Aleksandra Kardum : Spavaš li?
Aleksandra Kardum bila je jedno od većih iznenađenja domaće književne scene prije dvije godine. Tada je, naime, kao posve nepoznato ime kod malog nakladnika s neoprostivo lošom distribucijom objavila svoj prvi roman «Ono što sam prešutjela» i pokazala se kao jedan od suvislijih ženskih glasova koji trenutno nastanjuju kartu domaće proze. Igrom sretnih okolnosti njezin mi je prvijenac došao u ruke i u gomili sličnih «anonimnih» knjiga ugodno iznenadio pismenošću i visokim stupnjem emotivnosti koja nije upadala u banalnost i patetiku.
Kardum je debitirala relativno tipičnom «ženskom» prozom u kojoj je glavna junakinja Petra, na svoj trideseti rođendan, rekapitulirala dotadašnji život, a ona sama ispisala gusto asocijativno tkanje o promašenim prilikama i traumama u maniri ženske ispovjedne proze. Tada iskazan stupanj profesionalizma jamčio je kako Aleksandra Kardum, u međuvremenu «šetajući» i po nekim časopisnim i virtualnim izdanjima, neće na tome stati i ostati čudno jedne knjige.
I evo ga, roman "Spavaš li?" upravo je ugledao svjetlost dana, a u njemu i neki pomaci u autorskom rukopisu. Kao prvo, autorica je svoj novi roman smjestila u Bosnu, u zimu 1997. godine, a kad to kažemo nekako se podrazumijeva da je tada u fokusu tematskog interesa i rat. Odmaknuvši se od «ženske» proze, iako i dalje posredno problematizirajući «ženskost», ispisala je pomno konstruiran i od fragmenata sastavljen roman u kojem prati unutarnja stanja svojih neimenovanih likova, ali i vrlo pomno zadire u ratne traume i šire gledano ponavljajuće nesreća na našim prostorima.
Glavna poanta romana, izrečena u rečenici «Sve je povezano», aludira ne samo na poveznice među likovima koje postaju sve naglašenije, već i na prokletstvo ponavljanja istih povijesnih modela kojima su povezane sudbine ljudi u različitim vremenskim dionicama. U romanu pratimo nekoliko, na početku posve nepovezanih unutarnjih monologa. Prvi je od njih onaj stranca koji se nakon prometne nesreće liječi u jednoj bosanskoj bolnici, po profesiji je slavist pa mu jezik nije prepreka, oženjen je Bosankom, usvojio je ratno siroče i ima potrebu svoju priču, prepunu košmara i osjećaja krivnje, ispričati liječniku.
Liječnikov je unutarnji monolog druga fabularna linija koja otvara problematiku prognaništva, nepovjerenja prema strancima na privremenom radu u Bosni, te sumnje u ljubavnu vezu na daljinu. Paralelno s muškim dionicama, pratimo i onu žene-majke, koja je skupa s cijelom obitelji stradala u krvavom ratnom napadu na jedno selo, a svoju je bebu posve nesvjesno zatvorila u špilju i tako je spasila smrti. I na koncu, kako bi se uspostavila i povezanost među udaljenijim vremenskim dionicama, čitamo i dnevničke zapise jedne djevojke iz 1945. godine.
Iako na prvi pogled raspršeni i udaljeni, ti će se pripovjedni glasovi na koncu složiti u više nego smislenu cjelinu u kojoj svaka od dionica ima svoju ulogu kako bi se ispripovijedala zaokružena i povezana priča. Treba svakako naglasiti kako A. Kardum izuzetno vješto barata dinamikom svoga romana, te iznimno dobro prati psihološku gradaciju svojih likova. Sklona «ženskim» temama i ovdje je, iako u ravnopravnom odnosu s «muškim» dionicama, problematizirala poziciju žene, kao ratne žrtve čija se tragedija možda ne zbiva na prvim borbenim linijama, ali je jednako traumatična i tragična.
Stranac na liječenju u bolnici, kako će priznati u svojim iskazima liječniku, u jednom je trenutku shvatio kako živi «plastičnim životom», pa je odlučio boraviti u Bosni kako bi isprobao pravu uronjenost u život. Cijena te uronjenosti u život, te «male kvrgave jabuke» koja ne izgleda nikako ali je njezin okus onaj pravi, dobro nam je poznata, za neke i pogibeljna, o čemu svjedoči i ovaj roman. Iako se pojedine dionice možda i suviše ulančavaju i usporavaju, okolišaju oko biti problema iako je ona već posve jasna, treba reći kako je Aleksandra Kardum svojim drugim romanom definitivno potvrdila svoj vrlo ozbiljan status u domaćoj prozi. Njezin se novi roman, lociranošću, tematikom, težinom, pa i fragmentarnom strukturom, djelomice dodiruje opusa Josipa Mlakića, pa nije ni čudno što je zaokružen promišljanjem o – živima i mrtvima.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )