Yves-Alexandre Tripković : Pariz nema jutra
Osim što se u hrvatskom književnom kontekstu prepoznaje kao dobitnik nagrade Slavić za najbolju prvu knjigu („Hermesov poučak", 2006), prepoznaje se i po pisanju kulturološke kolumne Pariskop IskonInternet ali i po energiji prevođenja sa francuskog jezika. Yves-Alexandre Tripković rođeni je Parižanin koji je maturirao u Zagrebu da bi potom otišao na Sorbonu završiti slavistiku.
Postavljeni poetički itinerer iz prve knjige koji se kreće ludističkim naratološkim putevima traganja za odrazom prošlosti u tranzicijskom svakodnevlju, u romanu „Pariz nema jutra" se razvija u priču o mogućnostima opstajanja arhetipskih istina u informacijsko doba falsificiranja znanja (npr. fragment krivotvoritelji.doc), ali i u virtualni susret Plauta, Moliera, Držića i Sterije Popovića, kao i u onu koja će pariška „snovita bezjutra" gledati kroz prizmu duhovne praznine postmoderne boeme.
Kroz tri razine pripovijedanja (priča iz svakodnevlja jednog posve neprimjetnog agencijskog dizajnera Andreasa; životopisi Moliera i Držića; roman u nastajanju) Tripković je postavio vrlo ambicioznu, razgranatu semantičku kartu koju njegova autorska razigranost nije mogla držati pod kontrolom tako da se posebice u prvome dijelu romana ona pretvorila u zasićenu hermetičnost iz koje kao da nije bilo izlaza.
Želeći postaviti, kako bi rekla L. Hutcheon, dvostruku kodiranost postmodernističkoga teksta, autor nastoji zauzeti pripovijedački aktivan odnos prema tradiciji koja svoj odraz ima u suvremenosti (500. obljetnica rođenja Marina Držića) ali u isto vrijeme on se svim silanama trudi održati osobno prepoznavanje različitih intertekstualnih i intermedijalnih semantičkih ustrojenosti teksta ne bi li na taj način omogućio čitateljma pogled na susret oprečnih stvari na jednome mjestu.
Kratak spoj između željenoga i učinjenoga događa se u onome trenutku kada se u isti prostor dovode mit, stvarnosna proza, narativni ludizam, poetski minimalizam, parodijske prakse popularne umjetnosti, virtualni ritual, glazba, film, kazalište, TV-produkcija. U svemu tome, gubi se sam pripovjedač u prvome licu kao nositelj govornih «zadataka» koji se kroz pedesetak fragmenata romana smjenjuju, stapaju, sapleću u otkrivanju iskustva jezika zaokupljenog samim sobom i misijom prenošenja inicijalne ideje (izrečene u poglavlju Evanđelje po škrtcu). Često su puta kontradiktorne energije paradoksalnog jezičnog strukturiranja snažno zavrtložene prema autoreferencijalnom jezičnom sustavu odmaknutom od zbilje i asfalta velegrada.
Međutim, u onome trenutku kada je naznačio sve što je htio, kada je proveo kroz fragmente sve ono o čemu je mislio pisati, kada je prestao od teksta praviti „literarni asocijativni poligon" Tripković kao da je odahnuo i krenuo u posve drugom tonu navoditi čitatelja na niz sugestija iz stvarnosti i drugih tekstova (npr. fragmenti i poglavlja downtown clown; ljepotica i zvijer; ljubav između redova). Tada se njegovo poigravanje s mogućnošću dijaloga tradicije i suvremenosti naslanja na konstataciju o mogućnosti kanonizacije egzistencijalnih istina i njihovo modeliranje s obzirom na konkretne okolnosti u kojima sve više dominira „čisti ritual, električna oaza u putenoj džungli".
Potrebno je tada priznati da Tripković sluti zamku „reda za virtualni kruh" jer su upravo novi mediji, po mišljenju Baudrillarda, izvršili »savršeno ubojstvo« zbilje, a virtualna bića u cyberspaceu su pridonijela nezadrživoj globalizaciji koja ruši granice i manipulira kulturnim identitetima.
Zapitat će se stoga na samome kraju romana u držićevom duhu narator „ne proživljavamo li i danas slične simptome, samo što je škrtost prenesena na područje osjećaja, u sfere ogoljenog duha?". Stvarnosni, tranzicijski sloj kojim završava ova montaža citatnih atrakcija narativna je vrpca, možda čak i okvir koji drži na okupu iskompliciranu priču za koju i sam autor veli kako „ima osjećaj da je ne kontrolira u potpunosti".
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )