Frederick William Deakin : Planina bitaka

Kada bi knjige mogle mijenjati ljude, rekao bih da je ova Fredericka Williama Deakina dragocjena upravo za hrvatsko tržište. Nažalost, to i kako će se i hoće li se uopće promijeniti, ovisi ponajprije o ljudima samim. Ipak, s jedne strane, svaka knjiga koju pročitamo ostavlja na nas nekakva traga i stoga je ispravno reći da pročitano, makar i neizravno i uz puno posredovanja, ipak mijenja svijet, s obzirom na to da je ono što nazivamo „svijet“ prije i iznad svega konstrukcija samoga čovjeka. S druge strane, ukopan u rovove svojih apriorija, čovjek je ponekad spravan unaprijed suditi ono što će tek pročitati. No, i u takvom slučaju, pročitano ima nekakva odjeka u recipijentima, moguće i više nego su svjesni ili spremni priznati.

Planina bitaka Deakin Frederick William

Knjiga Williama Deakina "Planina bitaka: Churchillov tajnik s partizanima u njihovim najtežim danima" svojevrsni je pikarski roman. Prethodnu bismo rečenicu mogli ludički napisati i bez onoga ispričavajućega „svojevrsni“ da nije u pitanju autobiografska, ispovjedna, stvarnosna proza. Pikaro, međutim, uza sve ono što resi Deakina, ima i nekoliko crta koje Englezu nedostaju ili mu u najmanju ruku nisu potrebne. Pikaro je, naime, i danguba, pustolov prvenstveno tek radi pustolovine, avanturist radi avanture, lutalica radi lutanja, nevaljalac, obješenjak, a žanr koji ga oživljava ima za cilj poglavito zabaviti, dok su njegovi komentari koji, kako piše profesor Solar, omogućuju društvenu kritiku, bili uzorom mnogim europskim romanopiscima do današnjega dana.

No za razliku od lika iz "Lazarilla de Tormesa", engleski povjesničar, vojnik, obavještajac Deakin jest i pustolov i avanturist i lutalica, ali su sve uobičajene osobine tih likova u njemu lišene „autopoetičnosti“, s obzirom na to da se svaka od njih realizira u nizu radnji čija je konačna svrha plemenita, no put do nje nije nimalo zabavan ni veseo. Usto, itekako se tiče nas, naše današnjice, naše povijesne sudbine, a iznad svega, čak i onda kada to najmanje želimo vidjeti, kazuje neke istine o nama. Istine koje bi, ako ih i žele čuti, mnogi htjeli u drugom, drukčijem ruhu. Ipak, povijest, ma koliko podložna interpretacijama, ima svoju logiku, nerijetko neumoljivu.

U jeku tzv. Operacije Shwartz, poznate i kao peta neprijateljska ofenziva, čiji je cilj bio zajedničkim snagama onoga što rado nazivam crnom koalicijom (u prijevodu: četničko-njemačko-talijansko-ustaško kovanje „bratstva i jedinstva“) uništiti partizanske jedinice, praktično odmah nakon njena početka, slijeće u blizini Crnog jezera u Crnoj Gori šest vojnika predvođenih dvojicom Williama, bojnikom Deakinom i satnikom Stuartom. Sve to u organizaciji britanske tajne službe SOE, što je automatski značilo da im je zadatak kompleksan. No, uz ostale zadatke, htjeli su se prije svega informirati o pravom stanju stvari na terenu.

Naime, što je itekako važno i za našu današnjicu, Britanci su jako dugo podržavali četnički pokret Draže Mihajlovića, a kada su konačno i uvidjeli da se ta „vojska u otadžbini“ mahom bori protiv partizana te da sve češće u toj borbi ne preže ni od izravne suradnje s Nijemcima, nastavili su sve do kraja rata podržavati barem mogućnost povratka kraljevske jugoslavenske vlade. I kada se nisu borili protiv partizana, četnici, kojima i dan danas njihovi nasljednici i sljedbenici tepaju kao o antifašističkom pokretu otpora, a da ne govorimo o svojedobnoj holivudskoj slici „hrabrih boraca protivu okupatora“, surađivali su s Nedićevom vlašću ili jednostavno čekali kako će se stvari odvijati, pomalo usput koljući.

Uostalom, ono što je i Deakin jasno uvidio, dakle antikomunizam i protupartizanski zort kao u konačnici jedini motiv borbe, Mihajlović je pokazao u jednom pismu u kojem, a Deakin, naravno, o njemu nije mogao znati u vrijeme akcije kodnog imena Typical, dok je veliko pitanje je li ikada za nj i saznao, na samome kraju rata piše ni manje ni više nego nadbiskupu Stepincu i traži od crkvenog velikodostojnika pomoć upozoravajući ga na „komunističku opasnost“ koja je već poharala njegovu „otadžbinu“, a prijeti eto i hrvatskoj „domovini“. Teško je reći kakvu je pomoć mogao očekivati od nadbiskupa, ali ta gesta dovoljno svjedoči o očaju gubitnika koji se, u slučaju da ne pobjegne na vrijeme, mogao nadati samo onome što je i dočekao godinu dana kasnije – gubitku glave.

Ostaje otvorenim pitanje što bi bilo da se Draža u suradnji s partizanima borio protivu okupatora. Naime, teško bi i jedna strana mogla u poraću tolerirati onu drugu i stvar bi gotovo sigurno završila „do istrage naše ili vaše“. Mada se Deakin suzdržao od tog tipa raščlambi, događaji opisani u ovoj memoarskoj knjizi nukaju i na takova promišljanja.

Britanski su časnici i vojnici poletjeli „na jednu od brojnih specijalnih operacija“ u okupiranoj Europi u sumrak dana 27. svibnja 1943. sa sjevernoafričkog uzletišta u Derni i tijekom noći iskočili na crnogorske visoravni. Vrlo precizno, bez imalo patetike, ali sa dosta smisla za nijansiran ocrt neizvjesne i opasne akcije, uza sasvim pristojnu dozu književničkog dara, Deakin precizno opisuje okolnosti dolaska u samu jezgru partizanskog pokreta. Teško se oteti dojmu darovita i njegovana duha kome „Sure planine Durmitora čuvaju svoje tajne, jezera gdje se u određeno doba vrazi bude i plešu, i gdje niču zmije. Možda smo i mi ušli u te legende.“

Takvom je kultiviranu senzibilitetu dostatna opaska o hladnom jedinstvu planine i vojske za predočavanje atmosfere u kojoj djeluju protagonisti. U tom je okolišu njegovo senzibilno oko registriralo raznoliko društvo. Stari srpski solunaš koji je, nakon što se priključio partizanskom pokretu, izgubio trojicu sinova, mladi nepismeni seljak kojemu su pogubili ženu i djecu, tesar, pismen, bistar, uvjeren kako se bori za novi svijet, dvojica petnaestogodišnjaka, učitelj glazbe, likovi su koji idealno harmoniziraju odnos između onoga što naratologija definira kao egzistente karaktere i egzistente okoline, ma koliko scenografija zbivanja djeluje neprijateljski.

Analizirajući Deakinovo svjedočenje, primjetno je kako se on od prvih dodira s Titovim snagama i njim samim, poistovjetio s partizanima, smještajući sebe spontano u kategoriju mi. Mada je to ipak drukčije definirao, ali ovaj je Britanac od prvoga dana postao partizan. Naravno, nije u pitanju ideološko poistovjećenje – daleko od toga da bi Churchillov vjerni suradnik postao ljevičar ili čak i komunist. Vjerojatno je snažnoj identifikaciji doprinijela činjenica da su, našavši se u vrtlogu bitke, danima, od samog spuštanja u crnogorskim gudurama, bili u neprekidnoj akciji. Kada se neprekidno krećeš u borbi za život, spontano se javlja osjećaš zajedništva s onima s kojima dijeliš sudbinu, a ta je, konkretno, bila borba za goli opstanak, najbolje opisana koliko lakonskim, toliko i tjeskobnim zaključkom: „Nismo imali prošlosti, a budućnost se brojila minutama.“

Deakin je u tom poistovjećenju iznenadio i sebe sama, shvativši da je to mi katarzom postalo dio njegove osobnosti: „Iznenađenje je došlo poslije – pratilo ga je shvaćanje kako sam se ja, kao stranac, postupno dokraja povezao i poistovjetio s onima oko mene. Okrutnost tog ushita bila je rijetka i osobna. Sjećanja su iz misli nestajala bez traga. Pročišćenje je bilo nemjerljivo. Načas sam osjetio kao da jašem u mongolskoj hordi.“

Jasan prikaz borbe za ranjenike na partizanskoj strani, snažan je kontrast njemačkoj strategiji ubijanja ranjenika. I ne samo njih. Deakin naglašava da se progonilo i civile, ubijalo ih ako su pružali otpor, upokoravalo ako su pasivni, spaljivalo naselja, rekviriralo blago, sve s jasnom namjerom: uništi svaki trag života da se partizani kao organizirana sila nikako ne bi mogli vratiti. Na jednoj strani veza između borca i njegova palog brata kao srž borbenoga morala i jedinstva, s druge ubijanje ranjenika prikazano u njemačkim i talijanskim biltenima kao vojni uspjeh.

Deakin očituje književni dar podcrtavajući zbivanja brojnim dojmljivim detaljima. Jednako je dirljiva, primjerice, sudbina anonimna slijepca, jedinoga preživjela u svojoj skupini, kao i epska pogibija legendarnog Save Kovačevića koji se, nakon opjevanoga „Naprijed proleteri!“, sučeljuje s njemačkim zapovjednikom u srazu ocrtanu zamahom sloga antičke tragedije u kome obojica ginu u istom času. Scenu u kojoj majka davi vlastito dijete da ne bi plačem upozorilo neprijateljsku ophodnju apsolvira izrijek drastičan u abrevijaturi okrutnosti: „Lepeza užasa bila je široka.“

Samu osobu Josipa Broza Tita dočarava Deakin škrtom prozopografijom, što je čudnije utoliko što je neke protagoniste zbivanja opisao snažno. Recimo, Vladimir Dedijer je „divovski visok Srbin, neopisivo fizički otporan i neumoran sugovornik“ ili Vladimir Velebit koji je, široko obrazovan, poliglot bio „prava dragocjenost.“. Ništa bitno o Titu ipak nije ispustio, budući da se lik partizanskog vođe sam narativizira svojim postupcima, jezgrovitim nalozima, promišljenim, funkcionalnim zapovijedima. I tu se, kao i u čitavoj knjizi, Deakin dokazuje majstorom odmjerena pripovijedanja. Ipak, njegovi redci, bez obzira na stilsku kvalitetu i kompozicijsku umješnost, nisu književnost i taj spoj književnosnosti i faktičnosti sadržaja čine knjigu iznimno kvalitetnom.

Titov lik, o kome u suvremenoj Hrvatskoj gotovo da postoji konsenzus, a to je da konsenzusa nema i da ga se tretira ili mitskim herojem ili krvožednim zločincem, Deakina nije impresionirao ili, ako i jest, on to nigdje eksplicitno ne pokazuje. I baš ta decentnost najefektnije ocrtava Titov profil. Nigdje ne uporabivši te riječi, dopušta Deakin da one kao atributi same karakteriziraju osobu o kojoj ni do danas nema suglasja: suzdržan, inteligentan, komunikativan samo koliko je potrebno, autoritet koji se ne nameće autoritarno.

Tamo gdje je po prikazima drugih Titova taktika najdvojbenija, Deakin Brozove odluke definira tek kao nagla i okolini nedokučiva vrludanja. Objektivnost prikaza ostavlja nas da ili, poput Velebita, ova „vrludanja“ tumačimo kao nesnalaženje ili da sagledamo situaciju u kojoj, a Deakin je to na mnogo mjesta u knjizi zorno prikazao, vrhovni zapovjednik brigu o ranjenicima, kojih je mnogo, neprekidno ugrađuje u svoje taktičke poteze, što same borbene operacije sigurno dodatno opterećuje, ili da osvijestimo nezavidan položaj partizanskih snaga umalo potučenih dvjema masovnim neprijateljskim operacijama te imperativ njihova vođe da u tim trenutcima vodi pokret. Zadaća nimalo laka.

Koliko god književnost s porukom bila oksimoronska, knjige poput Deakinove nužno nose poruku onda kada to i ne bi htjele. Za Hrvate je sumorno ne primijetiti koliko lako zaboravljamo brojne hrvatske žrtve u partizanskim redovima. Što je s pomalo zagonetnim „hrvatskim gerilcima“ koje spominje Deakin, što li s brojnim izginulima na Sutjesci i drugim mitskim toposima borbe. Hoćemo li od ove knjige nešto naučiti, ovisi, kao i uvijek, o nama. Glede samog središnjeg lika koji se formalno ne uspostavlja središnjim, ali to neizostavno jest, Deakin mudro, možda i ne htijući, ostavlja nama da ga sami prosudimo. Hoće li ta prosudba biti objektivna, teško je reći.

Skepticizam izrasta i iz teza sjajnog pogovora profesora Tvrtka Jakovine koji primjećuje da je Hrvatska, izborivši u borbi i na Sutjesci i Tjentištu ne samo svoje današnje granice, nego i izbjegla eventualni opstanak četništva i neizbježnu odmazdu, uglavnom šutjela. Šutnja kao hrvatska sudbina! Profesor zaključuje: „Eventualni poraz partizana i Tita, pa čak i dijelenje vlasti s četnicima nakon rata, za Hrvatsku (ali i ostatak Jugoslavije) bili bi ne samo manje povoljni, već i nepodnošljivi.“

Hrvatska se danas stidi. Stid je ponekad dobro sredstvo pročišćenja. Ali kad se stidimo sinova vlastita naroda izginulih na strani koja je rješavala i našu sudbinu, a Hrvati su, za razliku od većine ostalih, u šumu išli ne da spase, nego da po potrebi izgube glavu, onda s nama kao kolektivitetom nešto nije u redu. Ako smo kao kolektiv osuđeni na nacionalizam, tada nas ova knjiga poziva da budemo hrabri nacionalisti i suočimo se s činjenicama. Deseti travanj nije nas spasio. Spasio nas je Titov pokret bez kojega, bez obzira na sve poratne zločine, marševe smrti, ubijanja bez suđenja, Hrvata kao političkog subjekta ne bi bilo. Spada li Tito među najveće ratne zločince ili je on jedna od najvažnijih antifašističkih perjanica, za Deakina je posve nebitno pitanje, jer on zna odgovor.

Upravo zato nas "Planina bitaka" suočava s dvojbom: je li pametno slavljenjem gubitnika svrstavati se na poraženu stranu ili je mudrije prihvatiti vlastite pobjednike. Ovo potonje ne samo da je učinkovitije po nacionalne probitke, ono je i moralnije.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Frederick William Deakin

Planina bitaka : Churchillov tajnik s partizanima u njihovim najtežim danima

• Prijevod: Petar Vujačić
• Media bar 04/2024.
• 374 str., meki uvez
• ISBN 9789538357206

U knjizi 'Planina bitaka', koju je pripremao punih dvadeset godina, Deakin objavljuje svoja sjećanja na te krajnje dramatične, 'paklene', dane i noći tijekom kojih je poginulo više od 7500 partizana. Kako je on zapravo doživio Josipa Broza Tita? Kako je doživio ostale partizanske zapovjednike, partizane i njihovu borbu, a kako četnike? Kako su partizani uopće uspjeli probiti tako čvrst neprijateljski obruč? Kakvi su i koji zapravo bili britanski ratni i politički planovi na Balkanu?