Miloš Ðurđević : Umbrijska sunčanica i druge pjesme

Održava se
01.01.1901.

Tutte le direzioni libra Miloša Ðurđevića ukazuju na to da svi putevi vode u rime. Verige stiha čak i kad se čini da je slobodan, oslobođen, na jedan prekrasno redundantan način upozoravaju: imamo sjajnog pjesnika.

Da je pjesniku potrebna vlastita soba i malo pinke u džepu da na miru napiše knjigu, potvrda je "Umbrijska sunčanica". Za naše prilike neuobičajeno seljen po više nego zasluženim stipendijama, od Italije do Amerike, Od Umrbije & Arezza do Iowe& Citya, Ðurđević je živi dokaz da se u pisca treba ulagati. Ono što su boravci u samoći i među svojima (potonje je opet nekovrsni prostor produktivne tišine i mira) autoru omogućili, je kontinuitet nasušan za pisanje.

Rezultat je pred nama: savršeno strukturirana knjiga kojoj ni najzločestiji čitač ne može naći niti najmanjeg nedostatka. Knjiga koja, kad dođe pod oko kritičara i ovome ulije nadu da sav taj trud, svo to od samog sebe ukradeno vrijeme uloženo na sustavno čitanje, nije uzalud.

Pet ciklusa knjige, pet su malih dovršenih knjiga ("malih kutija") od kojih bi Miloš, da je američki pisac, slobodno mogao složiti pet chapbookova, ali ovako je bolje. Osnovni motiv cjeline rukopisa je zamišljen, samo naoko kontradiktoran, spoj simbola nomadizma i ukorijenjenosti. I dok snatri u sobi pod prozorom koje "cvrčci... pale svoje motorine", i dok tražeći "bolji život" gleda kako će umaći/ne-umaći Taliji koja mu veže kravatu od omče, a sve za vratno sidro, dok luta stradama sunca i sunčanica, vrlo lirski, katkad i solipsistički putnik kao da zrcali Odisejevu dilemu: kako biti sve u svemu uvijek negdje drugdje i kako se pritom skućiti u svijetu... a sve to na putu za doma. Ðurđevićeva knjiga poetizacija je lirsko-filozofsijskog koncepta Lucia Dalle koji u pjesmi o kapetanu Odiseju, naglašava kako ovaj, nakon deset godina mora, tako žarko želi doma na Itaku. A zašto? Pa, jer je uz more.

Usidrenost i nomadizam pretječu se u knjizi. Humor i ironija velikog Slamniga lirski je adaptirana potka za pjesničko i motivsko pripetavanje s osobnim poetikama Wilbura, Pinskog, Dayrusheve, Casgionea, Spensera... i drugih živih epitafa. "Dok škljoca(m) bez zvuka" lirsko ja se pita hoće li "njezino ime" udvojit i njega? Čemu, kad udvajati ne treba; osim u osvrtu na stih o koji se pjesma oslanja i koji kaže "One day I wrote her name upon the strand".

A, kad putuje brzo, Miloš to radi ne mičući se iz tradicije i literature. Poput nekog novog Dantea-u-petoj-brzini ispisuje motivski palimpsest u kojemu se Maddalena iz Duoma, takmiči s Pietrom (della) Francescom, papom Grgurom...Šimunom i Lovrom... tako invocirajući estetsku i emotivnu aparaturu potrebnu za nastanak ovako čvrstog i gusto isprepletenog teksta.

Znamo priču o desetorici mladih koji su u samu zoru Renesanse skrenuli s glavne ceste talijanske književnosti na kojoj je šef prometne bio Dante i počinili estetsko-prometni prekršaj koji je ostao zapamćen kao Dekameron. Sličan pozitivan skandal suvremene poezije ova je knjiga. Toliko dobra, da je kao i pisara-namjernika koji njome luta i bilježi, zapravo zasad nemamo gdje svrstati. Osim u prostore osobne poetike Miloša Ðurđevića.

Ili, ako baš netko inzistira, stavit ćemo ju "s ove i one strane sredine dana... nasamo!"

 
Miloš Ðurđević: "Umbrijska sunčanica i druge pjesme"
 
Meandarmedia, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )