Eduardo Mendoza : Čudesno putovanje Pomponija Flata

Održava se
01.01.1901.

Humor je dijete zablude. Satira, ironija i sarkazam su manje ili više nedužno poigravanje zabludama što ih ljudi gaje kako o sebi tako i o drugima. Ne možemo do kraja upoznati sebe same, ali što smo bliži tom nedostižnom cilju to smo se sposobniji šaliti na vlastiti račun i ogledati se u zrcalu komike kada nam se zato pruži prilika. Jednako tako što bolje poznajemo zakone ljudskosti to će naša komična oštrica dublje rezati meko tkivo sveprisutnih obmana.

Nužnost braka inteligencije i humora očita je kako u životu tako i u književnosti. Jer humor je igra humanog predznaka u kojoj nam se blagotvorno obznanjuje činjenica kako i drugi uočavaju nabreklo bure gluposti u kojem svi zajedno besciljno, a uporno pokušavamo doći do zraka.  Kao i šah, i komična je igra to bolja što su igrači ravnopravniji, odnosno sposobniji iskoristiti nepreglednu količinu materijala pred sobom u što raznovrsnijim kombinacijama. Bez znaka jednakosti nema humora - smijemo li se onima ispod preziremo, onima iznad zavidimo. No, smijemo li se jednakima, smijemo se sebi, a to je umijeće kojim se ne mogu pohvaliti ni svi ljudi, a kamoli životinje.

Priliku da se ljudski nasmijemo pruža roman "Čudesno putovanje Pomponija Flata" španjolskog pisac Eduarda Mendoze na čijem će početku desetogodišnjem Isusu vjetrovima naduveni Rimljanin iz naslova razumno pojasniti da sva djeca njegovih godina misle kako su baš njihovi roditelji nešto posebno: „Gledaj, Isuse, sva djeca tvoje dobi vjeruju da su im roditelji drukčiji od ostalih. Ali nije tako. Kad odrasteš, otkrit ćeš da tvoj otac nije ni po čemu posebna."  U ovom se kratkom dijalogu razotkrivaju vrline autorova humora koji je višeslojan, dovitljiv te prije svega human i blag. Mendoza se istovremeno šali s dječjom naivnošću malog Isusa i ograničenom nadmenošću odraslog Rimljanina  - kako to obično biva u životu obojica i jesu i nisu u pravu.

Najljepši humor ne ismijava nikog ponaosob, a smije se svemu. Tako je bilo još kod Cervantesa, Rabelaisa i Gogolja, a formula se nije promijenila ni danas. U najbolju tradiciju europskog humorističnog romana uklapa se i Mendozin roman čiji je autor jedan od najnagrađivanijih i najčitanijih suvremenih španjolskih pisaca. Rođen 1943. u Barceloni, Mendoza je već 1975. knjigom "Istina o slučaju Savolta" osvojio Nagradu kritike, a njegov najnoviji roman "Prepirka mačaka. Madrid 1936." već se okitio s nekoliko nagrada. Autor je i kazališnih komada na katalonskom te je uz Carlosa Ruiza Zafona najuspješniji španjolski pisac posljednjih godina.  I to zasluženo. U tri godine starom romanu što nam ga donosi Frakturino lijepo opremljeno izdanje s detaljem iz Durera na uvid nam je dan neupitan komičarski talent španjolskog autora, kao i dokaz njegovog rafiniranog literarnog stila povijenog nenametljivom erudicijom.

"Čudesno putovanje Pomponija Flata" povijesni je roman s detektivskim zapletom. Radnja se događa prije ni manje ni više nego dvije tisuće godina u Nazaretu. S toga ne iznenađuje da su glavni akteri dobro poznata biblijska obitelj s drvodjelcem Josipom na čelu te pokoji povijesti nevažan Rimljani upitnog morala. Junak iz naslova postariji je, nekoć ugledni rimski građanin, koji je bolju polovicu svog  avanturama bogatog života potratio na potragu za eliksirom mudrosti. Takav mu je napitak istini za volju nasušno potreban, no svaka irealna ambicija ima svoju cijenu pa je naš siroti Pomponije od isprobavanja brojnih potencijalno čarobnih vodica vječito nadut, doslovno i metaforički.  

Stigavši u Nazaret naletjet će na malog Isusa čiji je otac, tesar Josip, nakon optužbe za ubojstvo bogatog gradskog uglednika, osuđen na tada jako popularno raspeće. Nakon što razbije svoju kasicu prasicu Isus za šaku srebrnjaka kupi vjetrogonju Pomponija uvjerivši ga škudama da mu pomogne istražiti ubojstvo - i eto nam detektiva i njegovog vjernog pomagača - samo što Rimljaninu nedostaje Sherlockova analitična stručnost, a Isusu godine iskustva i slijepa odanost koja krasi svakog detektivskog pomoćnika s renomeom od Watsona do Hastings. istražiteljska je metoda naših junaka posvema klasična - ispitati što više ljudi i izmusti od njih pokoju korisnu informaciju. Kao sugovornici iskazat će se lijepi grčki rob i jedna bludnica s kraja grada imena Zara Samarijanka.

Mendoza koristi biblijske likove kao i aluzije na brojne anegdote iz Svetog pisma i antičke kulture kako bi potragu učinio urnebesnijom. Epizodna struktura kao i obilje razgovora s uvijek novim licima povezuju detektivski roman s tradicijom koja je ključna za razumijevanje "Čudesnog putovanja", a to je ona pikarskog romana. Mendoza se vješto poigrava njenim datostima često ih postavljajući naglavačke - slično kako je to svojedobno učinio zemljak mu Cervantes. Ako je don Quijote bio starac za kojeg je ne moguće ustanoviti je li lud ili se tek pretvara, i čiju je osobu nepotrebno pokušavati fiksirati, naš je Pomponije jednako nedokučiv svat.  Nepredvidiv, ali razgovorljiv, on će svom štitonoši koji se kod Mendoza odaziva na umiljato ime mali Isus kroz čitav roman držati više ili manje korisne lekcije.

Neutješno uplakanog će dječaka gonjenog strasnom ljubavlju prema budućoj bludnici Pomponije ovako utješiti:

"Sve što se događa, događa se voljom Božjom, zar ne, raboni?"
"Ne znam. Ali ako je tako moramo mu oprostiti jer Bog ili olimpski bogovi ne znaju za bol gubitka voljenih bića, i zbog toga su manje vrijedni od nas."

 Isus se netremice zagleda u mene i usklikne:

"Nije li to što kažeš bogohulno?"
"Sigurno jest. Huljenje je još jedna isključiva povlastica ljudi. Nije od osobite koristi, ali u prigodama kao što je ova dobro dođe."

 
Kao i kod Cervantesa junak više nije potentni predator-lutalica, već mišljenjima i razgovorljivošću obdareni starac spreman ponuditi svoju mudrost prvom djetetu s mazgom na koje naiđe. Pomponije, kao i don Quijote, prije svega uživa pripovijedati odnosno razgovarati te stoga i ovdje srž romana čine dijalozi između blagoglagoljivog pustolova i naivnog Isusa punog pitanja o životu i ljubavi. U Svetom se pismu Isus nikada ne smije, a u Mendozinom se romanu konačno zabavljamo i učimo zajedno s njim. Teško je zamisliti ljepše  i utješnije situacije od one u kojoj budući veliki duhovni učitelj prima svoje najvažnije lekcije od onih neupitno slabijih i luđih od sebe. 

Na čudesnom smo putovanju konačno dobili Isusa kojem ni mrzovoljni Nietzsche ne bi imao išta  za prigovoriti - zaigranog, znatiželjnog i slobodnog. Mali je učenik dopao u ruke najneodoljivijem tipu učitelja - onome koji sebe ne shvaća ni najmanje ozbiljno. Mekoća i suptilna snaga učitelja poput Pomponija i don Quijote leži u njihovom uvjerenju da su jednaki svojim učenicima i da ih zapravo ne mogu ničemu posebnom naučiti. Takvi ljudi ne žele prenijeti nikakvu veliku mudrost svjesni da je nitko od nas ni ne posjeduje, već se poput Platonova Sokrata zadovoljavaju dobro odigranom partijom šaha u kojoj se umjesto pijuna žrtvuju vlastite zablude.  

U tom je duhu i veliki španjolski humorist Francisco de Quevedo još u Cervantesovo vrijeme ustvrdio kako ni u doktrinama ne zaboravlja smijeh, a Eduardo Mendoza taj je razborit životni moto i opet spretno pretvorio u živo nasmijanu književnu igru.

Eduardo Mendoza: "Čudesno putovanje Pomponija Flata"
Preveo Dinko Telećan

Fraktura, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen na 3. Programu Hrvatskog radija )