Predstavljamo nakladnike : Josip Pandurić (Disput)
Izdavačka kuća Disput već cijelo desetljeće uspijeva odoliti svim nedaćama hrvatskog knjiškog tržišta, uporno ustrajavajući u svojevrsnoj borbi s vjetrenjačama - objavljivanju nekomercijalnih ali vrlo kvalitetnih izdanja, koja su često pravi mali ali uglavnom nezamijećen događaj za kulturu i humanističku znanost. Upravo o toj nezamijećenosti, te utjecaju krize/recesije na njihov rad, ali i o određenim pozitivnim primjerima (npr. dobra suradnja s određenim knjižarama), kao i o književnim nagradama, Disputovim počecima i budućim planovima, te o politici Ministarstva kulture RH prema knjizi, uz prijedloge promjena iste, govori njezin osnivač i urednik, Josip Pandurić.
Božidar Alajbegović : Opišite nam početke vaše izdavačke kuće - kada je osnovana, tko su osnivači, itd.
Josip Pandurić : Disputu je jubilarna, deseta godina od osnutka. Osnovali smo ga supruga Blaženka i ja, a i danas je to manje-više obiteljska izdavačka kuća pojačana Damjanom Lalovićem, vrsnim prevoditeljem i redaktorom, i vrijednom lektoricom Jasminom Han. I s, naravno, mnoštvom stalnih suradnika: "kućnih" autora, urednika,...
Izdavačka kuća Disput objavljuje vrlo kvalitetna ali nekomercijalna djela iz područja povijesti, književne teorije i politologije, uz dodatak manjeg broja, također vrlo kvalitetnih beletrističkih izdanja - kako uspijevate opstati?
Naizgled šeretski moglo bi se reći da opstajemo samo zato što o opstanku ne razmišljamo. Ne, nije to puka dosjetka. Radimo naime toliko, i rad u pripremanju knjiga nas i nakon deset godina za divno čudo još uvijek silno veseli, da o problemima naprosto ne stignemo razmišljati. A da počnemo, lamentiranje bi zbog svega neveselog oko knjige lako poništilo radost bavljenja nečime tako privilegiranim kao što je izdavanje knjiga.
Manje pak sofističan, zapravo sasvim profan odgovor, koji bi ipak uvažio ocrtani kontekst, mogao bi glasiti: opstajemo zato što manje-više u pripremi knjige nas četvero sve radimo sami, nemamo dakle većih vanjskih troškova za redakturu, korekturu, grafičku pripremu i ostalo što podrazumijeva ozbiljan rad na budućoj knjizi.
Koji su tržišno najuspješniji «Disputovi» naslovi i je li bilo knjiga za koje ste mislili da će se bolje prodavati?
Po istini govoreći, Disput nije izdavač čiji bi se status mogao mjeriti ogoljelim imperativom tržišne uspješnosti. Takvo što otpočetka nije bilo naš naum, pa su onda slijedom toga, sasvim logično, i naši prodajni rezultati primjereni izostanku takve ambicije. No nije samo to posrijedi. Kupovni interes domaće publike za ozbiljna nekomercijalna djela bitno je ograničen i stoga otužno malen. Objaviš, primjerice, kapitalan, silno nedostajući izbor lingvističkih rasprava Romana Jakobsona u knjizi "O jeziku", u što si uložio godinu i pol mukotrpnog prevoditeljskog i uredničkog rada, i onda godinu i pol nakon izlaska knjige iz tiska pogledaš koliko si primjeraka prodao (bolje da ne navodim koliko) i opetovano se osvjedočiš u svoju borbu s vjetrenjačama.
Ostaju ti tek - nije to, da se razumijemo, loše - utjeha da si obavio jedan za kulturu i humanističku znanost važan posao i nada da knjiga ostaje i da će u sljedećih pet-deset godina na kapaljku nalaziti svoje kupce i korisnike. Zato me, moram priznati, više veseli kad se i devet godina nakon izlaska, primjerice, "Hrestomatije novije hrvatske drame" Borisa Senkera nađe njezinih kupaca, negoli kad neki (uglavnom beletristički) naslov u prvom naletu krene k'o lud, a onda se netragom zagubi u moru novih, marketinški razglašenijih mamaca.
Jeste li zadovoljni medijskim tretmanom vaših izdanja, s obzirom na deevoluciju kulturi posvećenog prostora u medijima?
Odgovorit ću vam konkretnim primjerima: osim vas, nisam siguran da je itko napravio opširniji intervju s Irenom Lukšić, urednicom naše edicije "Na tragu klasika" što je posljednje dvije godine zaredom osvojila nagradu "Kiklop" za najbolju biblioteku u Hrvatskoj. Ili da se je itko, osim nekoliko usputnih hvalevrijednih objekcija Olje Savičević Ivančević u "Slobodnoj", ozbiljno osvrnuo na činjenicu da ta biblioteka postoji već petu godinu i trenutno broji okruglih pedeset naslova.
Ne znam očekujem li previše ako zaželim, a siguran sam da ima jakih razloga da tako bude, da se barem o svakoj trećoj-četvrtoj knjizi iz te serije napiše seriozan kritički esej/osvrt kakav je, recimo, u "Zarezu" objavio Neven Ušumović o mađarskom klasiku Kosztolányiu i njegovoj genijalnoj knjizi "Kornél Esti". To bi me učinilo zadovoljnim.
Veseli me kako Disputovu produkciji prati "Novi list" i uz njega "Vjesnik", dakle dva dnevnika koji još uvijek imaju, u odnosu na druge, znatan prostor rezerviran za kulturu. Da je tomu tako u "Jutarnjem" i "Večernjem", pretpostavljam da bi i njihove kulturne redakcije više izvještavale o našim izdavačkim akcijama i komentirale ih. U posljednje vrijeme javna televizija, posebice u prilozima Jozefine Stipančević u emisijama "Vrijeme za knjigu" i "Trenutak spoznaje", lijepo to čini.
Osjeća li «Disput» utjecaj krize (recesije) i kako se ona manifestira na vaš rad?
Radimo i pokušavamo se ponašati, rekoh, kao da se ništa dramatično oko nas ne događa. No činjenica jest da smo, mimo naše volje, od početka godine objavili samo sedam naslova, a planirali smo gotovo duplo više. Osim toga u ovo smo doba prethodnih godina već imali skoro pa gotov izdavački plan za sljedeću, a sada smo svjesno stali na loptu...
Je li zbog recesije (krize) izostala potpora Ministarstva kulture za neke od vaših planiranih projekata?
Doista ne mogu znati zašto je ove godine odbijen neuobičajeno velik broj Disputovih izdavačkih prijedloga. To je autonomna odluka nadležnih u Ministarstvu kulture i, kako ona nije javno obrazložena, o razlozima mogu samo nagađati. Što mi, naravno, ne pada na pamet. Žao mi je, ipak ću reći, što potporu nije dobio memoarski rukopis Marije-Vice Balen "Bili smo idealisti..." iz 1984. godine jer je riječ o iznimno vrijednim, nefriziranim, vjerodostojnim uspomenama jedne revolucionarke-idealistkinje, djelu koje po svome značaju zasigurno ide uz bok sjećanjima Eve Grlić ili Sonie Wild Bićanić.
Osim toga, malo je preostalo svjedoka burnih, prekretničkih političkih događaja iz prve polovice dvadesetog stoljeća, rukopisi njihovih sjećanja sada su već prava rijetkost, pa su i zbog toga - kako nalaže već ekonomistička logika - iznimno vrijedni. Iako bi nam neprijeporno bilo lakše uz potporu, ove smo memoare upravo objavili i bez nje, no ostaje žal što Ministarstvo činom potpore nije odaslalo jasnu poruku da preferira takovrsnu domaću memoarističku literaturu.
Kakvo je vaše mišljenje o politici prema knjizi sadašnje garniture u Ministarstvu kulture? Što mislite o potporama izdavaštvu i načinu na koji Ministarstvo kulture odabire naslove i provodi njihovo sufinanciranje? Što bi se trebalo promijeniti po tom pitanju?
Dvije bi se stvari što se potpore i otkupa knjiga tiče, smatram, trebale i mogle promijeniti: prvo, kriteriji bi za oba postupka naprosto morali biti razrađeniji, i to do te mjere da izdavač sam - ako je imalo samokritičan - lako može procijeniti hoće li se s nekim izdavačkim prijedlogom odnosno objavljenim naslovom natjecati, isplati li mu se uopće trošiti energiju na nešto što se ne uklapa u jasno razrađene natječajne propozicije i nema šanse za prolazak.
Drugo, ne vidim valjan razlog tomu da se osim popisa prihvaćenih izdavačkih projekata i otkupljenih naslova ne objavljuju i popisi onih koji nisu prošli. Time bi se u svakom slučaju dobilo na transparentnosti, otklonila bi se potreba za degutantnim kuloarskim naklapanjima o privilegiranosti pojedinih izdavača namjesto čega bi se mogao otvoriti javni dijalog, i zapravo bi se tek tada dobila jasna slika o tome kakvu knjižnu produkciju Ministarstvo kulture preferira i, slijedom toga, kakav je u konačnici jedan bitan segment njegove politike prema knjizi.
Je li se popravila prodaja knjiga iz edicije «Na tragu klasika» koju objavljujete u suradnji s Hrvatskim filološkim društvom, nakon što je ta edicija dvije godine zaredom dobila nagradu «Kiklop» u kategoriji najbolje biblioteke?
Kod nas se nagrada - o tempora, o mores - dodjeljuje najprodavanijoj knjizi, dok bi vjerojatno trebalo biti upravo obrnuto: da naime knjiga koja dobije neku nagradu samim time postane bestseler. Sudeći po slučaju nagrada dodijeljenih našoj biblioteci, tomu uopće nije tako. "Kiklopi" nisu bitno povećali prodaju, pretpostavljam zato jer su Disputove beletrističke knjige miljama daleko od podilaženja prosječnom, medijskim marketingom prepariranom čitateljskom ukusu. One imaju svoju probranu publiku, koja ih - koliko čujem - rado čita po knjižnicama, ali ih - što da radimo - puno manje kupuje.
Što mislite o književnim nagradama? Jesu li one, uslijed svoje prekobrojnosti, izgubile na značaju? I koji je uopće njihov značaj?
Da, slažem se sa sugestijom koju naslućujem u vašem pitanju: previše ih je, i time je njihov značaj manji. Disput objavljuje jako malo domaće beletristike i zato me kao izdavača utrka za književnim nagradama ne tangira i, zapravo, ne interesira. Jedino sam pretprošle godine iznevjerio to načelo jer sam procijenio da u romanu Aleksandre Kardum "Spavaš li?" imamo nešto apsolutno izvanserijsko što nikako neće moći, naivno sam se nadao, ignorirati žiriji najzvučnijih domaćih književnih nagrada. I, naravno, prevario sam se.
No siguran sam da je taj roman (nedavno preveden na slovenski) splitskoj autorici pomogao da se etablira na književnoj sceni i da će nekim sljedećim svojim tekstovima primorati kritičku i čitateljsku javnost da joj posveti dostojniju pažnju, a da će tada i spomenuti roman - zaobilazno i sa zadrškom - osigurati mjesto u hrvatskoj prozi početka ovog stoljeća kakvo zaslužuje: antologijsko.
Što smatrate najvećim manjkavostima hrvatskog tržišta knjiga i na koji bi se način one mogle otkloniti?
Toliko je o tome već rečeno... Samo ponavljanja, ponavljanja... Nisam izdavač koji rado preuzima ulogu dežurnog komentatora i prognostičara sudbine hrvatskog tržišta knjige. To s očito velikim zadovoljstvom rade neki drugi izdavači pa im rado prepuštam da i dalje sociologiziraju nad tim problemom. No iznenađuje to da oni u zadnje vrijeme - šute.
Je li to znak rezignacije, umora? Ili su se pak negdašnji glasnogovornici "branše" u međuvremenu toliko tržišno pozicionirali da ih više ne muče problemi ostalih, većine? Ili je rezultat činjenice da se hrvatsko tržište knjige strukturiralo na velike, moćne igrače koji gospodare i šute, i male izdavače čiji je glas slabašan i dezintegriran, pa procjenjuju da uopće i ne vrijedi larmati?
Kakva su vaša iskustva s knjižarama, jeste li ikad doživjeli diskriminaciju u bilo kakvom obliku?
Radije bih, ako mi dopustite, o afirmaciji, o lijepim primjerima. U zadnje vrijeme, primjerice, uspostavili smo veoma korektnu suradnju s Profilovim Megastoreom u Zagrebu. Rezultat inicijative njegova poduzetnog direktora Dražena Dabića jest i zajednička organizacija gostovanja francuskog pisca Gillesa Leroya - kojem smo prošle godine objavili roman "Alabama Song" - na Zagrebačkom sajmu knjiga.
Dalje, zadovoljan sam odnosom prema Disputovim knjigama u knjižari Vuković & Runjić, prije svega zato što osjećamo da poštuju - uostalom, i sami su vrsni nakladnici - trud koji ulažemo u naša izdanja i onda ih primjereno tome prezentiraju na istaknutim mjestima u svojoj knjižari. Oko naših se pak non-fiction izdanja uzorno brinu - ažurnim narudžbama, preporučivanjem noviteta - mlade prodavačice u Školskoj knjizi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Pozitivnih bi se primjera još dalo redati, no, nažalost, puno je više onih loših u kojima izostaju elementi poslovnosti koje sam kod prethodnih izdvojio. O neredovitom plaćanju prodanih knjiga da i ne govorim...
Generalno bih rekao da razloge diskriminacije, o kojoj je riječ u vašem pitanju, valja potražiti u zrakopraznom knjižarskom prostoru u kojem su, s jedne strane, danas jako rijetki prodavači-knjiški moljci koji svoj posao drže životnim pozivom, koji o "svojim" knjigama sve znaju i doživljavaju ih manje kao robu a više kao samosvrhovit kulturni artefakt, a s druge još nisu nastupili knjižari novoga kova čija bi profesionalna etika bila iznad tranzicijskih boljetica prijelaza iz jednoga divljega u tko-zna-kakav kapitalizam.
Jeste li osjetili ikakav pozitivan učinak Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige, otkako je on zaživio u praksi? I je li uopće zaživio na adekvatan način?
Reći ću kratko, nadam se i jasno: nismo osjetili nikakve bitne pozitivne učinke i očito je vrijeme za puno dorađeniji pravni tekst i akt koji bi na primjeren način regulirao životni prostor knjige.
Kako odabirete knjige koje ćete objaviti?
Pokušavam, poput Vladimira Anića čije sabrane spise pod naslovom "Naličje kalupa" upravo objavljujemo, zamisliti "poticajnog čitatelja" kojemu se obraćam. Pritom ga, naravno, zamišljam prema svome kalupu, prema vlastitom doživljaju trajnih književnih, znanstvenih, publicističkih vrijednosti. U tome mi pomažu kolege i prijatelji urednici: Irena Lukšić koja bira naslove za biblioteku "Na tragu klasika", Dragutin Lalović za "Čari političkoga", Krešimir Bagić za "Palimpsest", Boris Senker koji formalno nije urednik nijedne Disputove bibliotečne cjeline, ali je zaslužan za mnoge naslove objavljene ponajprije u "Četvrtom zidu" i za još puno toga dobroga u našoj firmi... I još mnogi drugi.
Koje ćete naslove objaviti u sljedećih nekoliko mjeseci?
Do ljeta će nam izaći još memoari Erica Hobsbawma "Zanimljiva vremena", bibliofilsko izdanje pretiska Vidrićevih "Pjesama" iz 1907. s popratnom studijom Josipa Užarevića i knjiga književnoantropoloških studija mladog autora Lea Rafolta "Drugo lice drugosti". Ne baš puno, ali u skladu s kriznim ozračjem o kojem smo govorili. No unatoč svemu, ipak očekujem bogatu jesen s Wildeovim esejima, Pasolinijevim i Enzensbergerovim romanima, više nego šarmantnom studijom slovenskog autora Mladena Dolara "Glas i ništa više", "Afrikancem" nobelovca Le Clézioa...