Anđelko Mrkonjić : Priče iz Supera
Grad ima svoje glasne i svoje šutljive stanovnike, napisala je jednom prilikom Irena Vrkljan. On u svojoj utrobi krije mogućnost za sve vrste ljubavi i mržnje, za lutanja, za šetnje starim trgovima, za poneki oblik zaborava, za prazninu zatvorenih prozora, za izdužene ulice. Sjedeći u Superu, "tvrđavi lapijanerske lakoće življenja", Anđelko Mrkonjić je kroz tridesetak priča ocrtao potrebu svakodnevih stalnih gostiju toga kavanskog prostora za njim samim.
Uz rub okruglog ili četvrtastog stola, uz šank ili uz veliku staklenu stijenku pogleda prema onima koji uz njega prolaze, prelijevaju se emocije, prepričavaju se osobne tragedije, pretresaju se zbivanja u gradu, šuti se i smije. Ima ovaj prostor posve osobnu unutarnju, kolektivnu biografiju uz koju se autor iz dana u dan vezivao, o kojoj je u ovim pričama (pro)govorio. Ima on i neko antropološko utemeljenje, ono satkano od međusobno suprostavljenih žudnji koje obuhvaćaju potrebu za sigurnošću, za intimnim razotkrivanjem pred slučajnim poznanicima, za izdvajanjem i susretom, za neposrednošću, za samoćom i komunikacijom.
Te specifične urbane potrebe za određenim mjestom susreta, za razmjenom informacija, za taloženjem emocija donesenih s kućnoga praga ona je energija koja okuplja najčešće neimenovane likove o kojima Mrkonjić piše: Inženjera zagrebačkih manira, Kirurga, g. Susjeda, Professora gimnastičkog hoda, blagoga Makedonca, razvojačenenog Branitelja, Kemičara, Agenta, Penzića. Nisu oni nasukani Osječki brodolomnici neslavne sudbine koji u Superu provode svoje nostalgične dane, već pojedinci kojima je dolazak u Super dnevni ritual življenja i razgovaranja.
Posve neopterećeno i diskretno analizirajući teksturu ovoga prostora kroz poglavlja Popudbina, Razgovaranja oko okrugloga stola, Prigovaranja oko četvrtastog stola, Ikone negrundiranog platna, autor kao da okuplja slične individualne osobine koje u prostor konzerviraju slojeve vremena restaurirajući u njemu povijest svoje intime. Posve slučajno, bez prevelike želje za bilježenjem velikih i značajnih priča, skicirajući, pripovjedač uspijeva dešifrirati tragove zaboravljenih istina iz života Kreje, Pece, Želje, Damira, Mire, Emilijana, Pimpile. I zapisati ih jezgrovito, koncentrirano, bez patetike. Uspijeva on iz njihovih života rastvoriti slojeve emocija kao da ljušti taloge nakupljenih praznina.
To ljuštenje emocije, taj diskretan, bez vulgarizama i agresivnosti autorov pogled prepoznaje se i u desetak ženskih aktova koji ne slijede ritam zbirke "Priče iz Supera". Crtež, njegova grafija, skica neke žene, upućuje na kodiranost koju tijelo kao metafora krije u sebi. Naznaka je to dvostrukosti koja pretapa javno i privatno, sliku i riječ, pokret i trag, krhkost i laž, prostor kavane i prostor sobe, prostor zaborava i prostor bolesti, Ovi nevidljivi za velike urbane priče, a opet tako značajni "ulični ratnici", ovi laviranim tušem prikazani obrisi ženskoga tijela, kao da su posljednji flâneuri koji slobodno šetaju gradom gledajući ga iz prikrajka. U situaciji nestanka javnog čovjeka i iščeznuća javnosti kao individualnog specificuma, oni osiguravaju čitateljima zbirke "Priča iz Supera" pravo na grad, pravo na sjećanje i pamćenje, pravo na emociju.
Ova se zbirka doima kao nezavršeni palimpsest koji rastvara slojeve "poderane" kože i anegdota, tijela i teksta, snova i straha, prošlosti i trenutka, istine i privida, prolaznosti. Mrkonjićev Super nije prostor u kojemu se nešto nužno mora dogoditi da bi zaslužilo biti dijelom priče iz njega. Ono što je isto, istovjetno iz dana u dana, ona prostornost koja ga određuje, jedini je poticaj za proizvodnju naracije. Iz priče u priču razvija se imaginacija, ne imaginarno koje omogućuje bijeg i izbjegavanje, koje posreduje ideologije i javne kulture, nego imaginarno koje ulaže u prisvajanje pojedinačnog vremena, prostora, fiziološkog života, osjećaja, čežnje.
Pravo na priče iz Supera, na životni stil, na vrstu života u gradu, na sklonost dokolici, na potisnutu emociju, posve je "banalni" napad na buku, na umor, na „koncentracijski" svijet dok grad trune ili se raspršuje. Neobičan put, reći će neki.