Ante Tomić: Volio bih biti Barbara Cartland

Ante Tomić, rođen 1970. u Splitu, prvu zbirku priča "Zaboravio sam gdje sam parkirao" objavio je 1997. u tom gradu. Prvi roman "Što je muškarac bez brkova" objavio je 2000. Tri godine poslije u izdanju Frakture izašao mu je roman "Ništa nas ne smije iznenaditi." Oba romana su postali bestseleri za hrvatske prilike i objavljeni su u nekoliko izdanja. Knjigu feljtona "Smotra folklora" objavio je 2001. godine. Tomić radi kao novinar i kolumnist Jutarnjeg lista, a za novinarski rad nagrađen je nagradom Hrvatskog novinarskog društva "Marija Jurić Zagorka" za najbolju reportažu. U biblioteci Premijera nedavno je objavljen njegov novi roman "Ljubav, struja, voda & telefon".

Adriana Piteša : Zašto dva citata na početku romana "Ljubav, struja, voda & telefon"?

Ante Tomić : Riječ je o muzici koju volim i koja me nadahnula za priču. Oba citata ustvari govore o istome, Lucinda Wiliams govori o usamljenim djevojkama koje pokrivaju teške deke, a kod Toma Waitsa žena se ispovijeda da samo stranci spavaju u njezinu krevetu. To je slika s kojom sam počeo ovu knjigu - žena bez ljubavi, sama u postelji, sa žudnjom u prsima, želucu, među nogama. Gospođa Williams je u ovome bila posebno inspirativna. Njezine ponekad tihe i krhke, a ponekad gnjevne, neobuzdane pjesme o ljubavi i pohoti odavno me izazivaju da nešto takvo pokušam sam napisati. Vidio sam puno znatiželjno podignutih obrva kada sam ljudima pričao o toj namjeri, neke su mi se prijateljice čak i smijale kad sam rekao da bih volio napisati nešto iz ženskog srca, ali nisam se predao. I, evo, sad je to gotovo i strah me je što će čitatelji kazati, ni sa čim dosad nisam bio nesiguran kao s ovim.

Poznati ste po pričama iz muške perspektive. U ovom romanu okrenuli ste ploču i koristite žensku perspektivu. Zašto?

- Ja u tim pričama zapravo ismijavam muškarce. Prikazujem apsurdnim muški svijet Dalmatinske zagore, kao i muški svijet vojske, a ženski likovi su mi uvijek normalniji, pametniji. Zapravo je moja perspektiva stalno ženska. Ženski likovi u mojim pričama, sa svojim zdravim, ironičnim, bistrim odmakom prema muškim fascinacijama, često kažu upravo ono što ja sam mislim. Bio sam vrlo zadovoljan kad je Zdravko Zima u jednoj kritici primijetio da sam feminist.

Koliko se svjesno poigravate elementima pastorale i sapunice u svojim romanima?

- Tako pametan ipak nisam. Rekao bih da to više nesvjesno radim. Sve ono strašno što se priča o meni, istina je - ja sam stravičan malogra đanin kojemu se sviđaju kičasti sretni krajevi s poljupcima u sutonu. Malo me, da budem sasvim iskren, već i zamara da kao pisac moram biti savjest društva, angažirani intelektualac, potpisivati se na peticije da neke budale i egzibicioniste puste iz zatvora i šta ti je znam. Ja bih volio da, kao Barbara Cartland, ujutro do- đem u svilenom kućnom ogrtaču u salon sa svjećim orhidejama u vazama, zavalim se u naslonjač i, češkajući sijamsku mačku, sklopljenih očiju osobnoj tajnici diktiram ljubavne priče bogatih nasljednica i mladih naočitih kardiologa.

Koliko je zaokret u poetici od "Zaboravio sam gdje sam parkirao" bio svjestan, odnosno koliko se zamarate ukusom potencijalnog čitatelja?

- Jako se zamaram. Kakav je to uostalom pisac kojega ne brine što će mu čitatelji misliti? Ako netko piše, dapače i objavljuje, a govori da mu nije stalo do publike, to, oprostite, nije književnost, nego duševni poremećaj. Da se ne čitam, ja bih odustao i počeo raditi nešto korisnije. Kad sam objavio prvu knjigu, koju tada nije pročitalo više od stotinjak ljudi, ja sam, unatoč sjajnim kritikama, bio vrlo blizu da odustanem, jer ne vidim osobit smisao u pisanju za šačicu kritičara i desetak čudaka s kroatistike. S "Muškarcem bez brkova" sam zato, slikovito kazano, gurnuo u cijev patronu sa sitnom sačmom i pucao široko, u masu. Neki će zbog toga reći da sam se «prodao» ili «izdao», ne znam što će već kazati i literarni fundamentalisti, ali ja se ni u jednom času nisam pokajao zbog toga. Sinoć u Makarskoj me jedna djevojka častila sladoledom jer voli moje knjige. A imala je prekrasan osmijeh. Izgledala je neusporedivo privlačnije od Velimira Viskovića.

Je li vam dosadilo pisati kolumnu svaki tjedan?

- Ne. Muka je, naravno, nekada, ima tjedana kada satima ne mogu sastaviti pristojnu rečenicu, ali to je moj posao i ja ga moram obaviti, makar s glavoboljom ili zuboboljom, u hotelskoj sobi ili na kolodvoru. «Nemoj se ponašati kao dijete, nego sjedni i piši», kažem sam sebi u tim strašnim časovima. Taj tekst svake nedjelje pročita nekoliko desetaka tisuća ljudi i ja se, prirodno, osjećam vrlo počašćenim zbog toga, drago mi je zbog svakoga od njih i trudim se da ih ne iznevjerim.

U jednoj svojoj kolumni opravdali ste Hribarovo ponašanje na pulskom festivalu. Prijateljstva radi ili vam je njegov postupak zbilja bio simpatičan?

- Zbilja mi je bio simpatičan. Kao humorist često imam problem da ljudi ne znaju kada sam ozbiljan, a kada se sprdam, ali ono što je Hrvoje napravio stvarno mi je bilo prekrasno. S njim sam u životu imao mnogo nesporazuma, pa i prije te Pule smo bili u zategnutim odnosima, ali u trenu kada je objavio da film još nije gotov, iskupio mi se za sve. Njega, znate, nije lako voljeti, ali teško ga je i mrziti. Netko s takvim blistavim talentom da se uvali u sranje ima sve moje simpatije, jer sam pomalo i sam takva osoba.

Izjavili ste da ste za "Karaulu", film koji se snima po romanu "Ništa nas ne smije iznenaditi", s Grlićem napisali osam-devet verzija scenarija. Radite li to i s prozom?

- Nikada. Dok pišem, puno popravljam, u beskraj vrtim riječi, brišem, traćim druge, ali kad sam gotov, više se ne vraćam na napisano. S Rajkom je bilo neobično iskustvo rada s potpuno drukčijim, pedantnim i marljivim, savršeno fokusiranim čovjekom koji je traćio da mu svaki dijalog izbrusim malom rašpicom za nokte. To nije uvijek bilo lako, gdješto mi je bila prava muka zagrijati se za priču koju sam počeo raditi još prije tri godine i koju sam odavno smatrao završenom, ali opet, s druge strane, bilo je mnogo zbilja prelijepih trenutaka kad sam nevjerojatno uživao u tom poslu.

Kada će biti premijera «Karaule»?

- «Karaula» je sada u postprodukciji koja će potrajati negdje do početka iduće godine.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )