Asja Bakić : Može i kaktus, samo neka bode

Održava se
01.01.1901.

Možda nije presmjelo reći da je biće tradicionalnih izmišljaja vidljivo biće, s vidljivim svojstvima. Ono ima svoje unutra i svoje izvana. Ono unutra, iz jednostavnog razloga jer nije vani, oku čitatelja je na prvi pogled nevidljivo. Njegova je vidljvost predumišljeno dozirana kulturom. Kultura je, naravno, imenica ženskog roda s izrazito muškim sadržajem. Os, koja je opet gramatički jedno, a sadržajno drugo, određuje što je oku dopušteno vidjeti.

Pitanje koje znatiželjnica u kulturi postavlja jest: može li osoba prekoračiti njoj kulturom nametnutu granicu osobnosti (ili kako to filozofija voli reći, sebstva), koja odvaja vidljivo od nevidljivog, dopušteno od nedopuštenog i koja, ako se s nje svuče odora moći, baš i nije granica, a da pritom ne izgubi kontinuitet svojega "ja"?

I dok tu filozofija, a sve u želji da stanje razumije, objasni i pojasni, s jakim argumentima struke i s punim pravom, stvar dalje zakomplicira, poezija, ako se radi o njezinoj oku i uhu sretnijoj verziji, sve ovo zna ironizirati i ponuditi naoko jasnu soluciju. I to u podžanru stripa: "oprostite / ali ja bih željela nacrtati strip / o dvije robotske glave / jedna priča u / tri kvadrata / druga u ista ta tri / šuti."

Prijedlog za marginu s darom govora, za supostojanje glasa i tišine, vidljivog i nevidljivog, poetski je prolog prvijenca Asje Bakić "Može i kaktus, samo neka bode". Odmah nakon gromkog otvaranja koje obećava brisanje binarnih opozicija i sklanjanje središta i u njega fiksirane osi u ropotarnicu prezenta, Asja nudi kroki suodnosa subjekta i kulture u kojemu se susreće onaj njegov ženski, subjektivirani, podređeni dio i onaj muški koji je i gramatički i egzistencijalni nositelj radnje: "mama, ja dobila / sad si žena, sine".

Trpko duhovita konstatacija britka je kritika same ideje oprirođenja kulture prema kojoj postoji ono prirodno jako i stabilno (muško) kojemu se servilno supostavlja ono slabo i protočno (žensko). Konstatacija o ženi, sinu, zapravo je ubod u samu jezgru arbitrarnosti kulturnih kategorija koja se, opet okuražena moći, adrenalinom i testosteronom (sve su ovo u našoj kulturi mentalne kategorije, alati i municija umovanja/mudozofije) potrošačima zbilje nudi kao njezino prirodno svojstvo.

Nakon što je koncept svjetonazorski potctrtan i nakon što čitatelj, barem ovaj, očekuje gotovo programatski koncipiran rukopis, Asja Bakić se razigra i prepusti strastima njezina intelekta. Nastanjene u dijadi erotike i politike s konstantom humora koji, baš kao i subjekt(i) osobne poetike Asje Bakić, u knjizi spontano i kružno jača i slabi, pjesme ovdje sabrane heterogeni su fragmenti zapisa jednoga vremena i jasnog osobnog stava o njemu.

Za razliku od mlatimudana u kulturi koje u pravilu određuje pretencioznost bez pokrića, Asja Bakić oslobođena je od imperativa ozbiljnosti. Njezin odnos s čitateljima partnerski je i otvoren za interpretacije (ako ih baš mora biti). Da je od njih možda autorici poželjniji, a biću ugodniji smijeh, svjedoče u knjigu uvrštene pjesme. Kako one izvrsne ("Dajte mi Tina Ujevića / Da mu kikice zavežem / Da mu kažem da pospremi / Svoje tmaste magle  / I napokon zaplače kao žena.") tako i one s ne baš potrebnom poantom isforsirane duhovitosti ("Loša politika kao pokvarena hrana / Želučane tegobe stvara / Od svega toga pametna glava ne može da spava: / Zbog čega Bosanci proždrljivo žderu / Ono što insanu nije jestivo ni kad je razmazano / Po ukusnom hljebu?"

Budući da nisu kćeri binarnih opozicija, jedne druge ne isključuju.

Asja Bakić: "Može i kaktus, samo neka bode"

Aora naklada, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )