Ivan Rogić Nehajev : Iz zapisa slobodnog suhozidara
Za svaku mudru riječ koja nadživi sadašnjost, a iza koje se nalazi fizikalni, filozofijski, teologijski...funkcionirajući prostor egzistencije, postoji formula. Nakon desetljeća razlistavanja i listanja tijela i tijelâ, pjesnik-vanzemaljac čija je veza s rodnom grudom hologramski rudimentarna, Ivan Rogić Nehajev, napokon je došao do formule za 'prirodni' spoj osobno-univerzalnog ishodišta i destinacije, za onozemnost. Formula glasi: Onozemnost=cok x srs2. Iako je za začuditi se da će biti i onih kojima ovo nije jasno, pojasniti mi je proces kojim je Nehajev došao do ove formule.
Pred sâm put za onozemnost, kao jedino čovjeka dostojno ishodište u kojemu se razvidnim učine tek oku i srcu vidljivi svjetovi koje neupućeni neopravdano dijele nazivajući jedan od njih Ovim, a drugi Onim svijetom, putnik mora znati zašto tamo ide. Iako mora postojati pregršt razloga radi kojih se ide na put (a jedan od kojih je i samo putovanje) upotrebljiviji od drugih koji mi, čitajući "Zapise slobodnog suhozidara", padaju na pamet, jest odluka da se putnik želi odreći mogućnosti da postane autokratom. Ali, pritom mora znati da mu, ukoliko se odluči odreći ponuđene mu autokracije i ukoliko se ne skloni u onozemnost, prijeti realnost ovakvog raspona: ili će postati subjektom ili provoditeljem autokracije.
Jer, kako to pjesnik kaže pišući možda najnježniju i najduhovniju pjesmu o Isusu koju sam ikada u domaćoj poeziji pročitao: »Prvenstvom u žrtvi razabire se tko je prvodošli, ne drugi, / s tijelom koje se izlijeva kao boca beskuona okrenuta / naopako, i premda najavljeno i premda s minusom, od tada se / zna-taj višak hrabrosti ne prašta se.« A radi se o Spasitelju koji je, baš kao i lirska tekstura ove onostrane knjige, došao ne bi li pokušao razriješiti onaj umnožak sranja »i drugog po galaktičkim okovima« u prostoru u kojemu je »glavni obrt bogova (...) menza gdje se služi pečenka tek rođenih/i pije metilni uzgon natašte«... i to kao sve što u »kuon« stiže iz »beskuona«, nenajavljen, u debelom minusu.
»Zavičajan« i u »frci fraktala«, baš kao i došljak iz pjesme, po ne znam koji put, Nehajev (baš kao i Rogić) afirmira monoteizam Sredozemlja. Monoteizam u kojemu se iskustvo pojedinačnog pomnožilo s onim općim u njemu, i koje je tako, povijesno oslonjeno o dovratak mnogobožne menze, jednom zauvijek nama danas omogućilo individuaciju. Baš taj individualni aspekt priče koja je dio civilizacijskog naslijeđa opće priče o Bogu Sinu otvara prostor za slobodnog suhozidara. A u njemu se jasno čita: priča je to o bogu u nama, u mogućnosti mladosti koja je, stjecajem okolnosti (što se tiče Isusa, ali i Jamesa Deana) vječna i koja se, bez obzira na biološku dob putnika za onozemno, odupire onome Mefistu koji joj, nerijetko isplažena jezika, nudi da preraste u totalitarnu priču etičkog i moralnog samouništenja koja je sadržana u apologiji totalitarne autokracije.
Energija mladosti koja se javlja kao kolateralna korist umnoška »cokt puta srs na kvadrat« lutajuća je motivska okosnica ove knjige. Okosnica koja, nakon što se do krajnosti poosobi u pjesmu, piše o najboljem načinu za dočekati boga. Taj je »biti predmetom« i samim time idealnim oblikom »za preskočiti onu salatu vremena / do dolaska boga na kraju svijeta«. Razlog strpljivosti objekta koji priča jest jednostavan. Boga »netko (...) ipak mora vjerodostojno izvijestiti o tvorničkoj pogrešci srca«. I ono je, na kraju krajeva, dio tijela. I to onoga njegova tijela koje se, u desetljećima otkucaja Nehajeva pera, ipak opredijelilo da bude samo onim osobnim tijelom, domom bića... tamo gdje je srce.
Iako se i u ovoj knjizi, kao i u svim prethodnima ovoga autora, tijelo politike i politka tijela (bilo da se radi o nadzorno-penalnoj dimenziji prve, ili o emancipatornoj dimenziji druge sintagme) uzajamno isprepleću natječući se s tijelom povijesti, čini se da su se i Rogić i Nehajev po prvi put (poput onog svojedobno skašenog Birghama Younga, mormona iz Utaha) u atlas tijela kao sinegdohe beskuona nakanili zapičiti zastavicu i reći »this is the place«. Tu, gdje je srce. Koje je istovremeno organ za biti dobar čovjek i arhelokacija tvorničke greške.
Ovdje je logično da je i bijeg od povijesti u prezentizam (»to tijelo, izgleda nakon tolike potrage, treba priznati, / zadnja je postaja gdje je viđen bog...«) zapravo umnožak povijesti. Umnožak u kojoj se ona mandatorna historija sklanja pred osobnom, ostavljajući je na miru. Naravno, nakon što ju je omogućila. U bioničkom zapisu, na divljenja dostojan način, Rogić Nehajev jasno poručuje: iako mi ništa nekada nije sveto, neke se stvari ne relativiziraju. A to je dom, zavičaj... država (po mogućnosti uređena), jer što drugo u fizičkome svijetu može srcu dati prostor koji će mu omogućiti život bića u punoći. A srce treba slušati, jer srce, osim što je srce ove knjige, i organ je spoznaje.
Onozemac Ivan u Miru Osobe na Zemlji miran je pred spoznajom da »Glavni ja pa ja s prvih stranica/biblije bio je jasan: nagrade će se dijeliti samo onima s glasom.« Ali ima i dimenzija i tonaliteta kojima se pronosi glas poput ovdje zatečenog pjesničkog: glas tihog, dostojanstvenog i 'gospodskog' prezira koji je egzistancijalni stav uobličen u pozdravnu poruku onima koji osim sadržajne praznine glasa ništa drugo i nemaju. Niti im treba. Pa imaju glas. Da rezimiramo: O=c x s2.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )