Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 17.10.2008.

Aleksandar Bečanović : Preludiji i fuge – izabrane i nove pjesme

Izabrane i nove pjesme crnogorskog pjesnika, dijagnostičara kulture i praktikanta teorije naracije i prikazivanja Aleksandra Bečanovića, sabrane u zbirci “Preludiji i fuge”, postavljene su na način prostorno-vremenske problematike. Bilo da se radi o naglašavanju suvremene teorije (problematika diseminacije ala Homi Bhabha, Jacques Derrida, Gayatri Spivak...

“Pjesničkom subjektu više ne treba / deskripcija. / Da li je on nešto nepredstavljivo / – kao glumac koji ne može/ da kroči na scenu (prejako /svijetlo, loš raspored /namještaja, pogrešna/scenografija) – ili je razložen / na sve strane – u diseminaciji...”); bilo da se stvarnost tretira ala Matrix (“Ima li / čitalac drugog izbora / sem da / stvarnost nazove opstrukcijom / nečim što / je zaprela na putu...”) ili pak kao prostor apsolutnog determinizma (“Može li/ se nešto početi / ukoliko se već / ne posjeduje jasan plan / koji govori / kuda / se treba uputiti?”), autorska tekstualna poetika prostora koncentirana je (ili na sve strane razložena) oko fenomena/metafore/stvarnosti i stvarnosnosti granice.
   
Pjesma koja otvara knjigu počinje istovremenim lociranjem, pozicioniranjem i diseminiranjem granice: “Ova teritorija je / obilježena: sve je već jednom / bilo markirano / i geodeti premjeravaju ono / što je odavno / zauzeto”. Problematika granice nastavlja se konstatacijom da se i tropi ponašaju kao da su “uzburkani pored mora” u svijetu u kojemu se tako (poput tropa na rubu) ponaša “prebjeg iz fiktivnog”. Ali, nastavlja pjesnik: “nažalost ili na sreću, tek: / carina se ne plaća, jer / više nema nikoga tko bi / patrolirao duž granice”.

U svijetu i vremenu postemocionalizma, u jednom prostoru predaha između iako uvijek očekivanih i nikad lišenih iznenađenja, trauma, kada je “svaki okret prema emociji uzaludan”, jer “ono što se vidi (kada ga se pogleda već) pripada drugoj sferi”, sam “pogled je jedini gospodar svih potčinjenih”. Pogled na granicu, pogled (s) granice, umjesto onih za trenutak (a čini se i uvjetno zauvijek) nestalih nadzornika pograničja i ubirača carina, jedini je preživjeli “nadzornik konstrukcija”.

Izranjajući iz prostora-nakon-prostora mišljenih na način teritorijalnosti, u vremenu nakon vremena svih prohuhjalih postova, pogled je jedini jamac stvarnosti svijeta kao percepcije. Ili, kada je riječ o Bečanoviću, svijeta koji, bježeći od granica, sam sebi postavlja granice, riječima otvarajući možda onu posljednju granicu nakon koje se može, ako se zna kako, konačno otvoriti kontinuitet. A kontinuitet je ono što baš našim prostorima, bivšim, sadašnjim i budućim, nedostaje da bi ih se na miru i sustavno, kao životne moglo iskusiti i, kada nastupi vrijeme sabiranja, za nas dovršene, vrednovati.
   
Kakva je to granica i / ili kakve su to granice o kojima nam piše autor!? Ako se vratimo teoriji unutar autorske poetike Aleksandra Bečanovića, prisjetiti nam se je Derride koji u djelu “Timpan” sugerira da je granica ono iza čega biće prestaje biti ono što jest. Da bi biće opstalo ono dakle mora na neki način “osigurati vlast nad granicom”. Ali kako to učiniti kada biće kakvoga sugerira lirski subjekt (subjekt nakon subjekta koji govori lirikom nakon lirike) koje kad misli granicu, da bi preživjelo, misli ili njezino, ili svoje osobno drugo!? Drugo koje, paradoksalno (a možda i ne) i samoj granici postavlja granice.

I to drugo kojega lirsko ja misli kada se obraća granici prostor je cijeline autorske poetike koja praksom umjetnosti riječi, igrom skrivanja i (raz)otkrivanja drugo određuje, imenuje i ograničava. I tako se strah od granice pretvara u pjesme o granici koje su i upozoravajuće i zaigrane i hladne u konstataciji da sve što ne mogu inter-disciplinarni prostori politike i geopolitike, unikulturalnosti, multikulturalnosti i transkulturalnosti, može poezija. A to je: prekoračiti svoju granicu i prisvojiti drugo za sebe!

Ako joj to, na našim prostorima, nije polazilo za rukom u etno-estetsko-nacionalnim (i u pravilu diskriminacijskim) vremenima kulturnih romantizama i visokih nacionalnih modernizama, u vremenima u kojima je jedino jedenje drugoga omogućavalo afirmaciju “ja” neka joj, na tragu Bečanovićeve poetike pođe za rukom sada, u vremenima posthistorije, postubjektivizma i postemocionalizma. Sada kada je: “uzaludan / svaki okret ka emociji”... kada “ono što se vidi” defintivno “pripada drugoj sferi”.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –