Ahmed Burić

Stihovi vremena
http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=6048

Budući da smo nuspojava linearnosti kojoj melankolično umijemo tepati »generacija«, generacija kojoj dakle pripadamo u nježnim je godinama brucošijada s alma materinim mlijekom zagrebačkog sveučilišta posisala ideju nelinearnosti i literarnog vremena. Gdje, na kojoj stranici otvoriti knjigu, nekad je jako važno.

Slučaj je to s knjigom Ahmeda Burića. Ako je otvorite ne stranici 84 pročitat ćete stih... »oka nisi sklopio/ništa nisi popio.« Stranica 16. sricanjem će vas podsjetiti na kompendij književnosti nekad Jugoslavije u kojoj će se Burić, na način prosvjećenog spomenarista zatravljenog duhovitošću vlastitih dosjetki, izravno obratiti Melkioru Tresiću, barba Ranku, Njegošu, Slamnigu... stihovima kao »...nitko te neće bardom, ni klasikom zvati (...) od toga za tobom nikad neće ići svati/Srbuju Srbi, Hrvu se Hrvati/vrijeme se naše litareture klati.«

Ako ste bili te sreće da vas u oko ubodu baš ove dvije pjesme (ima ih još ovakvih) tada je pred vama izbor: knjigu zaklopiti i posegnuti za nečim čitljivijim, ili nastaviti listati u nadi da se ne radi o uređenom i strukturiranom tekstu nego o prostoru za nesmetano autorsko ventiliranje u kojemu se, a sve zbog neuobličenja pabiraka rukopisa u knjigu, dade naći i pokoja dobra pjesma.     

Ako odlučite ne odustati, dobro ste odlučili, jer velik dio knjige sadrži sugestibilnu, čitljivu, angažiranu i dobru poeziju. Nasumce odabrana pjesma »Nedjelja« koja počinje generacijskim riječima danas mrtvog Ćamila Grljevića, jedan je od moćnijih dokumenata lirske melankolije koje može polučiti epsko nastojanje povijesti da ti uđe u intimu i sjebe ti ne samo život nego i sjećanje na njega.   

Ali, to današnje generacije ne znaju. Kako mogu i znati kad, piše to i Burić, »Dvije su skoro decenije minule,/a nismo napisali ništa dobro i iskreno o/raspadu Jugoslavije.« I skoro da ima u potpunosti pravo. Ono što smeta, gledano sa zapadne strane jugoistoka Europe je, zašto to gotovo u pravilu boli samo Bosance? Sarajlije te bosanske Vukovarce, kojima je ta četnička soldateska nanijela ponajviše zla? Bosancima koje su napadali redom svi? Jer su oni Njujorčani s Balkana.     

Kao i u New Yorku nakon Rujna, grad koji je demontiran u žrtvovanju života na oltar bezumlja nekadašnje države, u Sarajevu građani znaju opseg i doseg i našeg i njihovog bezumlja. Sjećanja na zajedničke prostore nekad domovine pjesnika i generacijskih mu čitatelja žive na stranicama ove knjige: Rijeka, Beograd, Sarajevo... cijela ta Atlantida u kojoj su danas jedino djeca lijepa i izgledaju sretno, jer: »nemaju sjećanja i, još uvijek, nemaju koga okriviti.«    

Ukoliko uzmete u ruke ovu knjigu ne odustanite suočeni sa slabašnim stihovima na koje ćete naići. Idite dalje, jer dvije njezine trećine zaslužuju čitateljsku pažnju. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog njezine važnosti u vremenu. Jer, ona je, na neki način i priprema za budućnost koja je čitatelju posredovana ovako kad u njoj po jedan od posljednjih puta plaču globalna, impersonalna nafta i lokalna, naša, vlastita... krv.

U onoj koja je pred nama, suze se spremaju vratiti njihovu izvoru: vodi. A kad ta zaplače...