Dino Milinović : Tamo gdje prestaje cesta
«Tamo gdje prestaje cesta, počinje novi put», stara je arapska izreka koja funkcionira kao svojevrstan moto novog trilera Dine Milinovića. Prije pet godina taj je sveučilišni profesor i bivši diplomat pri UNESCO-u debitirao «Kradljivcem uspomena», špijunskim trilerom iz svijeta diplomacije koji nije bio bez mana, ali je došao kao osvježenje tadašnje književne sezone. Roman je kao predložak poslužio i istoimenom filmu Vicka Ruića, prikazanom na ovogodišnjem Pulskom festivalu, koji pak nije dobio iste epitete kao roman.
I evo, Milinović se vraća, ne mijenjajući puno od isprobanog recepta ne samo kad je riječ o žanru, već i strukturi romana. U «Kradljivcu» su se izmjenjivale dvije pripovjedne dionice, jedna nestalog diplomata i druga policajca, u kojima su se dodirivale brojne dječje bolesti početaka hrvatske diplomacije, ali i ratni događaji prije svega s vukovarske bojišnice, da bi kasnije sve skupa dobilo obrise (i) privatnih priča spomenutih aktera.
Novi roman "Tamo gdje prestaje cesta" «složen» je na vrlo sličan način – dvije pripovjedne perspektive, Nikole Seljana, vojnog atašea u Izraelu i Josipa Krnelića, pomoćnika Ministra obrane u Zagrebu, u početku su nadopunjene i trećom, vozača kamiona uhićenog negdje u ludilu Sjevernog Iraka i optuženog za prenošenje fotografija američkih baza. No, kako se ta treća ionako iznenada gubi, a vozač ostaje još samo sporedno spominjan u razgovorima tajnih službi, zapravo smo na istom mehanizmu kao i u prvijencu.
Zaplet se bazira na nestanku Nikolina brata Silvestra, koji se gubi negdje u Iraku, te pokreće čitavu lavinu događaja u kojima sudjeluju hrvatske i američke tajne službe, razotkrivaju se «nezgodni» detalji u vezi hrvatske tajne umočenosti u rat u Iraku, ali i pokreću privatne istrage koje postaju čak i onaj važniji, noseći dio romana. Kao i u prvom, gdje je bilo primjetno poigravanje imenima likova, ovdje se braća prezivaju Seljan, kao istraživači i putnici s početka 20. st. koji su između ostalog za cara Etiopije dobavljali austrougarsko oružje. Jedne i druge Seljane, što je i navedeno u romanu, povezuje svojevrstan antikolonijalni stav, što je i jedna od glavnih «caka» ovog romana.
Triler je to u kojem se odmataju ne samo gadosti vanjskih politika, već prije svega status SAD-a kao «svemoćnog carstva i njegovih poslanika», pri čemu je sve dijelom nekakvog američkog plana, dok su svi ostali tek lutke na koncu kojeg povlači netko drugi. Silvestar je u toj priči gubitnik, romantičar koji se prošao vukovarsko ratište, školovao se na West Pointu, te postao dijelom igre velikih, dok je njegov brat odabrao pripadnost establišmentu profesionalnog i privatnog života, iako je i sam, kako to ponovo priznaje nakon bratova nestanka, divlji u srcu.
Milinovićev roman, baš kao i prvijenac, zapravo pati od osnovne greške koju bismo mogli detektirati kao prekomjernost, koja se manifestira potrebom da se priča što više razgrana, nadopuni brojnim digresijama, da se trilerska špranca pojača onim dionicama koje svjedoče o obrazovanosti i rafiniranosti njegovih likova. Konkretno, «Tamo gdje prestaje cesta» čini se da će gotovo eksplodirati od svih tih tema koje se dotiče, skokova od vukovarske do iračke bojišnice, osvjetljavanja obiteljskih odnosa i propusta, stvaranja tajnog bratstva između likova koji se ne poznaju, razmatranja o vjeri i religiji, stalnog podteksta o malim i velikim narodima, preobraćenjima na «nove putove» o kojima govori arapska izreka, pa i književnih referenci. Dakako, začinjenim ljubavnom pričom/pričama, bez kojih se nekako i ne može u žanru špijunskog trilera, od kojih ona glavna i razrješavajuća djeluje čak i pomalo kičasto, kao velika apoteoza žrtvi i ljubavi.
No, to je tek jedno lice ovoga romana, dok s druge strane Milinoviću valja priznati kako se prilično profesionalno nosi sa svom tom građom (istinabog, «mehanički» je dijeleći na dvije pripovjedne dionice), uspijeva zadržati čitateljevu pažnju i uvući ga u napetu priču koja postupno teži svome logičkom kraju. Pri tome ga i dodatno zagolicati metaforom o velikim svjetskim silama koje kroje ne samo politike već i privatne živote.
U svoj toj prekomjernosti uspjeva također zablistati i pokojim znalačkim i plastičnim opisom gotovo putopisnog karaktera i biti intrigantan zbog neskrivene kritičnosti prema politikama s figom u džepu. Iako je riječ o trileru, logično smještenom u «zabavnu biblioteku» nakladnika, Milinović ne želi pisati samo triler, već i nešto više. Na trenutke je baš to vidljiva prednost, ali bogme često i mana.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )