Miroslav Mićanović : Dani

Održava se
01.01.1901.

"Dani" Miroslava Mićanovića mogu se čitati kao nedatirani privatni dnevnik, kao posve intiman tekst kojega pisac najčešće (iako ne uvijek) piše samome sebi. Oni su i od narativnih krhotina sastavljeno štivo koje pripovjedač ispisuje uvečer u tišini i osami skrivajući ga "ispod jastuka" kako ga nitko drugi ne bi pročitao. Tekst u jednom i u drugom slučaju, u onom autobiografskom i u onom fikcijskome, pisani je odraz jezika i kao takav postaje trajan dokaz autorovog i pripovjedačevog postojanja i stvaranja.

Razlike među tijelima koje oblikuju tekst u "Danima", ne samo na razini iskustva i subjektivnosti, nego i na razini praktičnih i fizičkih kapaciteta, uživaju značajnu društvenu i povijesnu raznolikost koju Mićanović bilježi. Pri tome subjekti u tekstu vode računa da emocija postane sekundarna u skladu s postmodernističkim hlađenjem osjećajnosti i usvajanjem self-control odnosa spram svijeta (P. Perrot). "Koliko ugode što te čujem ispod kože, dok misle da ne postojiš, dok misle da te nema, dok se raduju što nemaš svoje ime, dok misle da milujem samog sebe zbog vrućine, žarenja ili zbog boli. Dok se igram sa sobom, misleći na tebe. O tebi."

"Dani" su sastavljeni od diskurzivno različitih tekstova koji su posljedica kulture u kojoj nastaju, na nekim su mjestima u knjizi ( Književna proizvodnja; Britanac generalna proba; Masiv; Natječaj za slobodne prostore...) oni i izvor te iste kulture. Zgusnuti unutar šest poglavnih nadnaslova (Gdje je tvoj sretni dan, gdje je tvoj sretni sat?; Stanje stvari; Čovjek koji je obitelji nosio kruh; Tijelo. Životinja; Gore i dolje - u hrvatskoj književnosti; Bol koju ćeš osjećati dio je sadašnje sreće) ovi prozno-lirsko-esejistički zapisi okupljeni su oko žudnje za pisanjem, za narativnom tetovažom kao odrazom trajanja koje se postiže zahvaljujući tekstualnoj kulturi koja se zbiva pred autorskim, pripovjedačkim i čitateljskim očima.

Mićanović sofisticiranim, biranim riječima i pažljivo oblikovanim, zgusnutim rečenicama koristi vlastiti tekst kao tijelo različitih pripovjedača koji u "Danima" govore o svakodnevlju, o ljubavi, o putovanjima, o literaturi, o iskustvu jezika. Prikazuje se na taj način složeni odnos između tijela i pisanog teksta. Spaja se on pri tome, kako bi to rekao Willoquet-Maricondi, u "smrtonosan zagrljaj" u kojemu tijelo stradava u korist "Trominute priče" ili pak "Priče od udaraca, priče koja je izgubila dijelove svoga tijela" kao i one "Priče koja je htjela provjeriti svoje trajanje".

Mićanović kroz niz subjektnih igara proizvodi pred očima čitatelja informacije o tjelesnosti teksta semantički ih opisujući i promišljajući njihov međuproizvodljivi suodnos.

Strast njegovih pripovjedača izvire upravo iz te energije stvaranja teksta kojoj se ne mogu oduprijeti. Oni žude za stvaranjem, za novom vrstom života i strasti koja nastaje iz procesa pisanja. Rastvarajući se u različite glasove oni tragaju za zadovoljstvom koje pripada samo onome subjektu koji piše, koji je oblikovatelj vlastita zadovoljstva i vlastita teksta.

"Dani" se stoga čitaju kao otvorena struktura koja "upija" čin pisanja u kojemu se tijelo pojavljuje kao pasivan medij koji odražava različita kulturalna značenja npr. pjesničkih susreta, urbanih raskrižja, muzeja, crkve, manje poznatih gradova...Tijelo i tekst odavno su u međusobnom čitateljskom, ali i spisateljskom suodnosu, oni često puta, što Miroslav Mićanović posebice naglašava, vode poprilično neprozirni dijalog ali i vrlo produkcijski flert.

"Kako se drugo tijelo smije, kako se raduje? Što ga raduje, što voli, u čemu uživa? Odobravaš li mi to što ti radim dok postavljaš pitanja? Pitanja postavljaš da mogu raditi, disati i da ne moram reći nešto uzaludno i prolazno. Prolazno kao poruka: uzmi me. Ili: nemoj me izgubiti!"

Miroslav Mićanović: "Dani"

Meandarmedia, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )