Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 24.11.2009.

Ante Tomić : Čudo u Poskokovoj Dragi

Nakon nešto više od četiri godine, koliko je prošlo od "Ljubavi, struje, vode i telefona" pisanog za projekt knjiga uz novine, što je za poklonike njegove proze svakako bilo dugo za čekati, Ante Tomić vraća se na scenu novim naslovom kojem bi se, već ovako u prvoj rečenici, mogla predskazati vrlo svijetla budućnost.

Nakon što se okušao u žanru trivijalnog romana kojim nije baš oduševio kritiku, iako je posve sigurno zadobio simpatije još šire publike, "Čudo u Poskokovoj Dragi" svojevrstan je povratak "izvorima", odnosno njegovom prvom i najcijenjenijem romanu "Što je muškarac bez brkova" koji je iz više razloga postao jednim od stožernih mjesta nove hrvatske proze (kasnije, dakako, i filma i kazališta).

Receptura je zapravo slična - relativno jednostavna i dinamična fabula, živopisni likovi, svojevrsna studija zatucanog mentaliteta Dalmatinske Zagore i mnoštvo sočnog, lepršavog humora kojeg zbog prepoznatljivosti i specifičnosti gotovo da bismo već mogli zvati tomićevskim. Poskokova Draga još je malo veća brdska čamotinja od već legendarnog Smiljeva, njezina je adresa "od Smiljeva pa uzbrdo", a u nedostatku vlastitog svećenika posuđuje upravo onog smiljevačkog, sjećate se, don Stipana.

U takvom zaselku živi obitelj Joze Poskoka, starca brđana s nevjerojatnom sklonošću da ne prihvaća baš ništa od tekovina suvremene civilizacije, čak ni struju, no njegova četvorica sinova ipak će učiniti neke korake otvaranja prema svijetu, čak i puno hrabrije nego što se može posmisliti. Kad shvate kako im u kući nedostaje ženska ruka, najstariji od njih uputit će se u Split i potražiti svoju davnu ljubav, djevojku kojoj se nije javio punih petnaest godina koliko je prošlo od njegova ratovanja i ljubovanja.

Ta će odluka roman odmaknuti u pravcu urnebesno dinamične priče u kojoj će se na noge podići bivši branitelji, načelnik splitske policijske uprave, mediji željni senzacije, skinsi, helikopteri, odvjetnice, sakriveno oružje, vještice, lounge barovi, čak i Mišo Kovač. Roman će, tako, zadobiti obrise brojnih žanrova, od trilera preko romana ceste do ljubavnog, nagli obrati čitatelja će dočekivati nakon svakih par pročitanih stranica, sve dok se situacija potpuno ne smiri i ne zavlada mir i spokoj u Poskokovoj Dragi. Istina, posve drukčiji od onoga na koji je navikla, ali poanta bi ionako mogla glasiti da se stvari korijenito mijenjaju kad se u život muškaraca upletu žene. Dakako, na bolje.

"Čudo u Poskokovoj Dragi" namjerno je prepuno pretjerivanja svih vrsta, scena koje funkcioniraju kao nekakav iskrivljeni realizam i čitav roman zapravo je istovremeno ironija mentaliteta o kojem Tomić piše, ali i nekakve simpatije koja od svega tog urnebesa nikad ne čini grotesku. Pripovjedač se, naime, cijelo vrijeme pomalo podruguje, ali su mu pri tome namjere plemenite i njih prati ambivalentan osjećaj istovremene simpatije i kritičnosti .

Tomiću je ovoga puta definitivno uspjelo napisati roman čija fabula teče dinamično i bez greške, s mnoštvom uspjelih dijaloga, te pokazati kako sraz starog i novog nikada nije običan crno bijeli kontrast. Uglavnom, puno je toga rečeno uzduž i poprijeko humorističke, lagane i čitke priče, pa se može reći kako se Tomić ovim romanom, gotovo kao novom prekretnicom, suvereno vraća danima stare slave, otprilike kao što se njegov kolega po peru i humoru, Renato Baretić, nedavno vratio svojim "Hotelom Grand".

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –