Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 20.05.2009.

Andrej Nikolaidis : Dolazak

"Balkan je prostor oslobodilačkih edipalnih kultura, koje imaju velikih problema sa zakonom, čak i u religioznom, a definitivno u frojdovskom smislu", opaka je rečenica koju je Andrej Nikolaidis izgovorio u intervjuu jednim novinama, pa iako pitanje nije bilo vezano uz njegov književni rad, zapravo ga je poprilično sažeto tematski odredio. To je, šire gledano, tema njegove proze, kao i kolumnističkih zapisa.

Nikolaidis pripada generaciji crnogorskih književnika koja je, prilično sporije i prilično malobrojnije nego druge književne scene regije, izvela tzv. boom mlade crnogorske proze, iako njegova osebujna proza nije vezana samo uz 'matični' prostor. Nikolaidisa bismo, nakon njegovih romana "Mimezis", "Sin", a odnedavno i "Dolazak" (koji su redovito premijerno objavljeni kod hrvatskih nakladnika), bez rezervi mogli predstaviti kao jednog od najzanimiljivijih i "najčudnijih" proznih glasova prostora kojeg u posljednje vrijeme najradije nazivamo "regijom". Kao književnik koji se baš nimalo ne uklapa u prevladavajuće prozne modele i poetike s tih prostora, Nikolaidis piše miksajući autobiografske dijelove, kritičnost prema gradu i državi u kojoj živi, neke stalne teme (odnos oca i sina), književne i kulturološke reference, lokalnu atmosferu i arhetipske situacije.

Šire poznat Nikolaidis je, tako tipično, postao manje svojom odličnom prozom, a više provokativnim novinskim kolumnama zbog kojih su protiv njega vođeni gotovo kafkijanski procesi. Za početak je duhove uzbunio tekstom "Zašto Bosanci i Hercegovci trebaju zaobilaziti Herceg Novi", objavljenim u "Slobodnoj Bosni" u kojem grad iz naslova opisuje kao grad ubojica, luđaka, Karadžićevih simpatizera i Miloševićevih glasača, zbog čega je završio kod državnog tužitelja kao novinar koji izvrgava ruglu Crnu Goru.

Do pravog kafkijanskog procesa, ipak, došlo je nakon što je kolumnom u "Monitoru" osvijetlio lik i djelo Emira Kusturice pod naslovom "Dželatov šegrt", što je kontroverznog redatelja navelo da podigne tužbu za klevetu i traži osvetu jer je pod dželatom, dakako, bio mišljen Milošević. Dvije Kusturičine tužbe, četverogodišnje povlačanje po sudovima, tretiranje novinara i pisca kao kriminalca, novčana kazna za "verbalni delikt", epizode su procesa koji je podsjećao na neka stara vremena, što je izazvalo i reakcije međunarodne kulturne javnosti i PEN-a koji je organizirao potpisivanje peticije za podršku crnogorskom književniku.

U međuvremenu Nikolaidis je postao jedan od lucidnijih književnika koji u Hrvatskoj ima odličnu recepciju, iako se ne radi ni o kakvoj srednjestrujaškoj prozi koja se na bilo koji način dodvorava čitatelju. "Mimesis" nas je uveo u cinizam i pesimizam pomoću kojih ovaj autor opisuje Ulcinj kao antiurbanu palanku kojom vlada primitivizam, ne skrečući prema modelu mimetičke, stvarnosne proze koja tematizira tranziciju, više prikazivanju stvarnosti kao (pred)apokalipse.

Na rubovima eseja, s mijenjanjem diskursa i baš nimalo ne baštineći na tradiciji matične književnosti, Nikolaidis se pokazao kao razorni i bezobzirni pripovjedač koji ima smisla za grotesku, ali i nadu u drukčiji svijet koji simboliziraju neke knjige i omiljeni bendovi. U romanu "Sin" zametci su upravo objavljenog romana "Dolazak", prije svega koncentriranjem na priče iz crne kronike, knjige o serijskim ubojicama koje čita glavni junak Konstantin koji šeće gradom i ulazi u situacije kojim dominira tema oca i sina koja će se razviti u novom romanu.

"Dolazak" u žanrovskom smislu posjeduje "mamac za čitatelje" jer započinje kao kriminalistički roman u kojem je glavni lik privatni ulcinjski detektiv, a početna scena rezervirana za strašno krvoproliće jedne obitelji. No, već konstatacijom kako je posao detektiva zapravo "pronalaženje priča koje će ljudi prihvatiti kao istinu", dakle stvaranje fikcije, kao i motivom snijega koji pada u lipnju, jasno je kako neće biti riječi o klasičnom krimiću. Upličući u priču e-mailove koje detektiv dobiva od svoga nikada priznatog sina koji se liječi na jednoj austrijskoj psihijatrijskoj klinici i na osebujan način sudjeluje u istrazi, Nikolaidis otvara temu oca i sina koje je ovdje stavljena u kontekst uništavanja knjiga kao specifičnog ocoubojstva.

Istovremeno, atmosfera grada ovdje više nije samo predapokaliptična, već se radi o vrlo konkretnim detaljima jednog od mnogih datuma kada je čovječanstvo očekivalo apokalipsu. Ponovo vrlo kritičan prema primitivizmu kao "suštini ovdašnje kulture", koji se kontrastira uređenom Beču i kasnije ustanovi iz koje se javlja nepriznati sin, Nikolaidis je čekanje apokalipse i rješavanje vrlo konkretnih krvavih ubojstava upakirao u lacanovska promišljanja, religiozne asocijacije, promišljanje matrice po kojoj se zbiva osobna i globalna povijest i nihilističku sliku čovječanstva kao "ploda brižljive selekcije najgorih", pri čemu se najviše treba čuvati upravo onih koji su nam najbliži.

Susret oca i sina kao najavljena mogućnost prekinuta je naglim svršetkom romana, a on se trebao dogoditi nakon što je smišljena fikcija razrješenja ubojstava i čekana apokalipsa nije nastupila jer se zapravo već odavno odvija. Tako su dva dolaska, baš kao i Knjiga dolaska o kojoj je sin pisao svome ocu, ostala nerealizirana ili uništena, a predapokaliptične ispovijesti grijeha, kao i proroci apokalipse u umjetnosti, ostali kao strašan kažiprst uperen na ono što upravo živimo. Kao i u prethodnim romanima Nikolaidis je ponovo pesimističan, bez ikakvog uporišta za uspoređivanje i jako dobar.

Dakako, na kraju romana nalazi se i soundtrack, to je ipak već tradicija.

                                                                       
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –