Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 03.12.2020.

Arthur Rimbaud : Iluminacije

Arthur Rimbaud: Iluminacije

Iluminacije Rimbaud Arthur

Što najprije istaknuti o Arthuru Rimbaudu (1854-1891.) treptaj njegove književne karijere koja mu se kao dužnost nadvila nad čelom ili proporcijama mnogo veće razdoblje njegova života poslije književnosti, ispunjeno krajnje nepovezivim radnim poduhvatima (Kraljevska nizozemska vojska, rad u kamenolomu na Cipru, trgovanje kavom i puškama u Jemenu i Etiopiji)? Iz perspektive povijesti književnosti Rimbaud izgleda kao pjesnički princ, nadahnuti vizionar i epitom modernog pjesništva koji, za razliku od Baudelairea, radikalnije odbacuje tradicionalne pjesničke forme i hibridnim oblikom pjesme u prozi i oslobođenim stihom proširuje granice mogućnosti pjesničkog izraza. Često navođen kao jedan od rodonačelnika simbolizma u književnosti i, uz Lautréamonta, kralj kanona nadrealista, pa i kao uzor brojnim ikonama pop kulture.

Međutim, iako neosporno pripada užem izboru kanona zapadne književnosti, Rimbaud jednaku pozornost plijeni svojim likom, neurednim životom pogonjenim raznim drogama i alkoholom i burnim odnosom s kolegom pjesnikom Verlaineom (koji ga kasnije ranjava) i to sve „pregorjevši“ do svoje devetnaeste (!) godine kada definitivno raskida s književnošću. Bilo bi suludo, ma kako neki odbacivali biografizam, ne promatrati Rimbaudovo djelo i lik kao neodvojivu cjelinu, samoodrživu, koja mijenja život i vice versa. On je pisao kako je živio, i živio kako je pisao, sintetički izbrisavši granicu između umjetnosti i života.

Čini se da su prijevodi Rimbauda na hrvatski jezik gotovo isključivo intelektualno vlasništvo uglednog Zvonimira Mrkonjića pa smo evo u prilici uživati i u posljednjem u izdanju Šarenog dućana naslovljenom "Iluminacije", u kojem su sabrane pjesme u prozi i slobodni stihovi iz zbirki "Sezona u paklu" i one koju Verlaine provizorno naziva "Les Illuminations“. Kako "Sezona u paklu" kronološki prethodi "Iluminacijama", valja napomenuti kako već na njezinu samom početku, u uvodnoj pjesmi, nenaslovljenoj, lirski subjekt postavlja ideju odbacivanja tradicije uobličene u motivu „Ljepote koju posjeda sebi na koljena“, te je, „uvidjevši da je gorka“, potom odbacuje „izvrijeđavši ju“. „Svoje blago“ povjerava vještici, bijedi i mržnji, stalno izazivajući smrt i ludilo, predaje se beznađu , „guši radosti“, traži nevolje i zločine, a tek iskustvom bliskim smrti, „otegnuću papaka“, pada mu na um tražiti „ključ“ za „drevnu gozbu“ koji zamišlja upravo kao ljubav prema bližnjem. Ne radi se tu samo o solidarnosti, altruizmu ili pak dobroti koja se očituje u međuljudskim odnosima nego se ljubav prikazuje kao elementarna sila povezivanja stvari, kao nešto mnogo uopćenije od konkretne fizičke manifestacije, nešto što u univerzalnosti dobiva sintetički smisao. Radi se o začetku projekta rastrojavanja osjetila u svrhu promjene života i pronalaska novog pjesničkog jezika koji bi bio poveznica između različitih osjetilnih podražaja (zvuk, slika, riječ).

Međutim, lirski subjekt, suprotno očekivanjima, odmah zamjenjuje uništavalačko načelo onim stvaranja i traganja time iskazujući potpuni zaborav tradicije, a ne njezino puko osporavanje. Alternativu estetičkoj tradiciji i modernoj civilizaciji on nalazi u pozivanju na predcivilizacijsko stanje, u pjesmi Ološ to su Gali, nerijetko u „Iluminacijama“ zvijeri, luđaci, crnci i životinje, sve ono što je, ili svi oni koji su obespravljeni diktaturom civilizacijskog razuma. Obespravljeno drugo je nositelj snolikog iskustva, iskustva plesa i krvi, svega onog što je neistaknuto, a prisutno, čudno i dvojbeno.

U jednoj od naslavnijih pjesama "Sezone u paklu", Alkemiji slova, to su: „glupe slikarije“, „zastarjela književnost“, „otkrivačka putovanja bez izvješća“, „republike bez povijesti“, „erotske knjige bez pravopisa“, „vilinske priče“ itd.  Težnja prema neodređenom očituje se upisivanjem lirskog subjekta u prostore između postojećih polova, binarnih opozicija, primjerice u Noći u paklu između života i smrti, „proklet između Boga i Sotone“, u Skitnicama između suprotstavljenih dvojnika, a u Geniju između individualnog i kolektivnog. No, upisivanje nije puko upućivanje na nerješivost opozicija jer lirski subjekt nudi rješenje u vidu „stapanja“, „pretapanja“ i sinteze različitih elemenata. Pa tako u Gradovima miješa moderno i mitsko prilikom opisa iskustva velegradskih „meteža“ na način da ih ispunjava mitskim figurama (Roland, kentaurice, kraljica Mab, Diana), a u Antici, izvanrednoj pjesmi-slici, suprotstavlja atribute konvencionalne čistoće i nevinosti: „čelo ovjenčano cvjetićima i bobicama, oči, dragocjene kugle“, onima tjelesnog i prizemnog: „sjaju ti očnjaci; ruke osute plavim maljama; u utrobi gdje spava dvostruki spol“, dodatno naglašavajući ideju ambivalencije koja se utjelovljuje u hermafroditskom Panovu sinu. Time su granice omekšane, stopljene, jedno se pretapa u drugo i oslobađa stiska jezičnog definiranja. Lirskom subjektu otvaraju se vrata mistike, fantazmagorije i halucinacija kao slobodni prostori za manipulaciju pojmovima.

Valja istaknuti da se vrijednosno, uz figure genija, demona i vještice u Rimbaudovom pjesništvu ističu figure djeteta i žene. Dijete, kako je naznačeno u pjesmi Djetinjstvo, zbog posebnog iskustva, intenzivnih osjećanja, želje za pustolovinom i promjenjivih identifikacija predstavlja možda i savršeni kalup za vizionarski, vidovnjački pjesnički duh, a žena, iako ponešto pasivno određena, mahom se kroz zbirke izdvaja kao savršeno estetsko biće, u Zori kao personificiran, neuhvatljivi objekt žudnje, a u Being Beauteous kao vizija „Bića ljepote“ čija smrt stvara novi život.

Za ovaj kratki prikaz ipak nisam uzimao u obzir ekvivalenciju Rimbaudove boemštine i poprilično eksperimentalne mu poetike, iako mislim da taj pristup itekako može biti plodonosan, posebice uzimajući u obzir da se čitanjem Rimbauda stječe snažan dojam ulaska u dveri nekog davnog privatnog iskustva. Mnogi su različito tumačili Rimbaudovu poeziju i uz to često napominjali kako je značenjska neodređenost ili „otvorenost“ upravo karakteristika velikih pjesnika. Mislim da ovdje ključ vrijednosti ne leži u neodređenosti ili otvorenosti, barem nikako samo u tome, nego u načinu privlačenja pozornosti spektaklom, svojevrsnom ekstazom osjetila napregnutih eksplozijama boja, mirisa, zvukova i riječi. Radi se o intenziviranju osjećaja, bilo opojnim sredstvima i izazivanjem zla, bilo običnim sanjarenjem o dalekom drugom. On sebe naziva potomkom Hama, prokletog Noina sina, zaziva pretpotopno vrijeme jer „od potopa dosada vlada“, od krćanstva i civilizacije; on želi, poput neoplatonista, „svijet svesti na jedno“ jer smatra da je spajanje stvari moguće i jedino svojstvo rečenica i jezika.

„Mora se postati vizionar...učiniti sebe vizionarom. Pjesnik čini sebe vizionarom dugim, gigantskim i racionalnim rastrojavanjem svih čula. Svim oblicima ljubavi, patnje i ludila“, tako je pisao Rimbaud Paulu Demenyju 15. svibnja 1871. godine, a danas, u zrelom 21. stoljeću čini se kako ni intencija rastrojavanja čula više nije potrebna. Rastrojenost čula postala je tako svojstvena suvremenom iskustvu, provali hedonizma, slabo artikuliranim ritmovima popularne glazbe, sveprisutnim reklamama i gomilama informacija. Mi smo u Rimbaudovoj fantazmagoriji, u zviježđu senzacija, užitaka i spektakla. Jedini racionalizirajući mehanizam je novac koji kao dvostruki agent radi ujedno i protiv njega. To je Rimbaud prepoznao i kazavši „treba biti apsolutno moderan“, napustio svoj projekt predavši se zagrljaju „hrapave stvarnosti“ radničkog društva.

Mogu ga zamisliti kao zvijezdu TikToka s nebuloznim koreografijama, oblakom dima i milozvučjem mumble rapa u pozadini, koja nestaje jednako brzo kao što se pojavila, kao srebrna zvijezda u pjesmi Jutro. Dinamika, mijena, cijepanje i udvajanje atributi su creda moderniteta kojima Rimbaud iskazuje bespogovornu vjernost, kako u nestalnom obličju mjenjolikog mu lirskog subjekta, tako u životu kao tihi radnik nemirna duha. U književnosti se, pod pretpostavkom, pojavljuje kao vizionar i kartograf začudnih konstelacija senzacija, stoga bi, češće od očekivanog, prepoznali logiku suvremenosti u ovom tekstu, i to ne zbog anakrone interpretacije ili „upisivanja“ značenja, nego zbog vječne ljudske žudnje za ekscesom i sveprisutnim osjećanjem povezanosti među stvarima i istosti u njima.

Arthur Rimbaud

Iluminacije

  • Prijevod: Zvonimir Mrkonjić
  • Šareni dućan 08/2020.
  • 160 str., meki uvez
  • ISBN 9789533201313
  • Cijena 99.00 kn

Rimbaud je vjerojatno bio najinventivniji i najoriginalniji pjesnik u odnosu na dotadašnja književna strujanja, smatra ga se ocem pjesničkih avangardizama, od simbolizma i nadrealizma do rock poezije. 'Mora se postati vizionar', pisao je Rimbaud, 'pjesnik čini sebe vizionarom dugim, gigantskim i racionalnim rastrojavanjem svih čula. Svim oblicima ljubavi, patnje i ludila.'

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –