Anonimna : Jedna žena u Berlinu: ratni dnevnici
Jedna žena u Berlinu
U svom dnevniku iz proljeća 1945. anonimna Berlinka opisuje zadnje dane rata. Njemačka linija obrane udaljena je desetak minuta hoda od njenog dijela grada. U zraku je snažan stajski miris. Ulice su pune konja, i mirisa njihova urina. Dvojica ruskih vojnika pitaju Anonimnu gdje je najbliža pumpa za vodu. Konje treba napojiti. Vojnici imaju dobroćudna lica, prijateljski ton. Ubrzo slijedi još jedno pitanje. Tada će ga prvi puta čuti. Ruski vojnik pita: „Imate li muža?“ To je pitanje koje će čuti još bezbroj puta sljedećih dana i tjedana. Ako je odgovor potvrdan, pitaju vas gdje je. Ako je negativan pitaju vas želite li „oženiti“ Rusa? Nakon toga slijedi grubo udvaranje… Desetak dana kasnije pitanje koje se najčešće ponavljalo među Berlinkama bilo je: „A ti, jesu li i tebe…?“
Većini žena odgovor je bio potvrdan. Na meti silovatelja bile su prije svih debeljuce. Jedru susjedu Anonimne natjeravali su čitavi čopori. Ali to što su nakon godina rata i neimaštine još samo rijetke žene bile punašne nije bio spas. Silovane su bile mlađe žene i djevojke, i starice i djevojčice koje se nisu uspjele sakriti. Nekoliko dana nakon oslobođenja neke žene nisu više imale cijelih gaćica. Neke su silovane pred susjedima, muževima, najčešće grupno, mnoge su prvih dana i tjedana silovane višekratno. Jednu djevojku silovala su trojica, prvo redom, pa na sve načine, a zatim su joj glavu namazali marmeladom i posuli instant kavom, namirnicama iz opljačkane smočnice.
Da bi preživjela prvi val silovanja Anonimna je odlučila pronaći zaštitnika: vuka koji će otjerati druge vukove od svog ratnog plijena. Prvo je to bio neki ukrajinski poručnik, a zatim stanoviti ruski major. Anonimnoj se major sviđao, pogotovo kad nije puno tražio od nje. S njim se nije doživljavala silovanom – jedna njena riječ i major bi se okrenuo i otišao. To je postavljalo pitanje da li pristaje na vezu s majorom; je li joj drag, voli li ga? Ni slučajno. Ekstaza je bila biti sam između plahti. Muškarci i njihove želje bili su joj na vrh glave. S majorom je bila zbog šunke, maslaca, šećera, svijeća i konzerviranog mesa… upravo tim redoslijedom. Ta spoznaja činila ju je malo samosvojnijom. Konzervirano meso jela je čišće savjesti.
Druge žene snalazile su se na različite načine. U nošenju s traumom pomagao je i humor. Udovica s kojom je Anonimna dijelila stan ispričala je da joj je silovatelj rekao, valjda kao kompliment, da „Ukrajinke imaju ovakve“ (spojio je palce i kažiprste obje ruke) a „ona ovakvu“ (spojio je kažiprst i palac jedne ruke). To je udovica tjednima prepričavala kao šalu. U neko drugo vrijeme takav humor, takva iskustva, bila bi nepojmiljiva. Silovanje bi se smatralo kriminalom, prijavljivalo policiji, ispitivali bi se svjedoci, a silovana djevojka bila bi socijalno obilježena, izolirana. No događaji u proljeće 1945. bili su kolektivno iskustvo. Žene su mjesecima strepile od masovnih silovanja, pripremale se za njih. Silovanja su se događala svima, trauma je bila zajednička, a žrtve se nisu osjećale izoliranima. Žene su dijelile svoje iskustvo s drugim ženama, „provjetravajući svoju bol“. Kolektivno iskustvo uključivalo je i kolektivno prevladavanje traume. No to se nije odnosilo i na patrijarhalne strukture njemačkog društva.
Silovane su bile mlađe žene i djevojke, i starice i djevojčice koje se nisu uspjele sakriti. Nekoliko dana nakon oslobođenja neke žene nisu više imale cijelih gaćica.
„Dnevnik Berlinke“ prvotno je objavljen 1954. u Americi, u engleskom prijevodu. Godinu dana kasnije objavljen je i u Velikoj Britaniji. Originalno njemačko izdanje, tiskano u Švicarskoj, pojavilo se tek 1960. Ali i to se pokazalo preuranjenim. Reakcije u Njemačkoj su bile vrlo negativne. Autoricu se optuživalo da je okaljala čast njemačke žene. Žrtva je posjednuta na optuženičku klupu. Način na koji je autorica pokušala preživjeti, želja za životom koju je pokazivala, snaga kojom se nosila s događajima, posebice humor kojim je reagirala – za tadašnju javnost, još uvijek pod utjecajem nacističke patrijarhalnosti, bili su jednostavno nedopustivi.
Zapravo javnost je optužila autoricu na isti način kao i njen zaručnik, povratnik s fronte. Kada je udovica zaručniku ispričala šalu s „komplimentom“ on ih je obje s grimasom gađenja nazvao besramnim kurvama. I reakcija na dnevnik je bila slična. Tri ispunjene bilježnice vratio je nakon nekog vremena s komentarom da se ne može probiti kroz rukopis i skraćenice. Pitao je, što je „Schdg“. Anonimna je odgovorila „Schaendung“, naravno – silovanje. Zaručnik ju je gledao kao da je poludjela, i više ništa nije rekao.
Desetljećima su u Njemačkoj masovna silovanja bila tabu. Trebalo je vremena da se taj kompleks ponovo otvori, i to prvenstveno kao pitanje ratnih zločina, ne kao revizionistički pokušaj izjednačavanja krivnje, niti kao pitanje „časti njemačkih žena“. Između ostalih, o toj temi progovorio je i Guenter Grass pišući kako je silovana njegova majka, najvjerojatnije da bi zaštitila kćer, Grassovu sestru.
Sama Anonimna nije željela da se za njenog života objavi novo izdanje dnevnika. Tako je novo njemačko izdanje, prvo tiskano u Njemačkoj, objavljeno tek po smrti autorice 2003. godine, s predgovorom Hansa Magnusa Enzensbergera, romanopisca, pjesnika, publicista, izdavača, prevoditelja, i jednog od središnjih likova poslijeratne njemačke intelektualne scene. Nekoliko godina kasnije snimljen je i film s Ninom Hoss u glavnoj ulozi, i to kao visokobudžetna, širokoj publici okrenuta produkcija.
Hrvatski izdavači tada nisu iskoristili medijsku priliku da objave hrvatsko izdanje dnevnika. Taj propust sada je ispravljen. „Jedna žena u Berlinu“ jedno je od najznačajnijih svjedočanstava o zločinima Drugog svjetskog rata. Uopće, jedan od središnjih tekstova stoljeća: koliko fascinantan kao povijesni dokument, toliko i kao ispovjedna, dnevnička književnost, iznimne literarne vrijednosti.
Jedna žena u Berlinu : Ratni dnevnici
- Prijevod: Sabine Marić
- Šareni dućan 02/2017.
- 256 str., meki uvez
- ISBN 9789533200989
'Jedna žena u Berlinu' donosi dnevničke zapise o kalvariji proživljenoj potkraj Drugoga svjetskog rata koje je zapisala i, na nagovor prijatelja, pod pseudonimom Anonimna objavila njemačka novinarka Marta Hillers. Ono donosi autentično svjedočanstvo stradanja njemačkih žena od crvenoarmijskih zlostavljača...