Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 07.06.2021.

Mirko Božić : Trajekt u šumi

Mirko Božić: Trajekt u šumi

Trajekt u šumi Božić Mirko

Zadovoljstvo u čitanju četvrte zbirke poezije Mirka Božića (Mostar, 1982.) posljedica je ne samo mojih čitateljskih sklonosti, uključivih prema nekim ranije dominantnim poetičkim smjernicama (na koje recentno čitateljstvo danas i nije posve spremno), već i dojma da je autor predano, vrlo strpljivo i pedantno radio na rukopisu. Danas to, u svakodnevnoj književnoj komunikaciji, osobito mlađi autorice i autori obično nazivaju poliranjem. Mirko Božić, pripadnik mlađe srednje generacije, važnost je poliranja potvrdio vlastitim primjerom, što za posljedicu ima zbirku o kojoj bi itekako moralo biti riječi. Ne zato što je posrijedi kakvo novo remek-djelo (kako obično glase  „recepcijske geste“ vezane uz brojne nove naslove putem društvenih mreža), i ne zato što ova zbirka „puca“ na prestižne književne nagrade (gotovo sam siguran, a vrijeme će pokazati jesam li u pravu, da zbirka neće biti te sreće). No svakako stoga što zbirka mnogo govori o važnosti stvaralačke discipline, ali i o bitnosti, u odnosu na stvaralaštvo samo, bogatoga čitateljskog iskustva koje je, iz pročitanoga bih zaključio, u Božića neupitno.

Siguran sam da je kvalitetnom rezultatu doprinijela i konstruktivna komunikacija na relaciji autor – urednica (urednica je knjige Monika Herceg), pa je i to važna uvodna napomena, tim više što je (komunikacija na društvenim mrežama to potvrđuje) sve više onih koji podcjenjuju urednički doprinos izgradnji u konačnici kvalitetnoga proizvoda. Među spomenutom je mnoštvu, moram i to dopisati, sve samo ne zanemariv udio samih autora.

Zbirka broji četrdeset i pet nenaslovljenih tekstova obilježenih u prvom redu razmjernim poštivanjem pravopisne norme te minimalnim korištenjem interpunkcije. Konceptualno je osjetljiva, što se možda ne čini točnim na prvi pogled, a stoga što nije podijeljena u cikluse. To je potrebno spomenuti upravo zbog velikoga broja rukopisa koji su mi se našli na radnom stolu, a čiji su nered i neselektivnost uglavnom neuspješno prikriveni fingiranim koncepcijsko-konceptualnim modelom realiziranim često ničim opravdanim podjelama tekstova u cikluse, gdje je tek naslov jedne od pjesama ciklusa istovjetan ciklusu samom (vjerujem da su vam takvi slučajevi poznati).

Konceptualna priroda ovoga rukopisa, uz ostalo, duguje nadasve dosljednoj primjeni provodnih motiva i njihovih varijacija, a uz povremenu posve diskretnu, takoreći ogoljenu intertekstualnu asocijativnost kakvu nalazim, primjerice, u drugom tekstu zbirke, dozivajući si u sjećanje kultnu zbirku Milka Valenta "Neuro-neuro" (2001.). Neki su od provodnih motiva neuro (varijacija pojmova i sintagmi jezično naoko nelogično temeljenih na spomenutom prefiksu), centrifuga, krv (trula ili skorena), tijelo, kutija/glava i sl. Ti motivi, međutim, ne ukazuju na tjelesnost kao semantičku okosnicu cjeline. Naime, već na prvo čitanje razvidna postaje sklonost autorovoj deskriptivnoj materijalizaciji nematerijalnosti označenoga, a što neupitno vodi i prema gdjegdje gustim metaforičkim slojevima kao sljedećem bitnom vidu izgradnje spomenute prirode teksta, no ne u mjeri karakterističnoj za recentnu središnju mladoautorsku ili struju rane srednje generacije ovdašnjega pjesništva. Evo i nekoliko primjera efektnih metaforičkih slojeva te, na danom tragu, domišljatih semantosintaktičkih inverzija: Kaleži ključnih kostiju puni su znoja (petnaesti tekst), Došli smo do tunela na kraju svjetlosti (sedamnaesti tekst) ili Mokri orah iza očiju / Koji centrifugira / Naš unutarnji tornado.

Važnu ulogu u rukopisu odigrava i uglavnom uspješno realizirana poredba, primjerice: „ljubav kao placebo za nesretnike“, „Čekaonica na odjelu neurologije / Djeluje kao stanica metroa“, „Utrnule potkožne zmije / Proviruju kao vrisak“, „Skorenu krv koja / Se osušila poput / Neobrađene zemlje“. Stroži bi kritičar u navedenim primjerima možda naslutio ponešto izvedbene pretencioznosti koja se, rekao bih, u nekoliko slučajeva očitovala na planu realizacije poetički potrošenih sintagmi, primjerice: u videorekorderu uma (petnaesti tekst), Moj sedefni Eustahije (osamnaesti tekst), osobito Orkestar breza (dvadeset i deveti tekst). Navedenom valja dopisati i vrlo rijetke neologizme (poput odleptirim u dvadesetom tekstu). Psihološka je dezintegracija, na tragu ranije komentiranoga, potvrđena deskriptivnom dekonstrukcijom materijalnoga. Tako u osmom tekstu stoji: Desni krvare u umivaonik te nešto poslije Moja su usta šnicla punjena karijesom. Dvanaesti tekst rukopisa nudi demistifikaciju uzvišene prirode ljubavi prikazujući je kao obožavani predmet očekivanoga, na što se neizravno nadovezuje devetnaesti tekst kojim je spominjana dematerijalizacija (iščezavanje) naznačena kao put u jedino moguću slobodu, onu potpunoga ništavila: Ono što tek zovem tijelom / Obična je tamnica iz koje ću se / Poput onih ptica / Na kraju osloboditi.

Kada bismo se zaigrali usporedbama s recentnim imenima, poziciju Božićeva pisma (primarno s obzirom na stil) mogli bismo donekle precizirati i kao točku na trećini puta od poezije Tomislava Augustinčića do poezije Marka Pogačara (nipošto obratno, da ne bi bilo zabune). Jer 'Trajekt u šumi', usprkos sličnostima s recentnom središnjom strujom, mjestimice odstupa u korist ranije atraktivnih poetika čija hermetičnost nije bila bazirana na apsolutnoj dominaciji metafore.

U drugoj su polovini teksta zamjetna subjektova obraćanja neimenovanom adresatu, što za posljedicu ima djelomično osnažen emotivni plan teksta. Tridesetim tekstom „počinje“ proces mirenja subjekta s tjelesnim propadanjem (ranije korištenim pri deskripciji nematerijalnih slojeva zbilje) koje nezaustavljivo napreduje uvjetujući tako propadanje svih aspekata njegove egzistencije (tu valja dopisati trideset i peti, trideset i šesti te trideset i sedmi tekst). Rijetki tekstovi, osobito trideset i treći, ostavljaju dojam estetski upečatljive nedovršenosti: spomenuti se dojam odnosi, a ovdje nisam siguran je li posrijedi pomno građena strategija ili poštovanja vrijedna autorska intuicija, na kraće zapise.

Literarna parazbilja (trideset i osmi tekst) tako omogućuje, što autor domišljato koristi, postegzistencijalni komentar iz pozicije subjekta koji, rekao bih heraklitovski, više ne postoji: ovaj nadasve estetski sretni paradoks iznova, međutim, ironizira ideju potpune slobode označavajući pritom čekanje kao medij njene opstojnosti. Čekanje je, dakle, pretpostavljeno vjerovanju (ono nipošto nije vjerovanje). Netko će reći da je u ovom rukopisu čekanje, što nije moj dojam, poistovjećeno s vjerovanjem. Ono je „prostor“ taloženja dojmova čijim poništenjem slijedi već istaknuto ništavilo kao jedina moguća (ili, bolje je napisati, „moguća“) sloboda. Koja to, da od strane poznavatelja filozofije ne bih dobio po prstima, i jest i nije. 

Uvodni dio četrdesetoga teksta podsjeća na banalnost prirode zla te ga valja čitati, napose u kontekstu tihe fašizacije suvremenih europskih društava, kao upozorenje i proročanstvo: Večer pred Reichstagom / Miriše na svježe pokošenu travu. Na to je poželjno nadovezati i četrdeset i drugi tekst koji proizlazi iz sve češće razmatranoga pojma transhumanizma koji, makar uz uvjet posve liberalne interpretacije, itekako možemo dovesti u hipotetsku vezu s budućim novim fašizmom. Subjekt pritom, razočaran ogavnošću vlastitoga tjelesnog nazadovanja, i sâm pristaje uz nepoznanicu nove ljudskosti: Trebaju li roboti imati lica / Upitali su me na odjelu / Pa naravno da trebaju / Pogledajte me. Rukopis je naposljetku zaključen diskretnom napomenom o znanju (označenim pojmom šuma) kao paralelizmu moguće besmrtnosti koji će štititi adresata subjektove poruke od negativnih, kontekstom uvjetovanih posljedica neophodne, a tako često po život opasne znatiželje.

Na kraju bih mogao dodati opasku, posebice isprovociranu prvim dvama tekstovima, da je sama egzistencija detektirana kao odraz programskoga jezika, pri čemu sjećanja dođu kao svojevrsni mentalni otpad, a što bi moglo pomoći, premda si ne utvaram naročitu interpretatorsku bitnost, pri čitanju zbirke. Zbirke koju bih slijedom dobro nam znane Mrkonjićeve razdiobe (usprkos različitom vremenskom kontekstu) mogao tumačiti i kao posvetničko sjecište poezije iskustva egzistencije te poezije iskustva jezika. Kada bismo se zaigrali usporedbama s recentnim imenima, poziciju Božićeva pisma (primarno s obzirom na stil) mogli bismo donekle precizirati i kao točku na trećini puta od poezije Tomislava Augustinčića do poezije Marka Pogačara (nipošto obratno, da ne bi bilo zabune). Jer ova zbirka, usprkos sličnostima s recentnom središnjom strujom, mjestimice odstupa u korist ranije atraktivnih poetika čija hermetičnost nije bila bazirana na apsolutnoj dominaciji metafore. Tu bih, da stvari budu jasnije, povukao paralelu s prvijencem Mateje Jurčević (Bijela vrata, 2017.), goranovskim rukopisom koji, čega sam s vremenskim odmakom postao svjesniji, znatno odstupa od nikada utjecajnije mladoautorske biblioteke Goranova proljeća.

Utoliko moja uvodna nesigurnost u odnosu na daljnju recepciju ove zbirke (kao i Jurčevićkine ili Augustinčićeve, uostalom) te potreba napomenuti da je "Trajekt u šumi" Mirka Božića, djelo vrijedno čitanja. Djelo koje iziskuje punu čitateljsku koncentraciju koja će, ukoliko se za istu odlučimo, biti nagrađena neupitnim zadovoljstvom pročitanim. Pa i pokraj rijetkih slabosti koje sam također spomenuo, slabosti nedovoljnih da naude ukupnoj visokoj estetici teksta.

Mirko Božić

Trajekt u šumi

  • Fraktura 04/2021.
  • 104 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533583662
  • Cijena 119.00 kn

Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u zbirci pjesama 'Trajekt u šumi'. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –