Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 23.03.2010.

Alojz Majetić - Daniela Trputec : Glasovi ispod površine

"Književnost na blogu" sintagma je pod koju se posljednjih godina utrpava doista svašta, do te mjere da bi se moglo pomisliti kako je baš svaka glupost koju netko tamo napiše, a drugi pošalje komentar, u najmanju ruku neotkriveni biser književnosti, što je dakako notorna bedastoća.

No, da blog itekako može funkcionirati kao rasadnik književnih talenata ili kao alat kojim se pisci služe kako bi proširili područje borbe i upustili se u interaktivne eksperimente, to je već živa istina. Nismo li, uostalom, tu temu već apsolvirali s romanom Vlade Bulića koji je djelomično nastajao upravo na blogu ili s pojavom knjiga autora koji su i prije nje imali svoju široku blogersku publiku?

Mogućnosti bloga, dakako, otvorile su širok prostor i za pisce pred koje se, zapravo, postavljaju dvije mogućnosti - pridružiti se sveopćoj 'blogereji' i potonuti u bespućima virtualne zbilje ili cijelom fenomenu pristupiti s nekom idejom i od bloga načiniti poligon za vlastitu kreativnost i promišljanje granica književnosti.

Ovim drugim već se niz godina bavi jedan od živućih "suvremenih klasika", Alojz Majetić, 72-godišnjak kojeg pamtimo kao autora kultnog romana "Čangi off gotoff", prozaika u trapericama koji je itekako inovirao stil i jezik tadašnje proze. Traperice je brže od svojih mlađih kolega zamijenio upravo blogom i to već peti dan kako se isti u nas pojavio, pa je na njemu krenuo s pisanjem priče "Digitalno more", potom i romana "Bestjelesna" koji je prešao put u smjeru - s bloga do knjige. Tako je Majetić, čak i pomalo paradoksalno, postao pionirom blogerske književnosti u nas, a vrlo brzo shvatio je kako ni to nije dovoljno.

Ovih se dana, naime, pojavio roman "Glasovi ispod površine", prvi roman u potpunosti nastao na blogu, četveroručno. Majetiću, koji tvrdi kako je "blog otvorio njegovu decenijama skrivanu prirodu", u tom se romanu-fenomenu pridružila mlada, 26-godišnja pjesnikinja i autorica nekoliko blogova Daniela Trputec, čije pjesme za sada žive samo u blogosferi.

Upravo njezine pjesme na koje je Majetić jednom naletio svojom su ga snažnom metaforikom privukle do te mjere da krenu u zajedničku avanturu koja se odvijala chatovima, mailovima, postovima i pokojim rijetkim susretom uživo. "Tako smo lakše rješavali dvojbe, nego da smo kao Iljf i Petrov sjedili za istim stolom", reći će Majetić koji svoju suautoricu naziva "djetetom novog doba s multitasking svojstvima", dok će ona naglasiti njegov "frajerski pristup koji još uvijek njeguje".

Blogerski je eksperiment urodio romanom koji daleko nadvisuje standarde književnosti koja na blogu nastaje jer je riječ o složenom romanu o dva muška i dva ženska lika kojima se otvaraju neka vječna pitanja muško-ženskih odnosa, ljubavi kao uvijek tajnovite kategorije, pa i znanstvene zajednice u kojoj dio likova djeluje. Roman koji ponire u brojne tajne "stvarnog" života, maksimalno koristi prednosti onog virtualnog, posebice pri kraju kad likovi posve zavladaju autorom, lik postane stvaralac, autor prijeđe u lik priče, a ljubav šalje tajanstvene glasove ispod površine.

"Budući da sam feministica s ništavnim poznavanjem ženskoga roda, ženskoće o kojoj sam decenijama razbijao glavu ne bih li je uobličio u svojim prozama, shvatio sam da Daniela s lakoćom nadomješta moj nedostatak", kaže Majetić koji je suautorici prepustio dogradnju emotivnih aspekata ženskoga lika, unošenje same sebe kao lika u romanu i ispisivanje lirskih pasaža. Čitatelj, dakako, ne zna što je tko pisao, ali s vremenom itekako sluti čija je čija dionica.

Majetić i Trputec napisali su roman koji je doista višestruko istraživanje vječnih i općih pitanja, ali i odnosa fikcije i zbilje, kao i umjetnosti kao komunikacije i kolektivnog čina. O tom će iskustvu uskoro napraviti dokumentarnu radio dramu i scenski projekt o potrazi za njihovim identitetima, a možda se ispuni i Majetićeva želja da piše prozu s nekime tko dolazi iz posve drukčije kulture.

Indikativno je, ipak, kako se generacijski jaz između ovo dvoje autora nazire u tome što Majetić prognozira kako roman proživljava posljednja papirnata desetljeća, dok Trpučeva tvrdi kako je pisanje način života, ali se ipak živi - za knjigu.


(Intergralna verzija teksta koji je u skraćenom obliku prvotno objavljen u Jutarnjem listu)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –