Andy Jelčić : 85.000 (ulomak)

Andy Jelčić, magistar germanistike i anglistike, na domaćoj je književnoj sceni poznat kao vrstan prevoditelj (o čemu svjedoči i državna nagrada „Iso Velikanović“ za najbolji književni prijevod), ali i kao autor eseja i priča. U svom upravo objavljenom romanu "85.000" (Osamdeset pet tisuća, izd: Hena com 2017) donosi priču o našem čovjeku na privremenom radu u Iraku.

Priča je, zapravo, jednostavna: mladić iz Ludbrega, neuspješan student koji odustaje od fakulteta u Zagrebu i prekida vezu s dugogodišnjom djevojkom, odlazi u Sulejmaniju – glavni grad iračkoga Kurdistana – i potpisuje ugovor s američkom tvrtkom za koju će raditi kao vozač kamiona. U jednogodišnjoj zaradi od 85.000 dolara vidi priliku da sanira svoje dotadašnje životne neuspjehe.

Roman "nose" četiri ključna lika: glavni junak, dvojica njegovih suvozača i jedan diler kod kojega prije ili kasnije završe vojnici i vozači američke baze jer uvijek ima „robu“ za bijeg od surove stvarnosti. To je okvir kratkoga romana Andyja Jelčića, a ulomak iz romana pročitajte u nastavku.
 

85.000 Jelčić Andy

          Prvi put sam ovdje bio sretan. Odnosno ne znam jesam li bio sretan. Samo sam se osjećao sretnim. Žar je svijetlio poput krijesnice, a nada mnom se prostiralo nebo puno zvijezda. U vedroj noći mladoga Mjeseca, u pustinji gdje ništa nije zastiralo obzor, bilo je krcato svjetlećim točkicama, mirnima poput ulične rasvjete ili treperavima kao da žele prenijeti neku poruku. Svojedobno sam negdje pročitao da svjetlost zvijezda do nas putuje stotinama i tisućama godina, što zapravo znači da mnoge od zvijezda za koje sebi umišljamo da ih gledamo neposredno, poput slike na ekranu, u tome trenutku već izgledaju potpuno drukčije ili ih uopće nema, raspale su se u prah ili su još samo tamna ugašena golema masa, bez života i energije. Uopće nisam mogao pojmiti da svjetlost putuje tisućama godina kroz prazan prostor, poput oštrice mača iz „Ratova zvijezda“, samo beskonačno duge, koja se polako ugasi na jednom kraju, baš kao žar koji je u mojoj ruci svijetlio sve slabije. Taj svjetlosni vlak putuje i ne zakvači nijedan planet, nijedan mjesec ili veliki meteorit, nego se na kraju ukaže baš ovdje u iračkoj pustinji. Zapalio sam još jednu, gledajući treperenje zvijezda i upitao Jesusa: „Misliš li da se on žrtvovao samo za nas, ljude? Ili to stalno radi, obilazi sve te planete, poprima oblike hobotnica, kukaca i raznih aliena, koji ga onda ubiju svaki u nekom svojemu barbarskom ritualu i otad računaju vrijeme, grade i ruše svetišta i skupljaju milodare?“
         „Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku“, odgovorio mi je Jesus, „i ne poprima oblike nikakvih čudnih bića.“
         „Čekaj malo“, nisam se više dao zaustaviti, „što je onda ovo gore što gledamo? Samo platno s malim svjetlećim točkicama koje je Bog razapeo iznad ravne ploče Zemlje da nam pogled u nebo ne bi bio depresivan? I da bismo mogli nekako pronaći cestu? Misliš da čovječanstvo uzalud baca novac na astronomiju, fiziku, svemirska putovanja? Da ne postoje nikakva druga i drukčija bića osim nas?“
         „Ne znam“, slegnuo je ramenima Jesus. „Nije moje da o tome razmišljam. Moje je da sačuvam živu glavu, zaradim nešto novca i brinem za obitelj.“
         „Samo to?“ nastavio sam raspoloženo, ni ne primijetivši kako je zapravo apsurdno galamiti u pustoši i mraku i zamišljati neko sci-fi kršćanstvo usred područja gdje skidaju glave i za posve običnu pobožnost kakva je usađena duboko u svijest starih seljanki iz okolice Ludbrega. „Znam ja što tebe muči“, nisam ga puštao, „ne sviđa ti se ideja da bi se tvoj imenjak mogao reinkarnirati kao onaj iz Roswella s velikim tamnim očima ili kao neko nama strašno biće s više nogu!“
          „Ja ću voziti dalje“, bilo je sve što mi je rekao. Sjeo sam na suvozačko sjedalo, ali nije mi se spavalo. Pjevušio sam, otvarao prozor i puštao noćni zrak da mi hladi oči, razmišljajući o tome kako bih se rado javio nekoj od vlasnica Stocksunda ili Ektorpa.

         Opće raspoloženje znatno mi se poboljšalo. Ti odmori za mozak, poplave optimizma i želje za djelovanjem razmaknuli su nemir od utučenosti i bezvoljnosti i ponovno se uspostavio uravnoteženi međuprostor. Štoviše, stupor i uznemirenost gotovo su nestali. Počeo sam na internetu čitati razne članke o Iraku i njegovim susjedima, a posebno su me zanimali arheološki ostatci iz doba Septimija Severa. Želio sam svakako vidjeti Samaru, pa sam razmišljao kako da Jesusa nagovorim da na putu za Basru skrenemo onamo. Znao sam da to neće biti jednostavno, jer on je bio posvećen jedino svojemu cilju što manjega rizika i štednje za obitelj. Izvan toga nije ga zanimalo gotovo ništa.
         Frank je, naprotiv, sve moje ideje podupirao i poticao, a ja nisam mogao razlikovati njegovo stvarno zanimanje za svijet izvan baze od nastojanja da me dovede u situacije koje će me destabilizirati i gurnuti me njemu u ruke. Nisam se pokazao osobito poželjnim kupcem. Rezerve sam trošio prilično sporo, još u dva navrata ih dopunivši po jednom vrećicom sušenih pupoljaka, ali to za njega nije bila poželjna razina prometa, a ni značajniji trošak za mene.
         „Opet ponavljam da je marihuana za curice i lijene Jamajkance. Heroin je za budale i očajnike, tablete su za djecu, kokain je za gospodu“, tumačio mi je Frank. „Tko god je u životu nešto postigao, barem je neko vrijeme na kokainu. Predsjednici, glumci, ekipa s Wall Streeta. Uopće nije istina da je teško prestati. Možeš prestati kad god zaželiš. Svatko može prestati kad god hoće. Samo zašto bi? Ne uzimaš ga da zaboraviš. Upravo obratno, svega se sjetiš u HD-u. Ali ne pogađa te. Jači si. Vidiš više. Zadovoljan si. Znaš da si to ne može priuštiti svaki jadnik s ceste. Za njih su oni jeftini otrovi, jer oni sami nisu sigurni što žele, onesvijestiti se, zagrijati, ubiti se.“
Nisam se dao nagovoriti.
         „Za sada su mi pupoljci dobri. Važno je da znam gdje je dobar izvor za sve ostalo, pa kada i ako dođe vrijeme...“ otpravio sam ga.
         U kantini sam Fryju pokazao karte Iraka na tabletu. Područja pod nadzorom vladinih snaga bila su nepravilno prošarana mrljama pod nadzorom islamističkih ekstremista. Karte su nalikovale apstraktnoj umjetnosti iz šezdesetih godina. Rekao sam mu da je i kod nas početkom devedesetih bio rat, ali znalo se gdje su jedni, a gdje drugi i gdje je crta bojišnice.
         „Ipak si odlučio postati smartass?“ nasmijao se Fry. „I ipak te viđam s Frankom“, rekao mi je mnogo ozbiljnije.
         „Nisam uzeo od njega ništa ozbiljno. I ne namjeravam“, odgovorio sam mu.
         Kimnuo je i počeo mi objašnjavati situaciju.
         „Ta šarena karta koju tu vidiš, to je možda, pa čak i vjerojatno, budućnost pješačkoga ratovanja. Ovo što mi radimo, gradimo baze, utvrđujemo ih, bojimo i označavamo vozila, nosimo jednake odore, sve to je pomalo zastarjelo, kao što je u nekome trenutku postalo i ratovanje na bojnome polju. Velike povijesne bitke, poput one kod Austerlitza, danas nam izgledaju poput Superbowla. Tako će nam se jednoga dana činiti i Zaljevski rat. Budućnost je u onome što ste vi imali, a klice toga i dalje imate, u Bosni, u tome kaosu gdje se odora skidala, oružje skrivalo, ponekad i prelazilo s jedne na drugu stranu ili samo izigravalo prijelaz. Budućnost pješačkoga ratovanja nije u redu, stupanju, paradama, nego u istodobnome igranju raznih uloga. Pješak budućnosti je glumac. Ujutro je civil, ratar, radnik, a predvečer se sastane s malom skupinom drugih takvih i postavi zasjedu, eksploziv, širi strah. Ako ga uhvate, od njega se nikakvim metodama ne može doznati ništa korisno, jer on gotovo ništa ni ne zna. Ne zna tko su mu zapovjednici, ne zna brojno stanje na svojoj strani, ne zna točno kakvim naoružanjem ona raspolaže ni otkuda ono dolazi. Sve što čini temelji se na vjeri, jer je vojni zapovjednik ujedno i vjerski vođa.“
         Slušao sam ga sa zanimanjem, iako sam većinu onoga što je govorio, dakako, znao. No činilo mi se da se približava zanimljivim zaključcima.
         „Ključan trenutak je onaj kad pojedinac postaje potpuno posvećen cilju i oslobođen bilo kakvih sumnji i kolebanja. A mi smo mnogo učinili da to bude tako.“
         „Zašto 'mi'?“
         „Čuo si za Camp Bucca? Nekih šezdesetak kilometara od Basre, kamo često idete? Sada je zatvoren, ali nakon rata ondje je bio smješten velik broj ratnih zarobljenika. Nije bio cilj da ih se kazni ili ondje drži vječito, nego samo da ih se isključi iz borbi za vrijeme trajanja sukoba.“
           Kimnuo sam da sam za taj logor čuo. Jesus mi ga je spomenuo kad smo onuda prolazili.
          „Nakon što smo primijenili sve civilizacijske standarde koje je javnost od nas tražila, dobili smo desetke tisuća pristojno smještenih i hranjenih zatočenika. Vrijeme koje im je stajalo na raspolaganju koristili su za vjerske obrede, organizaciju i indoktrinaciju. Isprva im se u to nismo miješali, jer vjerske slobode također su jedan od zahtjeva civiliziranoga postupanja sa zarobljenicima. Tako velik logor bio je stalno pod povećalom cijele svjetske javnosti. Dok smo shvatili što se događa i počeli ih razdvajati u manje skupine, miješati ih i uključivati socijalne radnike, već je bilo kasno. Mreža za ovo što se događa sada već je bila uspostavljena. Neki su dolazili sami i tražili da ih zatočimo u logor. To nam je bila najjasnija opomena.“
           Razmišljao sam o tome kako sam svoje predavače na fakultetu rijetko pratio s ovolikim zanimanjem.
          „Vojnik budućnosti je kameleon“, nastavio je Fry. „Jason Bourne puta sto tisuća, puta milijun. Mi svoje vojnike još uvijek odgajamo prema idealu 'velike Amerike'. Motivira ih se paradama, zastavama, sviranjem 'Amazing Grace' na gajdama i govorima tipa 'Do not go gentle into that good night'. To uvijek izazove navalu osjećaja u tome trenutku i tada je svaki od njih spreman dati život i sve od sebe za veliku američku ideju, ali kad ga poslije dovedeš ovamo da stoji na straži“, pokazao je prema ogradi, „prži se na suncu i gleda u monotonu daljinu tjednima i mjesecima, odakle će se možda jednom pojaviti neprijatelj, a možda i neće, tada sve to splasne i učini se lažnim. A vojnik-kameleon suvremenoga tipa stalno živi sve svoje živote, i civilni i vojni, i radni i ratni, njegov je dom ondje gdje se trenutačno nalazi, ono što mu vjera brani, brani mu uvijek, ono što mu dopušta, dopušta mu uvijek. Ne postoji carstvo stege za koje je plaćen i neki željeni dom kamo se čezne vratiti kao junak, neki 'green, green grass of home'.“
          „Znači neka se područja ne zauzimaju klasičnim vojnim akcijama? Nego se ondje pojave civili, nešto rade i kad mreža ocijeni da ih je dovoljno i da su raspoređeni kako treba, pretvore se preko noći u vojnike i područje je zauzeto? Otud onakva točkasta karta?“
         „Točno“, potvrdio je Fry. „I u tome se sastoji najveća opasnost za vas vozače. Nema jasno povučenih crta kamo možete i kamo ne možete ići, gdje vam prijeti opasnost. Osim ovdje na kurdskome području u blizini Sulejmanije, ona može biti svuda. A ni tu nije sve baš jasno i čisto, jer inače ne bismo imali svu tu žicu, stražare, strojnice i topove. Sve je to skupo i komplicirano na dugi rok. Mi smo ovdje već jedanaest godina, a kako se čini ostat ćemo i još toliko, vjerojatno i dulje. Neki će zapovjednici, možda i ja među njima, najveći dio vojne karijere provesti ovdje. Dobit ćemo pristojne mirovine od kojih se može živjeti, ali vratit ćemo se potpuno izgubljeni i onda lutati po gradićima kao što su Modesto, Merrifield ili Fort Wayne, nesretni ispijati rijetku kavu i odgovarati na pitanje 'kako je bilo'.“
 
          Te sam večeri sjeo na komad cerade iza servisne barake, pripalio Frankove sasušene pupoljke, prije toga smotavši i doturivši kroz ogradu jedan joint i stražaru, i zagledao se u nebo. U svim znanstvenofantastičnim romanima i stripovima koje sam pročitao, u svim filmovima, tuđinci su – imali prijateljske, čak didaktičke nakane kao u „Kontaktu“ ili „Dolasku“ ili pak neprijateljske kao u „Ratu svjetova“ ili „Danu nezavisnosti“ – uvijek bili jedno. Među njima nema nikakvih razlika ni neslaganja, posvećeni su istrebljenju ili podjarmljivanju čovječanstva i uvijek nekako počnu od Amerike. I onda se čovječanstvo ujedini u borbi protiv njih. No što bi rekli islamski ratnici novoga doba, kako ih s poštovanjem naziva Fry, da se to zaista dogodi? I kakva je stvarna situacija na tim dalekim planetima, koje ovdje iza barake ne vidim, a ne vide ih ni teleskopi, jer male točkice na nebu su sunca ili cijeli sunčevi sustavi, dok planete možemo vidjeti jedino osvijetljene tim suncem, a kada ih vidimo, to znači da su preblizu svojemu suncu da bi na njima bilo života. Class M planets, kako ih nazivaju u „Star Treku“, skrivaju se u sjeni, umjereno osvijetljeni, plavi i zeleni i nama teško vidljivi. Odsijecaju li ondje sitna bića s velikim glavama i tamnim, okruglim očima bez kapaka ili neka s više sluzavih udova, koji im istodobno služe i za hvatanje i za kretanje, jedna drugima te glave i udove zato što su u mraku oko vlastita podrijetla i svoje svrhe na planetu klase M stvorili različite hipotetske narative o tome, komuniciraju li stotinama različitih sustava, od kojih su neki jednima djelomice razumljivi, a drugima uopće ne? I dok jedni napadaju Zemlju razornim zrakama, rušeći simbole ljudske povijesti, izlaze li drugi nekamo, na ulice, iz humki ili na bilo kakve prostore njihova matičnoga planeta s parolama „Spasite Zemlju“ i „Zemlja Zemljanima“? I bore li se za neku tvar koja izvire iz tla zato da bi je preradili u gorivo za vojne strojeve koji je onda troše u borbi za tu istu tvar, pa cijeli krug postaje sam sebi svrhom? U jednome smo se svi složili: izmjestili smo svoje bogove „gore“, onamo kamo sam preko užarene točke, mutne zato što mi je bila preblizu očima, usmjerio pogled crvenih očiju koje su me pomalo svrbjele.
          Sjetio sam se bankarice kojoj sam sastavljao Dunvika, ustao i ugasio opušak nogom naguravši pijesak preko njega. Malo mi se zavrtjelo u glavi kada sam se podigao, ali to je trajalo tek nekoliko sekundi. Zatim sam se otputio u baraku na spavanje.
         Ujutro sam se sjećao zbrkanoga sna. Odjeven poput gondolijera prevozio sam posve blijede i šutljive putnike preko rijeke od bijeloga, kiselog vina do ulaza u mračnu, golemu špilju usječenu u liticu Otoka mrtvih, onakvoga kako ga je naslikao Arnold Böcklin. No na putu do onamo pristao bih pored omanje kamene platforme s koje se u nebo pružao beskrajno razvučen venecijanski Most uzdaha i vjerojatno pod utjecajem njemačkoga Böcklinova prezimena vikao „Ćuprija, aussteigen!“ Tada su dvojica blijedih likova među mojim putnicima u gondoli ustala, izišla na platformu i rekla:
         „Čaj je plaćen.“
         I onda su se polako zaputili razvučenim mostom uvis. Dok sam kretao odgurujući se dugom motkom i usmjeravajući gondolu prema Otoku mrtvih, ostali u čamcu podignutih su glava pogledom pratili onu dvojicu kako nestaju u mraku, jednoliko i polako se uspinjući razvučenim Mostom uzdaha.
         „Hello, red-eyed monster“, pozdravio me Garcia. „Kako si ono rekao da se ondje kod tebe pozdravljaju? For homeland ready? Pa jesi li?“
         „Opet neki gadan put?“ naslutio sam kamo takav uvod smjera.
         „Nadam se da nije tako gadan. Bili ste već. Ramadi.“
         Jesus je, već obaviješten o tome kamo idemo, nosio hranu i piće za cijelo putovanje. Nije zaboravio ni kavu i čaj, ne želeći da se još jednom dovedemo u opasnost ulazeći u nepoznatu gostionicu.
         „Ostavimo sve dokumente ovdje“, rekao mi je. „Nikad se ne zna. Na ovakvome putovanju neće nam pomoći i ne trebaju nam.“
         Garcia je s određenim negodovanjem promatrao kako Jesus iz pretinca vadi sve dokumente kamiona i naše osobne papire, radne naloge, potpisane zapisnike o primopredaji robe i vremenima dolaska na istovar ili utovar i odlaska s tih mjesta.
         Ovaj put on je vozio prvi, a ja sam hladio oči kroz odškrinut prozor.