Mirko Božić : Kristalno zvono
Kristalno zvono
Koliko nas obilježava djetinjstvo i svijet odrastanja? Koliko obitelj i obiteljski odnosi utječu na formiranje našeg karaktera? Kakvu ulogu u svemu tome ima prostor u kojem smo odrasli? Na ta "pitanja" nagrađivani mostarski pjesnik, prozaist, prevoditelj, esejist i kritičar Mirko Božić "odgovara" svojom najnovijom knjigom "Kristalno zvono", u kojoj se, nakon objavljene tri zbirke poezije te monografije "Mostar iza kulisa", okušao u za njega novom proznom izričaju, u književnoj vrsti koja nije jasno definirana: knjiga je to sastavljena od 43 mikro-priče definiranih naslovom te idejno zaokruženih, sadržajno i stilski povezanih u romanesknu cjelinu.
Majčina kuharica, svojevrsni socijalistički rokovnik s receptima, poslužila je pripovjedaču za evokaciju prošlosti, sjetnu analizu djetinjstva i suočavanje s vlastitim identitetom, ali i kritiku društveno-političke sfere, koja se provlači kroz čitavu strukturu knjige. Svaki recept koji je pronašao u rokovniku poslužio mu je za fragmentarno pripovijedanje koje se pokreće iz sjećanja pa tako prevladavaju priče o obitelji, odrastanju, odnosima unutar obitelji, gradu koji je trpio velike promjene u ratu i nakon rata i općenito prošlim vremenima koje uspoređuje sa sadašnjicom.
Pripovjedačeva perspektiva na samom je početku subjektivna, sjećanja se račvaju u dva pravca: djetinjstvo koje je obilježeno figurom majke čija je preuranjena smrt i neuromotorička bolest obilježila velik dio njegovog odrastanja, i s druge strane grad Mostar koji se već u prvoj mikro-priči spominje u nostalgičnom i melankoličnom tonu, kao grad koji su modificirale devedesete ratne godine.
Iako je lik majke konstanta u tekstu, hrana ga također asocira i na ostale članove obitelji; prisjeća se oca koji je bio direktor hotela u bivšoj Jugoslaviji i s kojim su putovali te boravili u raznim hotelima bivše države (povlači analogiju s izbjegličkim danima u hotelima), bake i prazničkih ručkova s ostatkom obitelji, pokojnog djeda kojeg nije upoznao, ali je po njemu dobio ime... Pripovjedač povezaje spomenute motive s ratnom tematikom koja se kao ribareva mreža razgranala kroz čitavi roman i s gradom koji se nakon rata podijelio na dva dijela, postao kulturološki ekvivalent tegle Eurokrema: od tolikih boja ostale su samo dvije, a nekad sekularno društvo se uvelike promijenilo. U poslijeratnom dobu, obilježenom cirkusantnim i histeričnim ponašanjem koje je pomiješano s nacionalizmom, Mostar je postao grad koji je poznat po zidovima, a ne kao nekad, grad poznat po mostovima.
Autor otvara svaku mikro-priču receptom čiji rezultat, kolač, pitu ili poneko slano jelo, provlači kao lajtmotiv i napominje kako je hrana utjeha, a mjera u svakodnevnoj egzistenciji jednaka mjeri u kolačima jer zapravo se sve u životu svodi na to kako je važno imati mjeru u svemu, u čemu je apsolutno u pravu. Isto tako, rokovnik s receptima služi mu za rekonstrukciju majčinog identiteta koja mu nedostaje u sjećanju, prisutna je samo u fragmentima, kao crno-bijela fotografija i duh. Riječ je uglavnom o desertima koji dolaze na samom kraju jela što je simbolički povezano sa završetcima koji ga muče, odnosili se na prerani završetak majčinog života, propast grada Mostara ili rasap zemlje u kojoj je odrastao.
Svaki recept koji je pronašao u majčinoj kuharici poslužio je Božiću za fragmentarno pripovijedanje koje se pokreće iz sjećanja pa tako prevladavaju priče o o obitelji, odrastanju, odnosima unutar obitelji, gradu koji je trpio velike promjene u ratu i nakon rata i općenito prošlim vremenima koje uspoređuje sa sadašnjicom.
Vrijeme je, slično kao i u Proustovom remek-djelu svjetske književnosti, odigralo važnu ulogu u tematskoj okosnici: kao medij koji mu je svojom prolaznošću oduzeo sretne dane prošlosti, vezane uz majku koja se ocrtava u njegovoj memoriji, više kao figura nego kao roditelj, i uz rodni grad koji se uvelike promijenio u sadašnjosti. Iz sadašnje perspektive Mostar mu izgleda kao loš proizvod kapitalizma, turističko središte za koji ga vežu još samo sjećanja, i to na ćupriju ispod Šenovca gdje je nekad stanovao, kuću koju mu nije uništio rat, već poplava kad ju je rijeka odnijela, razlomljenu na komadiće poput majčinog kolača od jabuke.
Kad bi se unutarnja preispitivanja junaka na pojedinim mjestima produbila i time se mikro-priče ne bi prekidale u svojim najboljim dijelovima, a recepti reducirali, čitatelj bi se mogao dulje zadržati u unutarnjem svijetu narativnog junaka. Bez obzira što je Mirko Božić odabrao ovakav način pripovijedanja i svoje priče ostavio mikro-pričama, bez proustovskih digresija koje vješto izbjegava, u svojoj namjeri da ostvari univerzalnu priču o djetinjstvu i sazrijevanju zasigurno je uspio.
Naime, tematika i ideja ove zbirke priča ili labavog romana ne može se proučavati bez analogije s Proustom od čijeg stila se autor jasno ograđuje. Za razliku od Proustove opsežnosti i zadržavanju na detaljima u službi samoanalize i preispitivanja identiteta, Božić dotiče i postavlja sva bitna pitanja, ali se na njima ne zadržava dugo, ne izaziva čitateljevu koncentraciju dugim opservacijama, već brzo prelazi s jednog na drugi motiv, jednog člana obitelji na drugog, jedne emocije na drugu, jednog deserta na sljedeći desert s tim da njegovu pažnju najviše zaokuplja grad Mostar.
S druge strane, ako se osvrnem na tematski sklop, sličnosti ipak postoje. Iako se u jednom dijelu teksta ograđuje od Prousta i njegovog „opsežnog snobovskog pripovijedanja“, naglašava kako žuti kolač za njega predstavlja isto što i madeleine za Prousta, ali navodno time svaka sličnost s Proustom završava. Ipak, povezuje ih ponešto više od vanjskih podražaja koji povlače za sobom asocijacije na prošla vremena. U Proustovom pripovijedanju vrijeme je glavni akter romana, zanima ga kao uzrok metamorfoza i medij koji dovodi do različitih mijena, od gubljenja identiteta preko nedostatka ljudske komunikacije pa sve do gubitka smisla za život. Vrijeme u Božićevom romanu isto tako igra bitnu ulogu s obzirom da je uvjetovalo promjene s kojima se protagonist teško suočava, još teže prihvaća i ne miri se sa sadašnjošću.
Opsjednutost prošlošću u Božića funkcionira slično kao u Prousta: zazivanje minulih dana uz pomoć vanjskih podražaja, motiv majke kao figura koja nedostaje, osjetilna memorija tijela koja sve pamti, i mirne i turbulentne događaje te emocije. Isto tako, perspektiva pripovjedača mijenja se kroz vrijeme: nekadašnji mlad pripovjedač sada se promijenio, u sadašnjosti je doživio preobrazbu koju potvrđuje zrelošću ili sarkastičnim komentarima. Narativna struktura u ponekim dijelovima gubi na zaokruženosti zbog ponavljanja, ali bez obzira na to, Božićev roman funkcionira kao cjelina, uspijeva zadržati pažnju čitatelja zrelim poetskim stilom i snažnim autorskim glasom, bez patetike usprkos jasnom žaljenju za prošlošću i izgubljenim prilikama.
Sav taj, kako autor naziva, egzorcizam nad prikazom lika majke u svijesti, teret koji mu je vratio zaboravljene mirise i okuse, omogućio mu je razrješenje s prošlošću i oslobođenje od svega što ga je vezalo uz nju. Na isti način, pišući redove o svom gradu, pozdravio se s nekim ljepšim vremenima prije rata. I tek sada kad je počistio za sobom, može krenuti dalje jer je svjestan smisla koji otkriva u pisanju, duhovnog spasenja i čarolije koju pritom doživljava.
Za sve to, zaslužna je baš kao i u Prousta, književnost. "Kristalnim zvonom" Mirko Božić afirmirao je život, baš onakav kakav jest, sam po sebi najveća umjetnost.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Kristalno zvono
- Fraktura 08/2017.
- 211 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532668889
Majčina kuharica, zapisana u tipičnom socijalističkom rokovniku, prepuna recepata za sva obična, svakodnevna jela, poslužila je Mirku Božiću kao okidač da ispiše niz pripovijedaka o rodnome Mostaru, o obitelji, odrastanju, o sebi. Poput kolača, brižno pripravljanog, posluženog s ljubavlju 'Kristalno zvono' postaje lijepi i trajni spomen koji umjetnik može sagraditi majci te darovati gradu djetinjstva.