Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 29.04.2021.

Anna Terék : Poezija živi i rađa se u dječjem umu

Anna Terék (foto: Bezzeg Gyula)

Pisci nisu samo oni koji pišu knjige. Pisci nam otkrivaju i druge pisce, druge sjajne knjige. Nešto poput onih kvartovskih tajanstvenih likova koji imaju dojavu za jedan par u kladionici. Garantiran dobitak. Moj dojavljivač bio je Marko Gregur. Dojava na koju mi je ukazao na sebi je imala ispisano ime: Anna Terék. Sjajna autorica, podrijetlom iz Vojvodine, na listama je mnogih književnih preporuka po Europi, a u Mađarskoj je njena zbirka poezije uvrštena u 50 najvažnijih knjiga desetljeća. Nagrađivana autorica o kojoj se piše, o kojoj se govori, čije ćemo sve prevedene knjige, ako bude sreće i pravde, imati dostupne na policama knjižara u Hrvatskoj (zasad se na policama u našoj državi može pronaći Annina zbirka poezije Mrtve žene).

S Annom je ovaj razgovor ostvaren razmjenom mailova, jedno pitanje, jedan odgovor, drugo pitanje, drugi odgovor, … i u prepisci su se zajedno s razmijenjenim mailovima, bez poteškoće (iako Anna ne barata savršeno svim padežima i rodovima) mijenjale i teme. A kako bi se zadržala izvornost, ljupkost, ljepota i vjerodostojnost razgovora kojemu Annine rečenice dodaju šarm, čitav tekst objavljujemo u izvornom obliku, bez intervencija u Annine odgovore. 

Jedan zaista drugačiji, poseban književni glas.

Počela sam pisati jer sam shvatila da rečima, rečenicima mogu izgraditi svijet. 

Marijo Glavaš: Publika u Hrvatskoj imala je dosad priliku upoznati te uživo kroz gostovanje na dvije književne manifestacije / festivala i papirnato kroz jednu prevedenu knjigu. Živiš i radiš u Budimpešti, pišeš na mađarskom, rođena si u Srbiji, a Marko Gregur (hvala mu što me uputio na tebe) mi je rekao "piši joj na hrvatskom". Jesu li prostor, vrijeme i jezik koje u sebi nosiš teret, ili blago?
 
Anna Terék: Ja mislim da je to blago. Ne samo mislim, već i osjećam. I kad razgovaram s nekim iz Hrvatske, osjetim se kao doma. Mislim da sam bogata što pričam više jezika, znam pjevati više pjesama, ma i volim ove jezike, ove pjesme poput mojih, volim ih jednako kao svoj maternji jezik ili mađarske pjesme.

Ali to ovisi o tome gdje se čovjek nalazi. Kad se smejem glasno u Pešti (glasnije od Mađara), kad se šalim a oni jedva razume moje šale, kada pričam o Baltazaru ili Čudesnoj šumi i oni samo na mene gledaju, znam da sam drukčija od njih. Davno sam se odselila u Budimpeštu, ali često sam se vraćala doma (prije pandemije). Ako netko puno putuje, počinje se osjećati kao da se istovremeno nalazi u obje zemlje i svugdje. Ali na kraju, moramo shvatiti da je točno suprotno: to je kao da zapravo čovjek nije nigdje. Često se osjećam bez korijena iako su moji korijeni uvijek tu uz mene. Bez obzira gdje se nalazim, gdje putujem, sve pjesme, jezike i sve šale nosim sa sobom u srcu, kao i ljude koji su moji prijatelji koje volim.

Pa iako si se davno preselila u Budimpeštu, u prethodnom si odgovoru kao "dom" označila ishodište, mjesto odakle si krenula (u koje si se često vraćala prije pandemije). Leži li u tom odnosu sadašnjosti i prošlosti odgovor na pitanje zašto si počela pisati? Bi li što bilo drugačije da si ostala?

Mislim da sam posle rata morala pobjeći od sve te težine, strahova, pobjeći iz domovine koja se neprestano mijenja. Ako bih ostala u Vojvodini, u Srbiji, i onda bih pisala, samo drukčije. Pisanje ne zavisi od domovine, od ratova. Možda zavisi od straha, od anksioznosti, od nesigurnost, ali ne od mjesta. Pisala bih čak i da sam mogla krenuti još dalje, samo drukčije, o drugim temama. Vjerujem da daljina jako mnogo pomaže da drugačije gledamo na stvari, razmišljamo o svom životu.

Počela sam pisati jer sam shvatila da rečima, rečenicima mogu izgraditi svijet. Svijet koji pokaže sve što osjećam, mislim ili čega se plašim. Bila sam vrlo usamljeno dijete, mašta mi je često bila zanimljivija od stvarnosti. Bila sam čudno dijete pa se ostala djeca u razredu nisu baš rado družila sa mnom. Kad sam se osjećala usamljena, čitala sam. Nakon čitanja romana o životu Elisabeth Barrett-Browning, doma smo imali njezine zbirke pjesama: Portugalski soneti, pročitala sam i to, pa sam počela eksperimentirati s pisanjem soneta. Napisala sam užasne sonete, ali sam počela osjetiti koliko je život lakši ako možeš izraziti ono što osjećaš ili želiš/ne želiš osjećati.

Da pronađem svoj glas, da se počnem igrati stilovima, formama, da postanem dovoljno hrabra razmišljati o svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da bih mogla sebe i svoju obitelj vidjeti izvana, trebala sam udaljiti se od doma, i studirati psihologiju na sveučilištu.

Ako je suditi po zbirci poezije "Mrtve žene", rezultat prikupljene hrabrosti i pronađenog autorskoga glasa u tvom je slučaju mračna, nerijetko i mučna književna tematika. Jesu li ovaj ton i boja prisutni u tvojim ostalim radovima?

Da, jesu. Više me zanimaju tužne i teške teme nego sretne priče. Ako tražim nešto za čitanje, ta je knjiga za lakše uspavljivanje ili za učenje nečega o životu. Kad je čovjek sretan rijetko traži objašnjenje života. Mislim da svaka pojedinačna knjiga, pjesma ili roman pokušava objasniti zašto se čovjeku u životu događaju neke veliko tuge ili poteškoće, kako to preživjeti i kako to netko osjeća. Kako preživjeti ako više ne vidite put kojim ste krenuli ranije. Kad smo sretni, ne tražimo objašnjenje za ovaj osjećaj. Kad imamo bol u duši, kada patimo, želimo razumjeti patnju i iskusiti je s nekim. Postoje stvari na svijetu koje se ne mogu definirati. Kao što su tugovanje, ljubav, patnja, itd. Oni se mogu samo opisati. Ali u tom opisu čitatelj i pisac susreću se kad osjećaju isto. Književnost nam pomaže da ne budemo sami u boli, u tuzi. 

Kako to onda kod tebe funkcionira u praksi: koristiš li struku / psihologiju u književnosti (i obrnuto)? 

Godinama sam se trudila da odvajam dvije moje najdraže struke koje se bavim. Uvijek sam mislila da jedina sam ja zajednička u ovoj konstelaciji, da psihološka praksa i literatura su razdvojene. A kad sam se smirila (ili umorila) skontala sam da se ne moram stiditi zbog toga da imam dva pravca u svom razmišljenju i da bih mogla spajati ih. Nikad, stvarno nikad ne napišem o tome što mi moji pacijenti prepričaju. Ako bih pisala o tome ne bih bila autentična i pouzdana kao psiholog. Ali inspiraciju dobijem od te priče, od bola, od anksioznosti koju osetim i ja dok slušam pacijente. Dok ih slušam, osjećam njihovu beznadnost, frustraciju, tugu i samoću. To je višak pored moje emocije, tako je i municija za pisanje. 

Nažalost mladi sve ređe čitaju, rijetko vidim decu koja voli knjige i traži odgovor za svoje pitanje od literature. Ali – što mi je najdraže u ovom svijetu – dok ih slušam, uvijek skontam, da poezija živi i rađa se u dječjem umu. Čak i ako oni ne znaju to, ako o tome nemaju pojma. Ponekad razgovaraju istovremeno poetično i jednostavno. Zato vjerujem da je poezija igranje i da treba čovjek čuvati dete u svome srcu, da ostane dete iako vidi i zna točno što se dešava u svijetu odraslih.

Poezija živi i rađa se u dječjem umu. Čak i ako oni ne znaju to, ako o tome nemaju pojma.

Je li "rijetko čitanje" pojava samo kod mladih u Mađarskoj, ili općenito imate istu (nezadovoljavajuću) statistiku čitanja u čitavoj populaciji? 

To je teško pitanje i teško je odgovoriti na njega. Uvijek čujem kako ljudi govore da više nitko ne čita, ni mladi ni stari, ali u Budimpešti postoji više od 5 velikih knjižara, velikih: postoje barem dva kata, veliki prostor prepun knjiga. U školi, u kojoj radim, djeca vrlo rijetko čitaju. Kći moje sestre stalno čita i kaže da su svi u razredu članovi školske knjižnice. Uvijek vidim u vlaku, autobusu, tramvaju, metrou kako čitaju tijekom putovanja. U novinama sam također pročitala da neki milijunaš želi kupiti jednu od najvećih knjižara. Dakle, u isto vrijeme ljudi ne čitaju, ali očito ima novca u objavljivanju knjiga? Tko bi to mogao razumjeti?

A kakvo je stanje s kazalištem i interesom za dramu – s posebnim naglaskom na predstave napravljene po tvojim tekstovima? Iza sebe imaš već jako dobar uspjeh s dramskim tekstovima, molim te osvrni se na teme koje si tu obradila. Koliko si zadovoljna s uprizorenjima? Kakve su bile reakcije publike? Zašto si se uopće upustila i u taj oblik književnosti?

Prvo sam sudjelovala u jednoj igri za pisanje drame. Tako sam počela pisati drame. Svake godine u Novosadskoj Kazalištu slavimo dane mađarske drame. Kazališta pozovu 3 pisca, 3 redatelja i čine 3 skupine glumaca. Pisci dobivaju naslov i s time moraju napisati jednu dramu, svejedno o čemu se radi, samo je naslov dat. Moraju to napisati za jedan dan. Sljedeći dan redatelji i glumci rade na tim dramama, a navečer su 3 nove kazališne prezentacije. To je samo igra, ali dobra prilika za stvaranje prijateljstva i uživanje. I publika zaista uživa.

Sudjelovala sam i ja dva puta. Nakon tog drugog puta je redatelj rekao da želi pretvoriti tu dramu u pravu izvedbu. Lako smo surađivali, pa su me drugi redatelji počeli zvati da radimo zajedno, svidio im se moj način pisanja djela i da sam fleksibilna. 

Zaista volim pisati drame, jer na kraju ono što ljudi mogu vidjeti na sceni rezultat je sjajnog procesa suradnje. Ono što je pisac napisao, redatelj i glumci transformirat će 1000 puta. I to je dobar proces, jer svi daju nešto predstavi kako bi je učinili boljom.

Napisala sam dramu o mađarskom dječaku koji se želi oženiti ljubavlju svog života, ali ta je osoba zapravo dječak, a ujedno i Srbin. Obitelj je protiv vjenčanja, ali tek na kraju publika može shvatiti da obitelj ne može vidjeti "mladenku", jer je mladoženja samo halucinira, i to je pravi razlog zašto su protiv vjenčanja.

Drugi je o pravom, old-school vojvodinskom vjenčanju, kakvo smo imali prije 90-ih. Jedan je o ljubavi između ratnog veterana i mlade djevojke koja se preselila u Mađarsku. Posljednji koji sam napisala govori o ljudima kojima je život zauvijek promijenjen i oštećen zbog rata.

U Vojvodini je lakše postati dramski pisac, jer kazališta, direktori i publika uvijek traže nove tekstove, nove drame, nove teme. U Mađarskoj kazališta radije rade stare drame, stare predstave u modernom stilu, govoreći u starim dramama o današnjim problemima.

Ova je situacija slična ratnim situacijama. Kad je puno stvari nesigurno, beznadno i teško je pronaći ravnotežu. Pravila su ukinuta, pravila se neprestano mijenjaju. Danas je teško biti čovjek.

Koji su to današnji problemi u Mađarskoj? Koliko s temama rata i ljudskih sudbina oblikovanih ratom možeš doprijeti do mađarske publike?

Kao što vidim u Mađarskoj, imamo iste probleme kao i svi ljudi na svijetu, globalno. Nemamo dovoljno novca za normalan život (da ne štedimo novac za svaku "veliku" stvar, baš poput ljetnog odmora, iznajmljivanja dobrog stana, obitelji ili dobrog provoda, a da ne budemo nervozni zbog sutra i zbog sutrašnjih troškova). Nemamo dovoljno novca da živimo slobodno, da donosimo nove odluke kad god to trebamo donijeti, jer moramo uvijek razmisliti da li imamo dovoljno novca. Dok su odrasli uvijek umorni zbog previše posla, djeca su jako usamljena. Nema dovoljno vremena, nema dovoljno energije, i polako se ljudi odmiču jedni od drugih. Većina ljudi želi živjeti onako kako žive slavne osobe, onako kako ih vide na internetu. No, sve manje ljudi razmišlja o tome što je vrijedno, a što nije. Zbog toga i određena zanimanja postaju sve manje vrijedna, ljudi se i sami počinju osjećati bezvrijedno. Ova je situacija slična ratnim situacijama. Kad je puno stvari nesigurno, beznadno i teško je pronaći ravnotežu. Pravila su ukinuta, pravila se neprestano mijenjaju. Danas je teško biti čovjek.
 
Mađarska se pred očima svijeta u posljednjih deset godina u više navrata pojavljivala u liku Viktora Orbana i negativnih naslova koji su dolazili s njim u paru zbog nečega što je napravio/izjavio. Kakav je odgovor pisaca u Mađarskoj, u situaciji kada su pravila ukinuta i teško je biti čovjek? Stavlja li te pozicija doseljenice zaposlene u školi u Budimpešti u nezgodan položaj da komentiraš politiku?
 
Ne bavim se politikom. Svakodnevno radim s djecom koja imaju problema s ponašanjem, integracijom, učenjem. Ili žive u sirotištu. Mnogi od njih doživjeli su mnoge traume, iako još nemaju 10 godina. Zaista volim raditi s tom djecom, želim raditi za njih, želim ih pokušati izliječiti ili im jednostavno nekako pomoći. Nakon posla više nemam snage za politiku. U moje doba nema više dovoljno energije za sve, netko nekoga ili politizira ili pomogne. Ne razumijem politiku toliko da mogu vidjeti zašto se nešto događa ili zašto se to ne dogodi. Namijenjena sam ozdravljenju djece, pa bih se radije usredotočila na korištenje svoje energije za to. Uvijek će biti traumatizirane djece i uvijek će biti politike. Ali mogu učiniti nešto za tu djecu, pa je važno hoće li postati zdrava odrasla osoba ili će ostati traumatizirani. Ovisi i o tome hoćemo li im pokušati pomoći ili ćemo se umjesto toga naljutiti na politiku. Dakle, nemam dovoljno energije i vremena da bih se mogla baviti politikom.
 
Bez obzira što se ne baviš politikom (ili baš zbog toga), čitateljima u Mađarskoj očito dobro sjeda što pišeš: 2020. godina za tebe je završila s prvim mjestom na top ljestvici knjiga portala kulter.hu. Što kažeš?
 
Sretna sam jako zbog toga. Nisam ni pomislila da će moja nova knjiga biti toliko uspješna.

Naslov je knjige: Leđima prema suncu. Govori o smrti mog oca. U početku, kad sam napisala prvu verziju knjige, pjesme su govorile samo o tuzi, o tugovanje. Nakon što su je pročitali neki moji dobri prijatelji, rekli su mi da su ove pjesme nekako previše "čiste", da se oseća da nešto nedostaje. Tako sam nakon kratkog razdoblja razmišljanja počela iskreno pisati o očevom životu i smrti. On je bio alkoholičar i bilo je deset godina kako nismo razgovarali. Kad sam imala 23 godine, prestao je piti, pa smo opet počeli razgovarati, sve se mijenjalo, ali neki vakum je ostao između nama. Morala sam pisati o ovoj tišini i dvije vrste odsutnosti: kad je bio pijan i kad je već bio mrtav. Zaista je bio naporan postupak iskreno pisati o tome, ali kako sada vidim, morala sam napisati ove pjesme. Ne samo zbog sebe već i zbog drugih ljudi koji se bore s istim problemom. Dobila sam e-mailova od svojih čitatelja, a neki mi kažu da su imali isti problem sa svojim roditeljima, neki kažu da i dan danas imaju isti problem. Nadam se da ova knjiga pomaže ljudima, pomaže u razmišljanju o tim skrivenim problemima ili pomaže u glasnom razgovoru o tome.

Sve pjesme u ovoj knjizi su napisane kao da su dio jednog dugačkog monologa, jednostrani razgovor s jednom muškarcem s kim se isto dešava nešto dok traje ovaj razgovor. Dakle, priča zapravo traje na dvije niti.

Knjigu su zajednički objavili mađarski izdavač (Kalligram) i vojvođanski izdavač (Forum). Zahvaljujući tome, moja je knjiga dostupna i u mađarskim trgovinama, i u Vojvodini. Uvoz mađarskih knjiga s druge strane granice u Mađarsku prilično je loš. Ali mi je važno da ljudi u Vojvodini mogu čitati moje knjige.

Često se iznenadim koliko ljudi čita moje tekstove, koliko ljudi voli moje tekstove. To mi je jako drago. Daje puno snage za nastavak pisanja, i ovako vidim smisao pisanja.

Zato vjerujem da je ovo doba života vrijeme poezije. Jer dan po dan osjetimo da nam nešto fali, da nešto nije na svom mjestu, htjeli bismo definirati što osjećamo, što smo preživjeli i kamo vodi ovaj kaos koji se zove život. A poezija govori o tome, objašnjava život, objašnjava čovjeka.

"Leđima prema suncu" – naslov tvoje nove knjige asocirao me na zbirku priča "Zlatna opeklina" i autora Nevena Ušumovića (tematski pišete o različitim opeklinama). Neven je pisac s korijenima u Vojvodini (eto još jedne poveznice s tobom), danas živi u Sloveniji, radi u Hrvatskoj – s Nevenom sam vodio razgovor krajem 2020. godine, taman u vrijeme kada je objavljena top lista s tvojom knjigom na vrhu. U tom razgovoru, Neven govori i o bogatom kulturnom životu Vojvodine iz doba prije nego je otišao. U Splitu sam prije par godina imao prilike o Vojvodini razgovarati s Lászlóm Végelom i njegova priča (o godinama o kojima je pričao Neven i ranijem razdoblju) također je sjetno opisivala bogat kulturni život. Ti si mlađa generacija, kakva tebe sjećanja vežu za Vojvodinu? Zbog čega ti je važno da te čitatelji u Vojvodini čitaju? 

Svejedno kuda idem ili gdje ću na kraju naći svoje mjestu na ovom svijetu, ostat ću vojvođanka do kraja života. I ovo mi je lijepo. Tamo sam počela razmišljati, čitati, vidjeti svijet, tamo sam počela pisati, uvijek ću nositi tu prirodu u sebi, uvijek ću čekati da osetim miris polja u proljeće, uvijek ću se smijati glasnije i plesati divljije od ostalih ljudi, kao svi vojvođanci. Nosim u svom srcu taj šareni život, tu šarenu kulturu, dio je moje osobnosti uvijek će ostati ta mala djevojčica. U Vojvodini su ljudi prvo pročitali moje pjesme, a onda su mladi počeli recitovati moje pjesme. Mislim da bez svojih čitatelja, bez mladih ljudi koji recituje moje pjesme, nikad ne bih mogla stići nigdje dalje. Čovjek sam neće stići predaleko ili će na kraju postati previše usamljen. Važno mi je da moji čitatelji i dalje čitaju moje nove tekstove, bez obzira gdje se nalazim ili gdje pišem.

Vojvodina je bila vrlo energična sedamdesetih i osamdesetih, mladi mađarski književnici družili su se sa svim književnicima svih naroda bivše Jugoslavije. Postojao je dijalog između svim književnika i pjesnika, bez obzira na nacionalnost. Tako barem kažu László Vegel i Ottó Tolnai. Ovo je moralo biti vrlo inspirativno. Žao mi je što godinama nakon rata nisam mogla pročitati niti jednu pjesmu ili roman iz suvremene Hrvatske književnosti. Kad je internet već postojio, nisam ni znala kako i gdje da tražim nove hrvatske tekstove iz suvremene književnosti.

Željela sam upoznati mlade književnike i pjesnike iz Hrvatske, Bosne, Slovenije, Makedonije. Također sam željela osjetiti ono o čemu govore Végel i Tolnai: kad nije važno koji jezik pišeš, dio si nečega zajedničkog u literaturi. Sa svim svojim čudnim stvarima, koje imamo svi Mađari u Vojvodini, a Mađari u Mađarskoj to nekako ne razumiju. Ali nisam znala kako bih trebala početi niti pronaći put.

Potom su me pozvali na Alpe-Adria Festival u Koprivnici. Organizatorima je me preporučila Angéla Pataki, koja s mađarskog prevodi na hrvatski. Sjećam se kad sam stigla, nakon druge rečenice, osjećala sam se kao da smo nekako povezani s drugim književnicima. Lagano smo razgovarali, smijali smo se istoj šali i svi smo znali tko je bio Baltazar. :)

Bili su jako iznenađeni što govorim hrvatski, a ne srpski. (A ovo je duga priča o tome kako sam prvi put naučila hrvatski u Budimpešti, zatim kako sam se kasnije vratila u Suboticu i počela pričati hrvatski s mađarskim izgovorom, sa svojim prijateljima Srbima...). Svi su bili uzbuđeni kad su saznali da je mamina djevojačko ime Rattkay. Nekako sve je bilo prirodno, razumijeli su me. I na kraju našla sam takvu literaturu u kojoj se osetim doma. Otvorila su se vrata na koja sam htjela ući, saznala sam gdje i što da tražim za čitanje. Morala sam otputovati iz Vojvodine kako bih pronašla taj "Vojvodina-osjećaj" o čemu govori Vegel. :) 

Osim osjećaja pripadnosti i fizičkih toponima koji su dio tvog života, vrlo si aktivna i prisutna online, u digitalnom svijetu. Je li to nužnost za pisce u 21. stoljeću (ili u Mađarskoj postoje za pisce dobre i drugačije platforme vidljivosti i suradnje)? Je li digitalno postojanje transformiralo prostor za tugu, sreću i ljubav pojedinca?

Kad bolje zamislim, da, osjećaji su transformirani zbog digitalne platforme, mada ne baš u dobrom smislu. Kako ja vidim, osjećaju su postali nekako lakši, tanji i ravniji. Komuniciramo bez prestanka što radimo, kako se osjećamo, što mislimo, ali najjednostavnijim riječima. Kao da je poezija nestala iz našeg života. Dobijamo i podijelimo informacije bez granice, teško je i skontati što je važno a što nije, što je istina, što nije, ako nema slika pored teksta onda je čitanost manja, ako je tekst duži od dve-tri rečenice, skoknemo na drugi post. U školi su mi moji đaci pokazali Tik-Tok, pa sam i vidjela kako oni to gledaju: najviše 4-5 sekundi gledaju jedan video, pa skoknu, pa opet, pa opet gledaju par sekundi. Na kraju sam dobila vrtoglavicu. Žurimo kao da bismo vidjeli kraj života, a nemamo dovoljno vremena da razmišljamo, ni da pročitamo 15 rečenica ili da gledamo spot više od 5 sekundi.

Zato vjerujem da je ovo doba života vrijeme poezije. Jer dan po dan osjetimo da nam nešto fali, da nešto nije na svom mjestu, htjeli bismo definirati što osjećamo, što smo preživjeli i kamo vodi ovaj kaos koji se zove život. A poezija govori o tome, objašnjava život, objašnjava čovjeka.

Zato je, da, dobra je stvar Internet, ako ga koristimo pametno. Besplatno možemo zatražiti tekstove, muziku, filmove. To mogu biti vrata u svijet, ali ima dijelova koji su poput slijepog prozora.

Mene to zbunjuje malo. Na primjer par dana prije sam morala napravit Instagram profil, jer moj poljski izdavač me je pitao za to. Pa sam za tri dana nestala totalno tražeći ljude i stranice. A kad sam umorno završila traženje skontala sam da nemam ništa pametno staviti, na slici bih trebala napisati stihove, pa to organizovati... a u istom vremeno moram da žurim, kao da sam vidjela kraja života.

Govorili su nekad da strojevi su za nas, da nam poštede vrijeme i energiju. Ali kako vidim, oni nam samo pojedu sve vrijeme i energiju. Pomalo me to plaši. 

U Mađarskoj se sve više časopisa objavljuje na Internetu. Možete se pretplatiti na časopise ili više časopisa jeftino. Kao neki književni Netflix. Naravno, postoji i besplatna prilika za čitanje časopisa na internetu. Časopisi se također mogu kupiti, ali s vremenom je sve uobičajenije da se sve objavljuje na mreži. 

Vrlo je u modi da ljudi traže pjesme na Facebooku, ima takvih stranica na kojoj jedan ili više ljudi sortira pjesme i dijele ih svaki dan. To mnogim ljudima olakšava pristup tekstu, ili da upoznaju neke nove pjesme.

Mislim da je najbolje što postoji web stranica na kojoj su registrirane sve knjige objavljene na mađarskom jeziku, o kome može pisati čitatelji, citirati, pa ako čuješ za novu knjigu, možeš zatražiti, a zatim pročitati recenzije. 
 
Kada možemo očekivati prijevod još kojeg tvog naslova na hrvatski?

Nadam se: uskoro, ali nažalost to ne ovisi o meni, već o prevoditelju ili izdavaču.
 

Anna Terék, pjesme

OTAC

A najteže mi je i tad bilo
kada su me pronašli kod grma
i pozvali tamo oca.

Otac je kod tog grma urlao,
rukama si udarao glavu.
Nisu ga pustili
da gleda više u moje tijelo.
Okrenula sam se i ja.

TRAŽIM

Ja ipak ne vjerujem
da taj slučaj nije
bio samo čisti štos.

S majkom izlazim na ulicu
kada dijele vodu.
Dok uzima vodu,
ja ispuštam njezinu ruku
i trčim ka šumi.

Plaši me samo taj njezin glas
kojim viče za mnom, plače
i ljuti se u isti mah.
Ali ja trčim dalje.
Ionako sam nevaljala.

Posvuda tražim moga mlađeg brata.
Tu negdje mora biti.
Želim ga odvesti kući.
Sretni da budemo svi.
Samo se mraka bojim, koji me prekriva.

Iz zbirke Mrtve žene, Vošicki, 2019. (prijevod: Angéla Pataki)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –