Andrija Vučemil : ...Bio jednom jedan otok...Goli otok...

Navođeno iskustvo čitanja sugerira proizvoljne hijerarhije tema. Kako izvedbeno, tako prosudbeno. U sugestiji »težine« teme gotovo uvijek pred-leži trauma. Pisati tako o Holokaustu, Golom otoku, Srebrenici, Bleiburgu... postaje izuzetno teško, dok prosudba tekstova o tim i sličnim temama postaje kompliciranom. Što se izvedbenog dijela tiče: treba se usuditi pisati o tako nečemu. Što se pak prosudbenog dijela tiče: treba se usuditi i napisati da je netko, o tako »svetoj« i teškoj temi napisao nešto loše. Ne jednom svjedočili smo da je kritikom pogođena javnost, kritičara koji se »usudio« negativno ocijeniti takav tekst, diskvalificirala ideološki.

Izostanak estetskih kategorija u argumentima protiv kritičara u pitanje zapravo dovodi estetsku dimenziju samoga djela o kojemu kritičar piše. No, čini se da ova bjelodana činjenica ostaje prešućenom i svetost, neponovljivost, veličina »samodostatne« teme... napola već obavi posao. Izostanak estetike tako malo koga začudi.

Za razliku od ovakvih velikih i esencijalno neizrecivih tema s jasnim predznacima užasa, postoje i nepravedno izostavljene teške i gotovo neizrecive teme koje kulture ne shvaćaju s ovakvom težinom, jer površno razumijevaju njihovu neutralnost. A neutralnost im osigurava njihova isključenost iz aktivne povijesti. Jedna od takvih izuzetno teških, ozbiljnih i jedva izrecivih tema je more. Ono pripada svima i nikome. Pred njim smo ponizni. Na njemu smo nikad kod kuće-putnici koji uvijek negdje idu.
 
Ali, samo po sebi, baš kao i jezik, more je neutralno. Ono što mu osigurava elemente uzvišenog, strašnog, nepreglednog, dubokog, mirnog, neukrotivog... je moru izvanjsko. Osim, naravno, ako poetika koju se odabere da se o moru govori svoju po-etičnost ne pokaže nediranjem njegove uzvišene veličine. A, ako ovakva odluka može biti produktivna za tretman mora, zašto ne bi bila i za tretman neizrecivih i uzvišenih tema kao što je to, recimo, Goli otok!?

Takav spoj velikog neutralnog i velikog bremenitog ideologijom, rijetko kome polazi za rukom. Oprez, skromnost, skrušenost pred sublimnim koje je veće od bilo kojeg subjekta nešto je bez čega se takvih tema ne bi smjelo niti prihvaćati. A to je, u pisanju poetizirane skaske o Golom otoku, negdje u jeziku znao i Andrija Vučemil. Njegova knjiga podijeljena na tri dijela, od gotovo potpuno neutralnog ide prema ideološki zaoštrenom obraćanju temi Golog. I kako je listamo, potvrđuje se naša bojazan s početka: višak ideologije nagriza ljepotu poezije...

Lomljenjem značenja/sadržaja riječi/stvari »kamen« Vučemil, koji je na vlastitoj koži osjetio neizrecivosti užasa Golog, prepoznao je (i čini se osjetio činjenicu) da u njoj stanuje »amen«. Baš tu, u čahuri »amena« (za ovu priliku učahurenog u »kamen«, a koji inače stanuje i u riječima manje važnim za Vučemilov koncept od kojih su neke; »znamen«, »plamen«, »pramen«...). Tu efektnu primijenjenu spoznaju kojoj nikako ne možemo oduzeti univerzalnost, Vučemil provlači kroz cijelu knjigu i njezinim ponavljanjem polučuje protuučinak: jer nije slučajno da je u poeziji, čiji je izraz prošireni fragment iskustva, manje, zapravo više.

Za razliku od viška ideologije i nepotrebene repeticije ne pretjerano originalne dosjetke, Vučemilove pjesme u kojima govori rezignacija, u kojima se glas sužnja koji je, zahvaljujući neslomljivosti duha, pobjednik nad bezumljem jedne promašene ideologije, s kamena obraća neutralnosti mora, neusporedivo su uspješniji lirski zapisi neizrecive tragedije. Ne jednom smo se pitali, čemu pjesnici u oskudna vremena. Ova Vučemilova knjiga dokazuje da su itekako potrebni. I to kao prevoditelji: da jezik besmisla prevedu na jezik smisla. Na više mjesta u ovoj knjizi to je Vučemilu uspjelo. Pogotovo u njezinoj prvoj trećini.

Neujednačeno i lišeno prijateljski strogoga oka benevolentnoga redaktora, najnovije lirsko svjedočanstvo Andrije Vučemila potvrđuje pretpostavku da ideologija, ukoliko je se ne upokoji (kao što je to jedan drugi sužanj s Gologa svojevremeno učinio vampiru) može ugroziti pjesništvo. Kako listamo knjigu, pjesnička funkcija teksta uzmiče i prepušta mjesto pragmatičkoj i apelativnoj funkciji stiha. A ova nas konstatacija vraća na početak prikaza: o temama u kojima pred-leži trauma izuzetno je teško pisati.

** Andrija Vučemil : "...Bio jednom jedan otok...Goli otok...", Rijeka, Rinaz, 2007.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )