Arsen Dedić : Kapi za oči

Održava se
01.01.1901.

Nagnite glavu prema natrag i pogledajte prema gore. Nježno povucite donju vjeđu prema dolje. Pritisnite bočicu i ukapajte jednu ili dvije kapi u oko. Obratite pozornost da vrh bočice nikada ne dodiruje Vaše oko ili neku drugu površinu. Oko je, kako nam to uputa za kapi za istoimeni ogran vida kažu, i površina. Jednako je tako i površina bijela stranica papira po kojoj se, kap po kap, mogu valjati slova, nudeći se čitatelju koji se, nadam se, smije upitati, što njemu čini svaka mala kap? Kapi za oči uglavnom se rabe za trenutno uklanjanje lakših tegoba poput svrbeži i crvenila uzrokovanih nadražujućim čimbenicima kao što su prašina, dim, vjetar, sunce, TV zrake... kao i za alergijske upale očiju... Barem tako kaže u kutijici za bočicu.

Knjiga pak "Kapi za oči", ambalažom lika i djela kojima svaka čast, jer neprijeporne su zasluge autora za našu kulturu, ipak obmanjuje javnost podmećući joj neprikosnoveni 'minuli rad' pod sadržaj ove premale kutijice ofs(j)etnih slova. Autor prelijepih pjesama poput one besmrtne Ines s kojom sam i ja rastao, nudi nam tanku zbirčicu neinventivnih, formulaičnih stihova predvidljiva sadržaja. Nisam plako nisam, zapanjen sam stao kad sam gled'o nebil' pročitao... pogovor koji stihovima koji slijede nudi iz ničega čupa gotovo metafizički smisao: "Ne daju nam / Kapi za oči / Niti na recept / neće ga dati / u strahu da ćemo / progledati / Al' što će nam kapi / i tromo ljepilo / Kad zna se, da je vječno / naše sljepilo".

Zanemarimo neutemeljenu agramatikalnost stiha koji množinu: "kapi" premeće u "ga" a ne "ih", jer ne radi se o receptu, a niti o kolokvijalizmu i pogledajmo malo dosjetku koja je pučka poštapalica koju sam prvi put čuo od mojega djeda koji mi je istu ispričao kao osrednji vic kojemu, naravno, nije pripisivao autorstvo. I tako se cijelom zbirkom nižu pjesme kojima ili nisam dorastao ili ne govore baš previše...

Ne napuštajući rolu buntovnika i samoizgnanika, 'marginalca', autor se "tuži" kako mu "sa svih strana podmeću kao da je zapravo pjesnik", kako mu "nameću brojna izdanja / poetsko grafičke mape", kako ga "portretiraju", kako se dogovaraju kako ga ukoričiti... a on sve to nešto ne bi da je tako. A, istovremeno, sve uzima, ne odbija laude i nagrade... i stvarno jest pjesnik, nije da nije. Ovjenčan Goranovim vijencem, laureat pače, koji ovim kapljicama, barem ovo očiju što mi je u glavi (zasad jedno više nego u Kiklopa), nije uvjerio u to da se radi o "ustrajnom borcu za vlastitu nepripadnost pjesničkom cehu". Skupljene zbrda-zdola, pjesme će, uvjeren sam naći brojno&vjerno čitateljstvo. Zapravo, imaju ga unaprijed.

Meni se jako dopadaju samo dvije. Jer ne zlorabe vanliterarni kontekst i govore same za sebe: jedna je kulturna stezulja šireg zavičaja "Prokleta jaketa" koju "Tuku vjetri sa svih strana / obojena, zakrpana / a mogao bih na kraj svijeta / al' mi ne da/prokleta jaketa", a drugu je napisao Renato Baretić koji se ne vara kad kaže da je autor "od svih nas veći" i koji se itekako s pravom osvrće na Arsena-pjesnika u memoriju si prizivajući djevojku iz njegova kraja, pa "nebo od borova" pa "more od olova"... ali, ako želite da vam se baš ova knjiga više dopadne tada: prije upotrebe pažljivo pročitati pogovor o kapima. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte pogovarača ili urednika.

Arsen Dedić: "Kapi za oči"

Profil, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )