Aleksandra Kardum - «Ono što sam prešutjela»
Novi pripovjedački glas na našoj proznoj sceni zove se Aleksandra Kardum. Živi u Splitu, radi kao profesorica u gimnaziji i terapeut s autističnom djecom, prema fotografiji na koricama knjige mogli bismo je svrstati među tzv. «mlađe pripovjedače» i to je uglavnom sve što znamo o njoj. O njezinom proznom rukopisu koji se pojavljuje pod naslovom «Ono što sam prešutjela», pak, znamo još jedan važan podatak. Na prošlogodišnjem VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman ušao je u najuži izbor i u konačnici izgubio od Špišićeva «Koljiva». Trebalo je godinu dana da autorica pronađe drugog nakladnika, kao što je to nešto prije nje učinio i Zoran Pongrašić sa svojom «Babom», također jednim od finalista rečene književne utrke.
Roman Aleksandre Kardum iznimno je zanimljiv iz razloga što na našu književnu scenu donosi još jedan suvisao ženski pripovjedački glas koji je Edo Popović, jedan od autora bilješke na koricama knjige, nazvao «mirnim» i usporedio s nizozemskom spisateljicom Margriet de Moor. Odnosno, možda bi bilo još preciznije reći kako smo s ovim romanom dobili novu pripovjedačicu prilično odmaknutu od onih spisateljskih dama koje su svoju prozu opteretile nepotrebnom agresivnošću ili pak trivijalnim obrascima.
Roman «Ono što sam prešutjela» svojim gustim asocijativnim tkanjem u kojem se izmjenjuju mrvice prošlosti s mrvicama sadašnjosti priziva u sjećanje prozu kakvu ispisuje Irena Vrkljan, oboružamo li se i jednim domaćim primjerom. No, s druge strane, glavna junakinja, Petra, pripadnica je jedne nove generacije kojoj nisu strane ni «bridgetjones» preokupacije, poput uspoređivanja vlastita odraza u zrcalu s nekim medijski posredovanim slikama.
Roman se zbiva tijekom jednoga dana, na Petrin trideseti rođendan, koji je idealna prigoda za podvlačenje crte ispod vlastita, dosadašnja života, ali i popratnu paniku od prelaska magične crte i neminovna «oproštaja od mladosti». Rezultat Petrina zbrajanja i oduzimanja koje se pred čitateljem odvija na više razina – odmotavanjem slika iz djetinjstva i mladosti, unutarnjim monolozima junakinje i čestim dijalozima s nekoliko prijateljica – nije pretjerano pozitivan. Petra živi u iznajmljenom stanu, radi kao prodavačica parfema i u vezi je s muškarcem koji na prvi pogled izgleda kao njezina idealna polovica, ali će rođendanska introspekcija na koncu pokazati posve drukčiju sliku. Nekada ambiciozna studentica književnosti napustila je faks nakon između redova naznačenog seksualnog maltretiranja od strane jednog profesora, a time je osim neostvarivanja ambicija posve uništila ionako hladan i frustrirajući odnos s roditeljima kojem je posvećen velik, možda čak i prevelik dio romana.
U kolopletu slika iz prošlosti i sadašnjosti otkrivaju se brojne Petrine traume koje su dovele do toga da se njezino stanje može okarakterizirati kao «zaglavljenost u sebi» ili život «u oklopu», a sjećanja kojima se u početku pokušavala othrvati postaju sve življa, pa ne preostaje drugo do posve im se predati. Petra je jednostavno od samog djetinjstva bila pomalo «drukčija», no spletom okolnosti od toga nije uspjela učiniti prednost.
«Ono što sam prešutjela» jezično je i stilski više nego korektan prozni prvijenac, a autorici bismo kao komparativnu prednost svakako trebali priznati i vrlo životne i dinamične dijaloge. Iako bismo ovaj roman vrlo (o)lako mogli smjestiti u ladicu ženskog pisma, jer doista je riječ o ženskoj ispovjednoj prozi, te iako se u njemu čita vrlo visok stupanj emotivnosti i registar tipičnih tema – odrastanje, mladost, neostvarene ljubavi, mladalačke nade, testovi na trudnoću, razočarenja koje donosi sazrijevanje – nema u njemu mnogo klišea i doista djeluje svježe, a konačnom dobrom dojmu pridonose i mrvice ironije, pa i autoironije koje nadopunjavaju Petrin autoportret.
Osnovne zamjerke tiču se onih dijelova u kojima se Petra «vraća» u vrijeme odrastanja i gdje je «materijal» sagledan iz pubertetskog, naivnog kuta, kao da nije prezentiran s vremenskom distancom. Tu je možda bilo potrebno više poraditi na dvoglasju, na zrelom pripovjedačkom glasu koji sagledava ono nezrelo doba. Također, na nekim mjestima, osobito u razgovorima s prijateljicama tu i tamo pobjegne pokoji dio koji bespotrebno miriše na selfhelp priručnike, kao što i poneka introspekcija zna biti poentirana pomalo potrošenom sintagmom.
No, sve u svemu Aleksandra Kardum nas je bez ikakvih najava, tiho i niotkuda, ugodno iznenadila svojom prozom iz koje je vidljivo kako posjeduje i znanja i umijeća na osnovu kojih možemo imati i određena očekivanja da ovo nije bio tek jednokratan izlet u prozne vode. Tko zna, možda ima još toga što nam je prešutjela?