Andreas Reckwitz : Kraj iluzija: Politika, ekonomija i kultura u kasnome modernizmu

Andreas Reckwitz: Kraj iluzija

Osjećate se kao da vas je vrijeme pregazilo? Na piću s društvom neprestano slušate o nestanku stare srednje klase, o prekarnosti kao dominantnoj odlici suvremenog rada ili nezasitnoj logici kapitalizma koja se prelila u kalupe svih aspekata društva? U blago izbuljenim očima svojih najmilijih vidite frustraciju i stres koji do točke usijanja dovodi danas načelno nepredvidiva i ne kontrolabilna priroda postizanja uspjeha i zadovoljenja? U tišini, dok surfate i pregledavate društvene mreže sa sobom razglabate o bizarnosti egoističke kulture koja vreba u pozadini cijele te priče? Nemate povjerenja u političke strukture i već ste jednom izjavili, makar i u sebi, da su demokratski procesi u krizi? Možda ste depresivni ili agresivni i osjećate iscrpljenost od zahtjeva i izazova koje pred nas postavljaju moderna vremena. E, onda je ovo knjiga za vas.

Andreas Reckwitz, njemački sociolog i teoretičar kulture mlađe generacije (rođen 1970.) napisao je knjigu za sve nas, a i za one druge koji se tako osjećaju. Naslovljena ovako: "Kraj iluzija: Politika, ekonomija i kultura u kasnome modernizmu" (TIM press, 2023., u prijevodu Nadežde Čačinovič), ova knjiga donosi pet zašto i pet zato situacije u kojoj se nalazimo, koju živimo i koju možda i nesvjesno održavamo. Teorijski okvir je sociološki, za što odmah moram reći kako je vrlo olakotna okolnost za recepciju ove knjige. Imam dojam da sociološki žargon već u sebi, možda i tradicionalno, tko zna, ima socijalnu komponentu,  prijemčiv je i najmanje hladan, mističan i otuđujuć, najmanje okultan u smislu da ne zahtijeva podrobnu studijsku incijaciju.

Takav topao izraz svojim će zagrljajem oduševiti mnoge, ipak je sociologija znanost o društvu, a o tom društvu, ljudskom napose, mora se izraziti precizno i jasno ujedno i zbog toga što je kroz povijest stekla neku vrst instrumentalnog prestiža koji je ponešto izraženiji u odnosu na druge humanističke znanosti. Sociologija lakše postaje generator društvene promjene, može konkretnije utjecati na političku sferu, ali i na ekonomske procese. Ukratko, čini mi se da je sociologija češće na liniji sa svekolikim pučanstvom, s kojim se uzajamno regulira i zbog toga vrijedi čuti i čitati o čemu se ovdje radi.

Kraj iluzija Reckwitz Andreas

Na samom početku Reckwitz kristalno jasno postavlja hipotezu dajeći joj svojevrstan dijakronijski okvir: stojimo na prekretnici, tako reći na samoj ivici razdoblja kasnog modernizma koje započinje krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina (revolucionarna 1968., kontrakultura, naftna kriza 1973.), puni zamah dobiva tijekom osamdesetih i devedesetih (tehnološki napredak, deindustrijalizacija), a iscrpljuje se u vremenu promjena na kulturnom, političkom i ekonomskom planu kojima svjedočimo danas (financijska kriza 2007.-2008., Brexit, veća prisutnost desnog populizma). Kasni modernizam je zamijenio paradigmu industrijskog modernizma koja je začeta, logično, za vrijeme industrijske revolucije u 18. stoljeću, a svoj vrhunac doživjela u trima desetljećima od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do revolucionarnih šezdesetih i sedamdesetih, kada doživljava kobnu krizu. Ono što kasni modernizam razlikuje od industrijskog sustavno je razloženo u pet poglavlja od kojih svako tematski obrađuje po jedan društveni aspekt.

Primjerice, ondje gdje će reprezentativna skupina industrijskog modernizma kulturu snažno regulirati i neprestano vidjeti u drugom planu, kasno modernistički čovjek će tu istu kulturu potencirati kao vrhunaravni potencijal i nepresušni izvor društvenog, ekonomskog, ali i osobnog kapitala. Ondje gdje će čovjek industrijskog modernizma u ime željene planske standardizacije i hegemonije normalnosti, rada na funkcionalnim materijalnim dobrima i jedne opće stabilnosti i blagostanja nacionalne zajednice favorizirati jednoličnu srednju klasu, čovjek kasnog modernizma će kao odgovor na krizu svojih predšasnika razviti osobit oblik kognitivno-kulturnog kapitalizma zasnovanog na ekonomiji znanja i nematerijalnih dobara, u središtu kojeg je ideja o premoći singularnosti i individualizma. On će cijeniti sve ono što je jedinstveno, izvanredno, iskustva vrijedno, a to je u 21. stoljeću praktički sve. Obrazac kulturizacije danas je takav da vrijednost biva prišivena svemu i svačemu i sve i svašta biva uvučeno u koloplet hiperkulture u središtu kojeg je zapravo snažna tržišna centrifuga.

Detektirat će Reckwitz pritom i temeljitu promjenu u klasnom sustavu, stvaranje nove srednje klase, koja je urbanizirana, većinom visokoobrazovana i naklonjena ideji kontinuiranog rada na sebi i sakupljanju jedinstvenih iskustava. Prema čovjeku stare srednje klase, naklonjenijem ideji društvenog služenja, koji je discipliniran i emocionalno stidljiv, pripadnik nove srednje klase čini se kao kakav samodopadni fićfirić, zaluđen novim iskustvima, dokidanjem vlastitih granica, stvaranjem iznimnih „uspomena“ i samoostvarenjem svoje privatne biti. Ovaj drugi, u Reckwitzovu tekstu doima se kao kakav nenametljivi i rezervirani baštinik onog općeg, zajedničkog i društvenog, kao indeks kruto postavljene „normalnosti“ koja je u nekom idealnom, beskonačnom vremenu glavni nositelj neiscrpnog napretka. On je zadovoljan predvidivim životom i materijalnom sigurnošću i kao takav će nečujno izdahnuti, sretan jer je bio dio nečeg „većeg“ od sebe.

Reckwitz je prikriveni strukturalist. Osim što prilikom analize smjelo poseže za binarnim opozicijama između kojih se zbiva čitava dinamika društvenih procesa, on ujedno u njima primjećuje snažnu polarizacijsku silu. Ta polarizacija se događa na svim razinama i stvara dubok jaz i veliku nejednakost. Ona je svojevrstan indikator predstojeće krize.

Primjerice, osim hiperkulture (sve i svašta se „kulturizira“, pretvara u kulturu i biva spremno da se iskoristi u konzumaciji) u kasnom modernizmu javlja se i opozicijski kulturni esencijalizam (zatvaranje kulture po fiksnim kriterijima); osim „pobjedničke“ nove srednje klase nastaje i „gubitnički“ prekarijat, klasa radnika čiji je rad obilježen nesigurnošću zbog nestalnih ugovora i suženih radničkih prava (sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici); sjena kulturno-kognitivnog kapitalizma nematerijalnih dobara je svekolika ekonomizacija društva koje poprima karakteristike nemilosrdne tržišne logike; romantička aspiracija individualnog razvoja i samoostvarenja kroz singularizaciju iskustva i traženje pozitivnih emocija istovremeno novu srednju klasu čini nekompetentnom za nošenje s neprevidivošću života i negativnim emocijama koje s tom nepredvidivošću idu, a dominatni otvoreni liberalizam s globalističkom i multikulturalističkom agendom neizravno stvara svojeg arheneprijatelja u obliku danas raširenih desnih populizama koji grubo razgraničuju „nas“ i „druge“, što je priča u kojoj oni drugi često bivaju predstavljeni kao jedini izvor sve društvene problematike.

Čini se da Reckwitz na velike društvene procese gleda kao na svojevrsnu cikličku izmjenu raznorodnih kontrakcija, od kojih je jedna regulativna, a druga dinamizirajuća. U principu se radi o vrlo jednostavnoj pretpostavci. Kao što bi čitatelj mogao i očekivati, u osnovi se regulativna logika javlja onda kada društvo samu srž socioeknomskih i sociokulturnih problema vidi u nedostatku društvenog reda i regulacije zbog čega se u cjelini poseže za snažnijom kontrolom društvenih procesa u obliku formiranja stabilnog poretka i granica. To je najčešće posao vlade. Dinamizirajuća logika ima suprotan smjer. Javlja se onda kada regulacija uzrokuje „gušenje“ i onda kada je opstojnost dinamike ugrožena, a regulacija prijeđe u svoj ekstremni oblik. Sadržaj dinamizirajuće logike je u otvaranju i dereguliranju reda u korist individualnih sloboda, slobode tržišta, skupina itd. Primijećeno vrlo dobro, nema što, čak i sustavno razloženo u kraćem formatu svih pet poglavlja. Međutim, u svakom od poglavlja nailazimo ipak na očekivanu boljku.

Bez obzira na to što se autor de facto od samog početka zakleo da će izbjegavati paušalna objašnjenja, čega se većim dijelom zaista i drži, ipak je paušalno zahvatio prognozu buduće velike društvene paradigme, ali i mogući oblik ozdravljenja od tegoba kojih smo svi itekako svjesni. Primjerice, država „smještajućeg liberalizma“ Reckwitzovim riječima opet je aktivna država, doduše novog tipa, dodaje on, koji se razlikuje i koji se mora razlikovati od upravljačke nacionalne države socijalnog tipa. Nadodaje i da postoji potreba za novim pravilima društvenosti koja bi bila osmišljena prema nekom zajedničkom i univerzalnom kulturnom okviru i da bi se unutar paradigme smještajućeg liberalizma trebalo ponešto poštenije misliti o razvoju sela i grada i temeljnoj infrastrukturi.

No što se time zapravo govori, ima li tu čega konkretnog ili se radi samo u pucnju u prazno? Mnogi će čitatelj vjerojatno biti razočaran ponuđenim, krunskim rješenjima, vjerojatno i zbog velikog očekivanja koje je dakako potaknuto njegovom najavom na samom početku teksta. Jasno je da smo danas u razdoblju dinamizirajuće logike, i da će uslijediti nešto što će snažnije regulirati društvene procese, no takav zaključak sam po sebi čini se paušalan i nezadovoljavajuć.  To je igranje na sigurno.

„Smještajući liberalizam“ kojeg Reckwitz ističe kao moguću buduću veliku paradigmu pojavljuje se samo kao nekakav mlaki kompromis, ili kakvi frankenštajnovski amalgam regulativnog industrijskog modernizma i dinamizirajućeg kasnog modernizma. Novonastale asimetrije i dispariteti u socioekonomskoj, sociokulturnoj i političkoj sferi ne čine mi se pretjerano osjetljivima na kompromisna rješenja. Kako živimo u vremenu ekstremnih pozicija, u svakom smislu, favoriziranja krajnjih varijanti i uzbudljivih razvoja događaja, čovjeku zasićenom sadržajem kojeg tako reći goni hiperkulturna centrifuga s tržišnom logikom ne preostaje nego da spektakularno i veličanstveno implodira.

Da je barem bilo još malo hrabrosti u tim poantama, pa da se problemu pucalo i direktno u glavu, a ne da ga se na neki način tetoši s alternativom koja zadovoljava njegov dvostruki, janusovski apetit. Time bi se izbjegao paušal, a upalo bi se u područje nedovoljno utemeljenih teza, što bi uznemirilo duhove uzorne znanstvene prakse. Međutim, mala je to cijena za ulazak u samu srž problema koji po mom skromnom mišljenju zahtijeva od istraživača ipak neku crtu onog prožvakanog „romantičkog“ genija. Tek onda kada svojom mišlju krene mimo „regulativne“ logike i osloni se malo više na svoju intuiciju i osjećaj on/ona otvara vrata novom tumačenju koje neće od samog početka biti lako uklopivo u postojeću paradigmu. No čini mi se da je to nužnost, othrvati se stisku Foucaultovim riječima „poretka onoga što se može vidjeti i misliti“. Inače se čini da prave alternative nema, nego samo permutacija elemenata postojećeg stanja, kao da izvan njega nema ništa.

Došli smo do kraja iluzija, sve ono što smo uzimali zdravo za gotovo sada pokazuje svoj iskrivljeni sjaj. Negdje putem izgubili smo ono opće, drugim riječima povjerenje u apsolut. Partikularizacija iskustva uzrokuje krizu društvenosti i dijaloga, nekako to sve više izgleda kao da se krećemo osobnim mračnim tunelima iz kojih kroz malene prozore gledamo vanjski svijet, nešto kao u romanu "Tunel" Ernesta Sábata. Povremeno se mimoilazimo, ali taj kratki trenutak suočavanja nije dovoljan nizašto, ostajemo u tišini svog vlastitog malog projekta (tunela) koji ide u ništa, a obećano mu je savršenstvo.

Možda nas je ovaj tehnološki napredak napokon suočio s psihozom koja oduvijek čuči u nama poput odskočne mine. Izvan društva smo divlji. Deziluzioniranje putem zaborava napretka, to je jedan od puteva koji se i u "Kraju iluzija" naslućuje, ali tako je sitan, gotovo nevidljiv. Možda bi se tim zaboravom oslobodili tereta koji je u ovoj konstelaciji odnosa, atomiziranoj do krajnosti, načelno neodrediv i vrlo opterećujući. Odlična je ovo knjiga, bez obzira na sve, i nije bauk, na suncu će dobro pocrniti.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Andreas Reckwitz

Kraj iluzija : Politika, ekonomija i kultura u kasnome modernizmu

• Prijevod: Nadežda Čačinovič
• TIM press 05/2023.
• 248 str., meki uvez
• ISBN 9789533690223

U knjizi 'Kraj iluzija: Politika, ekonomija i kultura u kasnome modernizmu' Andreas Reckwitz argumentirano izlaže središnje strukturne značajke suvremenosti: novo klasno društvo, obilježja postindustrijske ekonomije, konflikt između kulture i identiteta, iscrpljenost koja nastaje iz imperativa samoostvarenja i krizu liberalizma.