Abdellatif Laâbi : Stablo pjesama

Abdellatif Laâbi: Stablo pjesama

Književne skupine uvijek za sobom ostavljaju svjesni ili nesvjesni kolektivni trag u književnosti, i često njihov zajednički nazivnik služi kao primarni identifikacijski kod autora od kojih se sastoji, kao što se dešavalo u prošlosti sa skupinama poput nadrealista, koji su okupljali različite forme i žanrove (film, književnost, likovne umjetnosti) u različitim zemljama. To najčešće uključuje i neki oblik manifesta - Breton je osmislio čak tri, no časopisi su po svojoj prirodi neka vrsta kontinuiranog manifesta: uvijek iznova afirmiraju ono što ih pokreće i poruku koju prenose. Ili je riječ o nekim kulturološkim toponimima, svojevrsnim agorama avangardi: firentinske Giubbe Rosse, pariški Les Deux Magots, splitski utorkaši i konoba Hvaranin. To sačinjava fluidnost njihova djelovanja: mjesta okupljanja, mjesta objavljivanja i ideološka afirmacija.

U takvom okružju-ili prije-okrilju, stvara se plodno tlo diskusije, teorije i prakse koja onda svojim utjecajima definira ili reformira polje djelovanja. Rok trajanja tu ne mora biti presudan faktor u smislu kvalitete ili dosega. Idealan primjer je Krležin i Cesarčev avangardni "Plamen" koji je potrajao samo 15 brojeva ali ipak ostavio traga. U Maroku, sredinom šezdesetih pokrenut je sociopolitički književni časopis "Dahovi", čiji su protagonisti sebe nazivali književnom gerilom, i čiji je najvažniji član bio marokansko-francuski autor Abdellátif  Laâbi.

Stablo pjesama Laâbi Abdellatif

Njegova antologijska zbirka “Stablo pjesama” (u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a i prijevodu Lee Kovácz) sadrži izbor pjesama iz njegovih deset (od ukupno osamnaest) zbirki poezije. Riječ je o iznimno plodnom i aktivnom autoru, čiji je prvi roman "Oko i noć" objavljen 1969. Osim po svom opusu, poznat je i po angažmanu u gorespomenutom časopisu zbog čega je na svojoj koži osjetio ono što je snašlo i druge poput Dostojevskog: zatvorska kazna od osam godina pretvorila ga je u disidenta, pa sada živi u francuskom egzilu gdje je 2009. nagrađen Goncourtom za životno djelo. To dokazuje da je upravo pjesnik, prije svih, najvažniji svjedok svog vremena: njegove riječi su skalpeli koji seciraju i dijagnosticiraju sve ono što svijet oko njih jeste, odnosno nije, ali bi mogao biti. Mnogi poput njega imaju šire pokretačke porive, no rijeko se kada toliko sretno poklope okolnosti kao u slučaju "Dahova".

Na početku je kratki izbor iz zbirke "Sunce umire" (1992.), gdje pokazuje raspon svoje imaginacije i dovitljivog u kratkim, zgusnutim formama: “umjesto da mango otvorimo/ nožem/zašto ne pokušamo/milovanjem?”.  Ne samo to, nego i nešto što će se pokazati i u drugim pjesmama: intrigantnost jednostavnog i iskrenost emocije, koju će čitatelj odmah prepoznati kao svojevrsni putokaz kroz unutarnji svijet Laâbijeve poetike. Cijela knjiga je poput stabla, mirisnog kao mango, koje je svoju bogatu krošnju raširilo a svaki list predstavlja po jedan stih. Lako se čita, zahvaljujući efektnoj konciznosti formi, tako da pjesme više djeluju kao opservacije ili misli. Pa ipak - što je poezija kao takva, ako ne misao, ideja? S druge strane nudi tekstove koji čak prerastaju u poeziju u prozi. Preduvjet za uspješnu komunikaciju sa tekstom, metadijalog sa autorom zahtijeva prešutni sporazum o užitku znatiželjnosti i neograničenom potencijalu teritorija i alata sa kojima Laâbi barata u konstrukciji svojih lirskih slika.

U dijelu pod nazivom “Jesen obećava”, autor izbjegava nazivati uvrštene pjesme, predstavljajući njihovu poetiku kao prirodni kontinuum. Pjesme su posvete, stvarima ili bliskim ljudima, koje imenuje poimence, dajući im time konkretni identitet. Njegova poetika ne boji se upitnika: upire prstom u čitatelja, tražeći, ako ne odgovor na pitanje, onda barem zauzimanje stava. Laâbi čovjeku pristupa gotovo kao konceptu, analizom iz različitih pjesničkih perspektiva: za razliku od Biblije, kod njega “u početku bijaše krik”. Dramatičan je, kod njega smo svi odavno izgubili dostojanstvo nevinosti. Svi smo “rod preživača”, kako kaže u jednoj pjesmi. No, postoje i iznimke, oni za koje kaže da “nisu izdajice svojih pjesama”. Tako da na njegovom Stablu izrastaju i pohvale i pokude, a sve to oblikovano u strastveno teksturirane forme koje je teško ignorirati jednom kada, u skladu sa nazivom, uđemo unutra kao da ulazimo u šumu. 
 

Pred nama je knjiga čije se unutarnje bogatstvo pokazuje sa svakom novom pjesmom. Jasno je vidljiva evolucija njegova književnog i ljudskog sebstva, jer s vremenom dovodi u pitanje ideale i ideje koji su presudno utjecali na njega. Možda bi se to moglo proširiti i na vrijednosti zajednice u kojoj živimo, ali upravo takve stvari od autora stvaraju disidenta, kao što je pokazao i Laâbi. A za to treba hrabrosti, jer zahtijeva izlazak iz udobnosti vlastite zone komfora. Istovremeno, zahtijeva i profinjen balans između krajnosti pamfletizma i krajnosti larpurlarstističke distance, u čemu je autor nedvojbeno uspio, što se očituje u isječku iz “Urušavanja”:

Kako bih bio vjerovao
Da će ovaj san koji me obratio u čovjeka
Postati košmar
Da će junaci moje mladosti
Ispiliti stablo moga pjeva
Da će knjige u kojima sam susreo svoje dvojnike
Požutjeti na dnu moje biblioteke

Na sreću, živimo u svijetu u kojem glasovi poput Laâbijevog uspijevaju nadići nametnute mu granice, zbog čega je i oslobođen iz zatvora nakon međunarodne peticije, zbog uvjeta u marokanskom zatvoru u kojem se pogoršalo njegovo zdravlje. Za to vrijeme, izgradio je reputaciju na osnovu djela prošvercanih iz Maroka u Francusku. Bila je to ne samo borba za život nego i identitet u kandžama sistemske cenzure. Srećom, u njegovom slučaju doživjela je sretan kraj i sada Laâbi uživa status jednog od najvećih svjetskih pjesnika, no ne treba zaboraviti da tragičnost disidentskih sudbina ne može od amatera načiniti autora, ako za to nema stvarne osnove, ma o kakvim se okolnostima radilo. Tim više raste važnost glasova poput Rushdieja ili Laâbija, kako bi tim amaterima dali vlastiti i ispričali univerzalni narativ onoga što Hannah Arendt naziva the human condition.

Pisac iz pjesme u pjesmu samoga sebe stavlja u drugi plan kako bi što više prostora dao tom narativu, kao da osjeća obavezu prema čitatelju. Samim time radi se o paradoksu jer na taj način u pitanje dovodi vlastitu konstituciju, jer se ne može pomiriti sa nehomogenošću njenog identiteta, zbog kojeg nameće artificijelni, vlastiti. Svi smo to iskusili u različitim oblicima, jer je u ljudskoj prirodi pripadanje skupinama čija ih nepisana pravila ponekad prisiljavaju na bihevioralne obrasce na koje inače ne bi pristali. Je li moguće izgraditi kritički integritet bez odmaka od kolektiva? Je li uopće moguće preživjeti izvan stada, kako ga autor naziva? Zbirka se djelomično bavi i ovom temom, zahvaćajući još širi raspon misaonog i tematskog procesa. U ludnici su liječnici oni koji su ludi, Laâbi nam poručuje:

Pridružujem se stadu
Koje veselo kroči put klaonice
I blejim iz sve snage

Činjenica da je "Stablo pjesama" došlo i do hrvatskih knjižara i čitatelja znak je ne samo pažljivog i kvalitetnog odabira izdavača, nego i spremnosti da riskira sa autorom van dominantnog anglofonog kulturnog diskursa, u ovom slučaju frankofone provenijencije. Europa se tijekom godina pokazala kontroverznom, jer je imigrante pretvorila u hranu za populističke pse, dok je s druge strane progonjenim piscima u njenom slobodarskom krilu poprilično toplo. Možda zato što samo u njihovim rukama baklja tuđe patnje svijetli najjače, a to je ponekad jedino što njihovim sunarodnjacima u čamcima usred Mediterana preostaje.

Iz knjige koja je pred nama vrlo je razvidno da je Laâbijeva slava itekako zaslužena, tim više što je autor četiri romana i dramska teksta, između ostalih. Nadati je se da će uslijediti prijevodi kako bismo stekli još potpuniju sliku ovog pisca i aktivista čija su biografija i bibliografija primjer tiranije orwellowskih ovaca koje tek u klaonici shvate kamo su, zapravo, krenule.

Abdellatif Laâbi

Stablo pjesama : Osobna antologija (1992. - 2012.)

• Prijevod: Lea Kovács
• V.B.Z. 12/2019.
• 244 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535202493

Antologijska zbirka 'Stablo pjesama' izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije (2011.). Izbor obuhvaća stihove iz devet pjesničkih zbirki objavljenih u razdoblju od 1992. do 2012. godine, te je prvo autorovo djelo prevedeno na hrvatski jezik.