u dan, od inicijalne "Kraj ljeta" do završne "Neće nam oni ništa". Izuzev mrvicu slabije početne priče i naglašeno zajebantske "Vukojarac" koja se time ističe, ova zbirka izuzetno je ujednačena, zabavna, sjajno napisana i ne libi se koristiti sve jezične registre, dakle ne bježi ni od psovki, koje ponekad zaista jako elegantno sjedaju na svoje mjesto i odaju dojam opuštenosti, spontanosti i životnosti.

Ako ćemo vjerovati onoj poznatoj "sretni ljudi ne pišu književnost", onda je tematska lepeza ove zbirke toj izreci dobrano komplementarna, i prilično samorazumljiva kad se malo prouči sadržaj i motivi vezani uz sudbine ovdašnjih ljudi i našu kolektivnu, nedavnu povijest.

U okupljenih devet priča u knjizi "Nema slonova u Meksiku" ponekad se zemljopisno ne mičemo daleko, ali tonemo u dubine ovisničkih, osamljenih ili zaljubljenih pojedinaca sitnim introspektivnim vezom rečenica koje nehajno i govornim jezikom nude ono što čitatelju treba. Uvjerljiv stil, gotovo minimalistički, uvlači čitatelja u ono što i Pilić u jednoj priči naziva, parafrazirano, nečim poput misli koje dolaze dok hodaš, dakle nečim autentičnim i prepoznatljivim.

Da, točan citat tog autoreferencijalnog momenta iz teksta nemam jer ga nisam zabilježio, jer ovaj put nisam zapisivao svaku sitnicu kao obično - čitao sam opušteno i neopterećeno, kao da ću sve što mi treba zapamtiti.

Naravno, nisam zapamtio sve što sam želio, no scene i kadrovi, detalji iz raznih priča dolaze ponovno nakon čitanja sami, vraćaju se kao što bi zapravo i trebali. Jer čemu služi čitanje od kojeg ništa ne ostaje?

Pamtim onaj trenutak kad mladi prebjeg iz Bosne izgubi neke dokumente potrebne za prelazak granice i shvati kako je laž ponekad uvjerljivija od istine, pa graničarima kaže da mu nisu ni potrebni. Ili kad se opisuje geneza zabranjene ljubavi mladog delikventa koji zavede kćerku najopasnijeg profesora na školi.

Ta ljubav će završiti, ali nekadašnji će se zakleti neprijatelji - klinac koji mu je bario kćerku i otac koji gotovo prolupa zbog svega toga - kasnije sresti u potpuno drugačijim okolnostima, kad će profesor biti ratom uplašeni starac koji čeka smrt u podrumu, a klinac već formirani muškarac koji je navukao uniformu i igrom slučaja spasio i tješio svog bivšeg profesora, i zatim preminuo.

Ratne traume s ovih prostora često pružaju motivacijski okvir protagonistima ovih narativa, i iz njih se rađa njihova želja za bijegom, promjenom ili djelovanjem, no ratne traume nikad ne prelaze u prvi plan. Zrače iz pozadine, i sve je tu jasno, ali nikako ne smeta.

U tom pogledu takva nenametljiva ratna slika slična je onoj koju primjerice crta Pilićev imenjak - Zoran Malkoč (kojeg i sâm Pilić spominje u svojoj zbirci), a kojem je upravo izašao novi roman "Roki Raketa", kojeg je uredio isti urednik kao i Pilićevu knjigu. Btw, Malkočevu zbirku kratkih priča "Groblje manjih careva" također vrijedi pročitati, baš kao i ovu o kojoj pišem.

Premda je ova zbirka premrežena zdravim klicama defetizma i poraza, Pilić jako često nudi i uvjerljive nove početke svojim likovima, kao pozitivni kontrapunkt životnom čemeru i promjenu životne faze koja uravnotežuje rasprostrti jad, koji je, ruku na srce, dobrano razrahljen humorom.

No ti posljednji uvidi u stanje likova prije samog kraja priče često su ambivalentni i ne možemo znati hoće li sve poći po zlu nakon što se odvojimo od radnje, ili će se nastaviti okej. To se događa i u posljednjoj priči "Neće nam oni ništa", gdje je svršetak klasični cliffhanger. Priča završava prekidom prije razrješenja, i moguće ga je dvojako interpretirati.

Takvim postupcima Pilić ukida jednoobrazni diskurz, nije samo defetist ili samo romantik, nudi raznolikost pogleda na život i precizne uvide u unutarnju dinamiku likova, njihove emocije, dvojbe i ocjene vlastite prošlosti, a ti labilni uvidi često snažno osciliraju i unutar pojednih stranica, baš kao što i mi sami znamo u određenim trenucima tonuti iz delirija u depresiju i obrnuto, što tekstovima daje dodatni kredibilitet.

Pilićeva nova zbirka priča, inače njegova druga, objavljena nakon dva romana ("Krimskrams", "Ðavli od papira") i zbirke poezije, ucrtala je na karti ove prilično popularne forme svježu točku koja smjera nekud prema naprijed, i ta novoucrtana točka jasno pokazuje kako nije izgubljen konkretan i čvrst trag koji napravili raniji kratkopričaši, te je utoliko važna i za Pilića, i za našu kratku priču u cjelosti.

Pilić novom zbirkom kratkih priča, formom koja već dugi niz godina ima i svoj festival, nepogrešivo pokazuje kako imamo zaista dobrih stvari za pokazati, ma koliko god možda bile nekima nevidljive.

Eto, sviđa mi se i Pilićev tekst, a sviđa mi se i elegantna i ukusno izvedena naslovnica ove knjige, knjige koja jako lijepo i konkretno leži u ruci. A to je ponekad sve što čovjeku treba.

Zoran Pilić: "Nema slonova u Meksiku"

Fraktura, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –