Aleksandar Stanković : Igor Mandić na mjesecu

Održava se
01.01.1901.

Ovo je jedan od tekstova kojemu u potpunosti priliči naziv "zbirka", a ne knjiga. Jer, knjiga, na način na koji čitam njezino ime, predmnijeva zaokružen i uređen autorski rukopis, a zbirka u vremenu napabirčene uradke koji bi trebali na jedno mjesto sabrati sve što je autor napisao. Jer, u Stankovića ima i dobre, duhovite poezije, ali i one koju mjestimično ubije bukvalno spelovana poanta koja se protivi jednom od elementarnih naputaka za individualnu poetiku: ukaži na motiv, ne izriči ga izravno.

U medijskom predstavljanju knjige ionako se najmanje govori o poeziji od koje je ova sastavljena, tako da ću je i ja zasad mimoići i obratiti se kolektivnom kulturalnom umorstvu Aleksandrovih riječi počinitelji kojeg, u udruženom kolegijalnom pothvatu prepumpavanja pjesničkog unutar javnog lika i djela autora Stankovića, zapravo proždiru njegove autorske riječi. I to nije dobro za poeziju.

A nije niti za autora, ako se imalo vidi kao pjesnik. Ako je (a čini se da u velikoj mjeri to ovdje jest slučaj) poezija u knjizi upotrijebljena kao medij za nešto što je stanovnik mjeseca, građanin Mandić, okarakterizirao kao "društvenu provokaciju kakvu hrvatska književnost nije vidjela zadnjih 50 godina", onda joj je to valjda bila i "namjera".

Pa neka tada to tako i bude. Možda je sve iz perspektive mjeseca 2010. tako, ali čudi me da je jednom promotorskom sondom koja je, za vrijeme Mercury misija, bila itekako precizna i lucidna, Igor Mandić odlučio mimoići recimo provokativnu prozu V. Bulića, S. Mraovića, D. Karakaša, T. Gromače Vadanjel, N. Gašić, O. Savičević Ivančević..., a bogami donekle i vlastitu. Kulturalni fenomen pripuštanja ove knjige u javnost i ponašanje promotora od kojih je svima zajedničko to da za poeziju imaju (raz)umijevanja koliko i ona za njih, itekako govori u prilog važnosti zahtjeva za "usmrćivanjem autora" iz pera Rolanda Barthesa.

Autor, tvrdi Barthes, nije samo onaj tko piše i napiše djelo. On ga i autorizira. Svojom figurom, personom, glasom i zahvatima, autor guši slobodu interpretacije teksta, ograničavajući interprete na prostore mogućih čitanja te tako zapravo usmrćuje ono što je sam napisao. Rođenje teksta, zaključuje Barthes, rađa se po cijenu "smrti autora". Naravno, radi se o simboličkom, metodološkom micanju u stranu figure autora. U pravilu glomazne.

Toliko, da se od njezine pojave ne vidi tekst te tako autor, voljno ili ne, postaje autorizator te time i ubojica vlastita teksta. Sve dok Stanković ne odluči vlastitom literarnom djetetu dati da prodiše, malo će se tko odlučiti interpretirati njegove pjesme. Jer, da bi se prema pjesmama bilo fer, na njih treba gledati kao da se radi o neovisnom tijelu teksta koje razgovara s čitateljem samo i neopterećeno nakon što je napustilo zaštitničko i autoritativno, u Stankovićevu slučaju čak se može reći i karizmatsko (no, karizma je ova izvanliterarna), gnijezdo autora.

Ova zbrika je mogla biti knjigom. Ali, kako kad se čak niti njezin urednik nije usudio poizbacivati škart i tako istu, na štetu zbirke, poroditi. A što se pak književno-društvenih provokacija tiče, ne znam, meni su osobno puno veće one u kojima novostendalovac Jurica crni pa crveni dok ne pozeleni, Penelop-Stazic pl. Saborsky za euro dnevno čisti pere & pegla Ulixove kolektivne gaće... a da ne spominjem "Cirkus Plinara" u režiji fenomenologa parfema, Ive Sanadera.

A sve go' pjesnik do pjesnika.

Aleksandar Stanković: "Igor Mandić na mjesecu"

V.B.Z., 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )