Andrea Pisac : Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem
Andrea Pisac sa šesnaest godina osvojila je nagradu na internacionalnom natječaju za kratku priču u časopisu „Curret", njezina zbirka priča „Odsuće" (2001) objavljena je kao nagrada na natječaju Studentskog centra za najbolju debitansku knjigu. Zbirka „Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem" slijedi trag dobrih priča potpisanih imenom ove autorice koja trenutno istražuje antropologiju književnosti i piše doktorat na Goldsmiths Collegeu u Londonu.
Ljubavne priče koje u ovoj zbirci dominiraju, a ukoliko se čitaju u kontekstu suvremenog pisanja na temu ljubavi, posve su različite od očekivanoga. Naime, u knjigama koje potpisuju npr. K. Pintarić, R. Simić, I. Prtenjača, M. Koščec ljubavni je govor natopljen tjeskobom rasutoga identiteta u nekom vremenu i prostoru, a likovi su obično rezignirani i melankolični muškarci koji pred očima čitatelja, kako je napisala Andrea Pisac, „odmataju klupko ljubavne svakodnevice".
Upravo se kroz ovih dvanaest priča predstavljaju junakinje koje su se odlučile biti različite od „malodušnih, odustalih od svega i depresivnih zbog posla" muškaraca. One žele proniknuti u zakutke intime, ali i intime Drugoga i njihova odnosa, pa u tu svrhu same prikupljaju djeliće osobnoga i Njegovog biološkog vremena, pojedinačnih i zajedničkih događajnih i prostornih slika u jednu cijelinu nastojeći tako osvijestiti veći dio svojega/tuđega života. Senzibilitet priča uvjetovan je upravo ženskom perspektivom koja se nameće izvan središnjih opozicijskih parova žena - muškarac.
Ženska osoba u pričama (Drkadžija; Zaposlena; Netko mora biti žena u ovoj kući; Naše bračno putovanje; Ili jesmo ili nismo; Dok nas smrt ne rastavi ili...) svu je energiju uložila u preispitivanje odnosa s Drugim iz svoje blizine, a uz pomoć toga, ona u isto vrijeme analitično rastvara vlastitu osobnosti. Autorica energični svijet svojih pripovjedačica uspostavlja na temelju njihove iskustvenosti gradeći pri tome iznimno erotičnu intimu, točnije - spolnost, seksualnost, osjetilnost, ženskost.
Sviješću o vlastitoj tjelesnosti ženski likovi nastoje stišati ostala osjetila koristeći upravo govor tijela kao presudno sredstvo pretraživanja sebe i izvanjskoga svijeta. Mogu se Sonja, Irma ili Mirna činiti kroz priče ćudljivima, neshvatljivima, euforičnima, kapricioznima, mogu na tren njihove izgovorene riječi biti proturječne, pomalo luckaste sa stanovišta razuma, ali one su se „usudile" iskoračiti u stranu mrmljajući, šaptajući, ostavljajući često puta nedovršene rečenice i kada se sluti bračna „smrt kemije". Svaka njihova spoznaja sebe, svaka frustracija Drugim opisana u pričama vrlo je taktilna, svaka je natopljena osobitom „gladi za pažnjom".
Andrea Pisac u ovoj zbirci nameće neke nove kulturalne kodove kojima je namjera narušavanje „kodificiranih" predrasuda, ona u pričama oblikuje nove kanale komunikacije, nove kodifikacije iskustva i nove perspektive razumijevanja kojima se demaskiraju uvriježene stereotipne recepcije društvenih praksi. Narativizirajući prepoznatljive prostore i uobičajene životne situacija u kojima se zatiču njezine junakinje, autorica u dubljim slojevima teksta promišlja načine iskazivanje žudnje, njezinu regulaciju koja dovodi do novog shvaćanja ženskog tijela koje funkcionira kao subjekt koji može proizvoditi osobnu žudnju koja osnažuje, kojom se žena samopoštuje, ali i proširuje osobne mogućnosti preuzimanja odgovornosti u skliskim trenucima u kojima vrlo često upada odnos u dvoje.
Naglasak na tjelesnosti, na tipičnim ženskim temama i motivima usmjereno je razotkrivanju strukturalnog položaja žene u društvenim vezama. Autorica otvara mogućnost drukčijeg viđenja žene kao žene, drukčijeg shvaćanja života i aktivnijeg učešća žene u društvu opredjeljujući se za društveni angažman svojih junakinja.
Priče su pisane krajnje otvoreno, iskreno, ženski duhovito i fino ironično, one afirmiraju prisnu povezanost žene s njezinim tijelom i njezinim duhom. One su „korak ispred dosade i dotrajalosti".