Predstavljamo nakladnike : Fraktura

Nakladnička kuća Fraktura izrasla je u jednu od najznačajnijih nakladničkih kuća u Hrvatskoj. S produkcijom uglavnom romana i knjiga priča, njen program obuhvaća vrijedna djela suvremene svjetske i hrvatske književnosti. Frakturina izdanja popraćena su mnogobrojnim književnim kritikama u svim važnim hrvatskim medijima, a zapažene su zbog visoke razine profesionalnog pristupa od pomnog biranja naslova, izbora najboljih hrvatskih prevoditelja do dizajna, prijeloma i iznimno kvalitetnog tiska. Frakturini hrvatski autori dobitnici su brojnih književnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a prijevodni autori su redovito među najvažnijim predstavnicima svojih književnosti bilo da je riječ o mlađem naraštaju pisaca bilo da je riječ o suvremenim klasicima.

Razgovaramo sa Seidom Serdarevićem, glavnim urednikom i suosnivačem Frakture, koju je osnovao 2002. godine zajedno sa suprugom Sibilom Serdarević.

Nenad Bartolčić : Za Frakturu je ova godina prema najavama trebala biti i godina potvrde izrastanja u drugi jakosnu kategoriju hrvatskog nakladništva, tj. među one nakladnike čija godišnja produkcija naslova prelazi brojku 50. Budući da je 2008. započela s još jednom krizom u hrvatskom nakladništvu, kakve su tvoje prognoze na današnji dan?

Seid Serdarević : Bez obzira na to da prema našem planu ponešto kasnimo s brojem do danas objavljenih naslova i dalje vjerujem da ćemo do kraja godine doći do 50 objavljenih naslova. Naime, većina naslova planiranih za ovu godinu već je u završnim fazama pripreme, tako da je sada samo stvar naše odluke kada ćemo koji od naslova tiskati.

Kako tumačiš krizu koja je evidentna, broj novoobjavljenih naslova ove godine još uvijek nije u  nekom zamahu, a već smo blizu polovici travnja? Kakvi su poslovni rezultati Frakture u prvom tromjesečju?

Kriza očigledno postoji, a najvidljivija je po broju novih naslova, no razlozi su višestruki: od povećane inflacije, preko toga da je prvo tromjesečje uvijek najlošije u našoj branši, pa do toga da je ove godine proračun donesen relativno kasno, a u Hrvatskoj, većina djelatnosti ako ne izravno ono posredno ovisi o proračunu jer on čini valjda i više od 50% ukupnih prihoda u državi. No, ne zavaravajmo se, i drugdje je tako. Što se tiče naših poslovnih rezultata oni su osjetno veći nego li u istom razdoblju prošle godine, ali su nešto slabiji od predviđenih, to se posebno odnosi na ožujak, ali to mogu potvrditi i svi drugi subjekti u nakladništvu i knjižarstvu. 

Vratimo se malo počecima... čini mi se da govorimo o 2002. godini. S kojim motivima i kako si se odlučio na ozbiljnije bavljenje nakladništvom?

Počeci su bili prije šest godina... 2002. u lipnju smo objavili prve dvije knjige, a tvrtku smo supruga i ja osnovali krajem ožujka. Nakladništvo nam se činilo kao logičan izbor za nas oboje koji prije toga smo radili u novinarstvu u kulturnim rubrikama, a ja sam dvije godine radio i kao urednik u nakladničkoj kući Hena com. Osnivanjem vlastite tvrtke mogli smo, i to se potvrdilo, ostvariti naše ideje o tome što bi nakladništvo trebalo biti, kakve knjige bi trebali tiskati, i što je ne najmanje važno, u vlastitom poslu nemaš šefove nad sobom i sam si odgovoran prema svojim planovima, partnerima, autorima, suradnicima... i nemaš i ne možeš se izvlačiti da te netko sprečava.

Dakle, na neki način sam krojiš svoju sudbinu i imaš slobodu razvijati svoje ideje, a kako ćeš te mogućnosti iskoristiti ovisi samo o tebi. No, kada gledam unatrag, bilo je potrebno i mladenačke zanesenosti i hrabrosti ući u nakladništvo gotovo bez početnog kapitala, osim svoga znanja...

Pretpostavljam da si na početku procijenio tj. uočio neki prazan prostor u koji bi se Fraktura mogla ubaciti.

Kada smo kretali u posao vidjeli smo da na našem tržištu nedostaje kuća koja će ozbiljnije pratiti europske književne trendove, koja će se više orijentirati na pisce i književnost koja nije anglosaksonska, a kada govorimo o domaćim autorima onda nam je ideja bila da autorima pružimo maksimalnu podršku od rada na tekstu do postprodukcije od promocije knjiga, njihovog izgleda do pokušaja plasmana i prodaje prava u inozemstvo.

Kako je došlo do imena Fraktura?

Fraktura je bila jedno od imena koje smo imali u najužem izboru, drugo je bilo već zauzeto na trgovačkom sudu, a Frakturu smo izabrali jer ima više značenja, to je pismo na kojem je tiskana prva knjiga Gutenbergova Biblija, zatim smo željeli naznačiti kako radimo neki lom u dotadašnjoj nakladničkoj praksi, a jednako tako fraktura znači i prijelom, dakle prijelom teksta, onoga na čemu dosta inzistiramo na estetskoj dimenziji knjige ne samo kao duhovnog predmeta već i kao objekta.

Kako bi ukratko opisao nakladnički profil kojim težite?

Ukratko težimo biti tip nakladnika u najboljoj tradiciji svjetskih velikih nakladničkih kuća, dakle onih koje s jedne strane prepoznaju trendove, s druge brinu o svojim autorima, ali jednako tako njeguju i tradiciju i klasike. Dakle, to su one nakladničke kuće koje se ne povode za trendovima i oduvijek su bile nezavisne. A to su kuće poput Suhrkampa ili S. Fischera u Njemačkoj ili Gallimarda u Francuskoj odnosno Faber & Fabera u Velikoj Britaniji, De Bezige Bija u Nizozemskoj...

Koji je bio prvi veći Frakturin uspjeh?

Prvi veći uspjeh je bio da smo dobili prava za nobelovca Kertésza i da smo objavili njegove knjige, zatim kao veliki hit drugi roman Ante Tomića "Ništa nas ne smije iznenaditi", a od prvih uspjeha naveo bih i knjigu "Sretno dijete" koja je na neki način pokazala da knjige o rocku mogu imati i tržišni uspjeh.

Možeš li priznati koja su ti bila najveća razočaranja s obzirom na slabiju prođu odnosno prijem kod publike od očekivanog?

Takvih knjiga nažalost uvijek ima i uvijek će ih biti jer nije nužno da naša publika prepozna neke iznimno vrijedne i zanimljive autore, osobno sam najviše razočaran prodajom "Harmonije caelestis" Pétera Esterházyja, taj roman govori ne samo o Mađarima nego o nama i Srednjoj Europi više nego li bilo koji drugi, istovremeno je i urnebesno smiješan, s jednim finim humorom, distancom i ironijom prema velikašima, komunizmu.... Uglavnom reakcije onih koji su pročitali roman su uglavnom bile pozitivne, o knjizi se zapravo čak i malo pisalo jer taj roman je zapravo zaslužio mnogo više od tri četiri novinske kritike.

Misliš li da su Vaše knjige za prosječnog hrvatskog kupca još uvijek skupe? Po kojim kriterijima formiraš prodajnu cijenu i koja je prosječna naklada Frakturinih izdanja?

O skupoći ili jeftinoći knjiga je teško govoriti, to je vječna tema. Mislim da naše knjige imaju realnu cijenu, da bi bile jeftinije da su prosječni knjižarski rabati manji i da su naklade veće. Frakturine knjige su poznate po dobroj opremi i istinski pazimo na svaki detalj od uredničkog izbora do prijevoda, lekture, korekture pa do prijeloma, dizajna, tiska, i trudimo se da su suradnici plaćeni maksimalno, tako da je naša margina zarade zapravo minimalna. Prosječna naklada je od 800 do 1500 komada zavisno o procjeni koliko pojedini naslov ima tržišnog potencijala.

Da li čitatelji mogu očekivati da se Fraktura okuša i u nekim drugim, u ovom trenutku, atipičnijim izdanjima za vaš profil. Drugim riječima, kanite li nadograđivati postojeći imidž?

Do sada smo se formirali kao kuća koja najviše tiska beletristiku i tu i tamo poneko izdanje iz područja popularne kulture, no od iduće godine uz naš beletristički program otvaramo i publicistički niz u kojem ćemo objavljivati s knjige koje obrađuju važne kulturološke, povijesne i političke teme kako u prijevodu tako i domaćih autora, a od jeseni otvaramo i biblioteku poezije u kojoj će izlaziti 6 knjiga godišnje, tri na jesen a tri u proljeće, u biblioteku uređuje Delimir Rešicki.

Možeš li najaviti neka izdanja u pripremi, kako ona koja će idućih tjedana doći u knjižare pa do nekih koja još nisu u završnoj fazi?

Uskoro čitatelji u knjižarama mogu očekivati briljantan nastavak "Dosjea kuhinja" njujorškog kuhara Anthonyja Bourdiana, zatim prvu knjigu iz tetralogije "Josip i njegova braća" Thomasa Manna u novom prijevodu Milana Soklića, napokon krajem lipnja novi prijevod Musilovog "Čovjeka bez osobina", tu je i remek djelo Amosa Oza "Priča o ljubavi i tmini", pa prvi prijevod kultnog suvremenog američkog autora T. C. Boylea njegov roman o dr. Kinseyu "Dr. Seks", a ne bih zaboravio i novi romana Lawrenca Norfolka "U obliku vepra", sve u svemu mnoštvo odličnih knjiga.

Nerijetko javno komentiraš situaciju na hrvatskom tržištu knjiga. Još jednom, koji su po tvome mišljenu najveći problemi s kojima se ono suočava?

Problema ima dosta kao i uvijek, trenutno su najveći problemi ne toliko manjak prodajnih mjesta knjižara već njihova koncentracija na hitove, odnosno više nema knjižara s dušom ili je njihov broj minimalan, ali to je valjda pitanje nostalgije, pa se kao najveći problem izdvaja medijska percepcija knjige. Naime u nas su gotovo potpuno nestale kritike, prikazi knjiga. Nijedne novine više nemaju suvisli kulturni prilog, a u njima su knjige gotovo pa nebitne. Kada tome dodamo da je Hrvatska televizija valjda jedina javna televizija u Europi koja nema ni jednu emisiju specijaliziranu za knjigu onda problem postaje alarmantan i ne govori samo o prodaji knjiga već o odnosu prema knjizi kao kulturnom dobru.

Napomenuo bih da Slovenska televizija ima čak tri emisije o knjizi i nebrojeno kulturnih emisija sve u prime timeu dok je HTV postao estradno sportska televizija okrenuta komercijali i natjecanju na tržištu preko svake mjere tako da ne vidim razloga zašto im plaćati pretplatu, kada ne prenose koncerte, nemaju vlastiti kvalitetni dramski program, obrazovni program su ukinuli i da ne nabrajam dalje, ali o tome bi se trebalo zapitati i vijeće HTV-a i Sabor.

Zagovarao si donošenje jedinstvene cijene knjige, još od trenutaka kada se tek pojavila inicijativa za njezino uvođenje. Danas, godinu dana što je barem formalno na snazi Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, kako gledaš na taj pokušaj sređivanja popriličnog kaosa na našem tržištu knjiga?

Pa ja sam i dalje za jedinstvenu cijenu, nažalost neki nakladnici, čak i jako veliki se toga sporazuma ne pridržavaju i uvode samo još veći kaos na tržištu, no pitanje regulacije jedinstvene cijene je na nakladnicima i našem udruženju, poštivanju nekih cehovskih pravila mnogo više negoli na kaznama koje će davati država. Sve probleme na tržištu knjiga od nakladništva do prodaje krajnjem kupcu treba rješavati ceh jer on je taj koji postavlja pravila igre kojeg se onda svi u udruzi trebaju pridržavati, a ne može se očekivati da će nam vlada, sabor ili tko god odozgo nametnuti kao se to mi trebamo ponašati. Nažalost već je i ovaj prvi mali čak sasvim lako provediv sporazum pokazao koliko je naš ceh razjedinjen i koliko nije u stanju sam sebi postaviti pravila ige.

Koje bi još mjere trebalo uvesti? Da li bi nadležna ministarstva trebala korigirati modele kojima interveniraju na tržište knjiga?

Što se Ministarstava tiče mislim neke modele trebalo korigirati. Kada govorimo o potpori u načelu sam da natječaj bude dva puta godišnje da se odluke s natječaja donose brže, i da se stvari postave realnije, dakle ne na godišnjoj bazi već od projekta do projekta jer ni za jednu knjigu nije dovoljan rok od 6 mjeseci da se završi, a danas imamo situaciju da ostajemo bez dijela sredstava jer knjiga nije završena u budžetskoj godini iako je to nerealno. Čini mi se da je najrealnije da se ugovori potpisuju na 24 mjeseca i da veći dio sredstva bude isplaćen po realizaciji programa.

S druge strane otkup je dosta problematična kategorija ali mislim da je veliki problem i u organizaciji knjižničarske mreže, jer ona funkcionira u velikim gradovima, ali je suludo da se u malim mjestima ili selima u kojima u knjižnici radi jedna ili maksimalno dvije osobe one moraju baviti svime od nabave, katalogizacije do posudbe čak i čišćenja. Mislim kako bi u nekim segmentima centralizacija nabave, katalogizacije, brža međubibliotečna razmjena makar na razini županija dovela do bolje nabavne politike i da bi u tom slučaju tzv. intervencija države bila gotovo nepotrebna, jer bi onda i vrijedne knjige, kao i knjige poezije našle svoje mjesto na policama knjižnica. Te bi knjižnice onda ispunjavale zakonske propise, koji postoje, o nabavi, veličini i slično i tada bi se mogle više okrenuti i svojoj drugoj funkciji obrazovanja stanovništva i onome čemu javne knjižnice na zapadu teže.

Bio si nedavno u Leipzigu. Koji su tvoji dojmovi, opće je mišljenje da je naš nastup bio i više nego solidan, što je bilo dobro a što bi moglo biti bolje?

U Leipzigu je naš nastup bio više nego dobar, prevedeno je mnogo knjiga, medijski je sve prošlo itekako zapaženo i što je najvažnije to su popratili relevantni njemački mediji, pa je tako za nas, osim po nogometu, čuo ili pročitao veliki broj čitatelja, mahom najvažnijih njemačkih medijskih kuća. U tom je smislu nemjerljiv odnos uloženog i dobivenog, za najmanje uloženog novca dobiveno je maksimalno.

Naravno da neke stvari treba doraditi, da mnoštvo sitnica može biti bolje, ali bit svega je da država pod hitno mora osnovati nezavisni institut za promociju knjige u inozemstvu, ured koji će financirati Ministarstvo kulture, koji će zapošljavati dvije - tri relevante osobe i s kojeg će se koordinirati nastupi na najraznovrsnijim sajmovima, koji će tiskati dvije publikacije godišnje na engleskom s najvažnijim djelima izdanim u tom razdoblju, mjesto koje će raspisivati natječaj za potporu za strane nakladnike, uglavnom nešto poput takvih instituta u Nizozemskoj, Kataloniji, Švedskoj, Walesu, Sloveniji, Mađarskoj, Poljskoj...

A kako su Fraktura i njeni autori prošli na sajmu?

Odlično, Igor Štiks bio je jedan od najzapaženijih autora na sajmu, a njegov njemački nakladnik Ullstein bio je jako zadovoljan, te je Igor dobio veliki broj vrlo pozitivnih kritika u svim većim novinama za "Elijahovu stolicu". Daša Drndić bila je specijalni gost Sajma i za njezin roman "Sonnenschein" zainteresiralo se nekoliko velikih njemačkih nakladnika, jednako je bilo i s Ludwigom Bauerom, a imali smo kao i na svakom sajmu niz važnih sastanaka i dogovora s našim inozemnim kolegama.

Sve veći broj knjižara u Hrvatskoj u vlasništvu je velikih nakladnika, a uskoro i Tisak planira otvoriti cijeli niz knjižara. S jedne strane to je dobro za što bolju prodaju knjiga, no rabati koje knjižare koje su dio većih lanaca traže postaju sve veći. Čak i za komisijsku prodaju, dakle ne za čvrstu kupovinu, traži se 45 % pa i više, i nije li to nekorektna ucjena manjih nakladnika koji nisu u poziciji da ravnopravno pregovaraju oko toga? Postoji  opasnost da će cijena knjiga, unatoč možda i njihove veće prodaje, zbog prevelikih rabata rasti. Koje je tvoje mišljenje o tome?

Nažalost, to je trend koji je nemoguće zaustaviti. Dobro je da ima sve više prodajnih mjesta i da kupci mogu doći do knjiga što lakše, a što se tiče rabatne politike ona je često pretjerana i ostavlja nakladnicima minimalnu marginu po kojoj mogu plesati, ali veći broj prodajnih mjesta vodi do većih naklada tako da mislim kako cijene neće rasti. Osim ako su uzrokovane vanjskim faktorima, poskupljenjem tiskarskih troškova, prijevoda, prava...

Iskreno se nadam da rabati neće više rasti, da su dosegli svoj maksimum i da će kolege knjižari shvatiti, iako su često i sami nakladnici, da je logičan maksimalan rabat za komisiju cca 40 posto, a da bonuse mogu ostvariti na prometu. Jer ako knjižari uzmu sav profiti nakladnicima uskoro neće imati što prodavati jer nakladništvo i knjižarstvo je specifična branša u kojoj je vrlo važna mogućnost izbora, šarolikost nakladničkih programa u kojem kupac ima neslućene mogućnosti izbora.

Naša branša nije onaj tip koji teži za uniformiranošću i u kojem imate 5 zapravo istih jogurta pa birate koje vam se pakiranje najviše dopada. Nakladništvo teži za širinom jer ljudi žele čitati različite knjige i bez obzira na sve druge senzacije koje im se pružaju od televizije, glazbe, kina, kazališta.... većina ljudi i dalje uživa u samoći i svjetovima koje im pruža samo knjiga.

***

Seid Serdarević rođen je 01. 05. 1970. u Arnsbergu, Njemačka. Završio je komparativnu književnost i češki jezik i književnost 1994. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Herderove stipendije 1995. godine kao stipendist Mirka Kovača, radio je kao lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Bambergu 1996.-1998., bio je pokretač i glavni urednik časopisa za književnost i kulturu Zor, radio je kao urednik u časopisima Vijenac, Cicero i Tema. Objavljuje eseje i književne kritike u Republici, Quorumu, na III. programu hrvatskog radija, Forumu, Vijencu, Zarezu, Fokusu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Jutarnjem listu...

Od 1998. do 2002. radio je kao urednik u nakladničkoj kući Hena com, isprva honorarno zatim kao stalno zaposlen. Uredio je tridesetak knjiga suvremenih hrvatskih i svjetskih autora, te niz priručnika. Bio je voditelj Zagrebačkih književnih razgovora i Regionalne konferencije P.E.N.-a s temom "Književnost i globalizacija" (Zagreb 2001.), bio je selektor suvremene književne produkcije za Sajam knjiga u Jeruzalemu 2001., selektor i urednik knjižice suvremenih hrvatskih književnika u izdanju Hrvatskih nezavisnih nakladnika za Sajam knjiga u Frankfurtu 2001. Vodio je tribinu P.E.N.-a (produljeni medijski događaj) - čitanja iz neobjavljenih rukopisa pod nazivom "Iz prve ruke" (2002.-2003.). S Brankom Primorac osmislio i uređivao biblioteku Večernjeg lista 20 najvećih hrvatskih romana. Usavršavao se na stipendiji za nakladnike i urednike Frankfurt Book Fair Fellowship 2006.

Od 2002. urednik je u nakladničkoj kući Fraktura iz Zaprešića, koju je osnovao zajedno sa suprugom Sibilom Serdarević. U Frakturi je uredio više od 150 knjiga suvremenih svjetskih i hrvatskih autora. 2007. godine dobitnik nagrade Kiklop za najboljeg urednika. Član je Hrvatskog P.E.N. centra i Hrvatskog društva pisaca.

Objavio knjigu "Station to station - sto kritika", knjiga izašla 2007. g. u nakladi Pop & pop, Zagreb.