Barack Obama : Obećana zemlja
Snovi mojega oca
Odvažnost nade
Nakon knjiga „Snovi mojega oca: priča o rasi i naslijeđu“ i „Odvažnost nade: razmišljanja o obnavljanju američkog sna“, čiji su prijevodi znatno kasnili u odnosu na vrijeme objave originala, pod pretpostavkom Obamine tek rastuće popularnosti nakon kandidature za predsjedničke izbore u SAD-u, u hrvatskom prijevodu možemo, s relativno malenim vremenskim odmakom, čitati novu knjigu Baracka Husseina Obame mlađeg, naslovljenu „Obećana zemlja“. Prve dvije knjige tematski su doticale Obamino djetinjstvo do upisa na harvardsko pravo, razdoblje s pregršt različitih formativnih iskustava, i nudile su uvid u složeni proces oblikovanja njegova političkog i duhovnog svjetonazora, pri čemu su neki komentatori za onu drugu knjigu, „Odvažnost nade“, tvrdili da predstavlja svojevrsnu tezu za Obaminu predsjedničku kandidaturu. Ono što je započeto kao proces humanog zadržavanja integriteta ličnosti u pisanju, koja će moguće doživjeti svoje postupno raspršenje u budućim javnim dužnostima, nastavlja se u „Obećanoj zemlji“ i to načinom jednako kvalitetnog romansiranja u nečemu što se moglo svesti, ali nije, na suhoparne političke memoare.
Glomazna je to knjiga (prvi svezak od dva planirana!), čijih je sedamstotinjak stranica podijeljeno na sedam dijelova naslovljenih tako da metaforički ili doslovno odražavaju tekstove pod njima. Nema tu ničega zagonetnog i hermetičnog i čitatelj će osjetiti zadovoljstvo u prepoznavanju znakovitosti naslova za pripadajući tekst. Obamin književnički talent možda je i najočitiji na samom početku, u poglavlju Oklada kada, što zbog vremenskog odmaka, što zbog slabijeg službenog bilježenja njegove javne aktivnosti, biva pozitivno prisiljen dati svome introspektivnom dijelu pisma oduška. Pišući kratak „brifing“ o svom djetinjstvu na Havajima i svojim studentskim danima upoznajemo se sa sredinom koja će odrediti njegovu političku ideal-poziciju na način topao i neposredan, ali opet s druge strane nevjerojatno priseban i nerazmetljiv. Time je uspostavljen osnovni književni postupak koji će dominirati i ostatkom knjige, a koji se očituje u prikladnom balansiranju između službeničkog informiranja o pozadini različitih njegovih odluka i politika, njihova teorijskog obrazlaganja, iznošenja mišljenja o vanjskopolitičkim situacijama i čudesne introspekcije (koje bi samo mogli poželjeti više) najčešće, ali ne isključivo, vezane uz odnose sa obitelji, ženom Michelle, kćerima Natashom i Malijom i bakom „Toot“.
Obećana zemlja
"Obećana zemlja" započinje okladom koja je označila prekretnicu u životu Baracka oblikovanog majčinim odgojem, socijalnom i rasnom osjetljivošću te prosječnim obrazovnim iskustvom prožetim podjednako tipičnim mladenačkim ponašanjem i razvijenim čitalačkim navikama. Osim interesa za političke kampanje Obama je u mladosti pokazao i sklonost proučavanju društvenih pokreta čiji su nositelji bili obični ljudi u želji da nešto promijene. Čitajući o Gandhiju, Martinu Lutheru Kingu, Lechu Wałęsi, ali i o mladim vođama pokreta za ljudska prava poput Johna Lewisa ili Diane Nash, vrlo važnih za povijest SAD-a, Obama je stekao naklonost načinu izravnog suočavanja s potencijalnim biračkim tijelom, opredijelio se za pristup „oči u oči“, za terenski rad, i stekao senzibilitet za svakog običnog čovjeka koji je spreman prepustiti svoje mjesto u demokratskom procesu nekom predstavničkom tijelu.
Zbog svog miješanog podrijetla, osjećajući se kao da istovremeno potječe nitokud i odasvud, poput kakva „čudnovatog kljunaša“, bizarnog spoja konvencionalno nespojivih elemenata, Obama je vehementno tragao za odgovorima, ali na krivim mjestima. Otrcane političke fraze koje izgovaraju prijetvorni, gramzivi vukovi na političkoj sceni, koji počesto pogoduju financijskim moćnicima i gledaju isključivo vlastite interese, desenzibilizirani za očito prisutne društvene nepravde te rastuće probleme nejednakosti nakon pomalo optimističnih 70-ih godina 20. stoljeća bili su okidači za okladu koja će osloboditi proaktivnu stranu njegova duha, žudeću za djelovanjem koje će se odraziti na ljudske živote, a ne za istinom koja će značiti nešto samo taštoj intelektualnoj potrazi.
Napuštanjem prvog posla organizacije u zajednici i doduše neuspješnom kandidaturom za Kongres, Obama je metaforički prešao preko nevidljive crte i zakoračio u prostor bespoštedne političke borbe, ne samo kako bi nešto promijenio, nego kako bi to isto promijenio znatno brže, s utjecajnije pozicije, kako bi pokušao nadvladati sve jaču podjelu unutar američkog društva i prenijeti dio svima nam urođenog idealizma i optimizma u krutu javnu ulogu. Po uspješnoj kampanji za Senat i zapaženom govoru na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji 2004. godine, Obamin strelovit rast u popularnosti već je bio naznaka svega onoga što slijedi, dakle kandidature za mjesto predsjednika SAD-a. Nakon pobjede na demokratskim predizborima nad suparnicom Hillary Clinton 2008. godine, Obama ulazi u kampanju koja će mu otvoriti oči pred složenom strukturom političkog polja i svom teškoćom obnašanja tako važne političke funkcije.
Raznorazna podmetanja oporbene stranke, primjerice javno eksponiranje dijelova propovijedi pastora Jeremiaha Wrighta, na rubu ideologije crnačke superiornosti, kojeg je Obama izrazito cijenio i poštovao, dovode Obamu u nezavidnu poziciju, tim više i zbog boje kože i imena muslimanskog prizvuka (Hussein!). Drugi je primjer još bizarniji, vodoinstalater Joe, koji je navodno, u neobaveznom razgovoru na ulici, razotkrio Obamin komunistički plan prisilnog otimanja bogatstva tj. većeg oporezivanja najbogatijih koje bi ozbiljno ugrozilo pretpostavke „američkog sna“, preko noći je promoviran u zaštitno lice republikanske predsjedničke kampanje. Ova dva primjera izvanredno ocrtavaju centralne teme knjige, nužnost kompromisa i sveprisutnost predrasuda, uz nikad dovoljno isticanje važnosti poznavanja povijesnog i društvenog konteksta gorućih situacija.
Otuda nas Barack uvodi u ustajale hodnike političkog labirinta kojima je uzdignute glave sam nekad kročio, pritom nam u ruku tutnuvši arijadninu nit, ne da bi nam pokazao put do obezglavljenog Minotaura u njegovu središtu, nego da bi iz labirinta, bez Minotaura i bez središta, uopće mogli izaći, te da bi u svakom trenutku mogli pratiti njegove i odviše ljudske stope u prostoru prijetećih kompromisa koji na svakom koraku odlučno istjeruju svaki savjesni idealizam. Čitatelj neupućen u političke biografije visokih javnih dužnosnika mogao bi pomisliti da se Obama u svom dvostrukom mandatu suočio možda i s ponajviše kriza, ali vjerujem da je to dojam koji se stječe tek zbog Obamine sklonosti dubinskoj analitici i ne prepuštanju ničega slučaju prilikom donošenja odluka. Rezultat toga je i ponešto preopširna kontekstualizacija i teorijsko uokvirivanje političkih odluka, uvjetovano također i savjetodavnom ulogom članova predsjedničkog kabineta u procesu pisanja ove knjige. Ipak, uvid u čitavu dinamiku predsjedničke funkcije i više je nego zadovoljavajuć.
Obamina lista obećanja prije preuzimanja dužnosti uključivala je, između ostalog, gašenje požara uslijed prenapuhanog financijskog balona nastalog odobravanjem nelikvidnih drugorazrednih hipotekarnih kredita, što će kasnije uzrokovati tešku globalnu gospodarsku krizu; proširenje sustava zdravstvenog osiguranja, mirnodopsko, bilateralno rješavanje vanjskopolitičkih problema i snažnije inzistiranje na postizanju klimatskog sporazuma. Svaka od tih točaka na papiru tijekom mandata kompromitirana je filibusterskim levijatanom koji ih je u ime oporbe nagrizao, a naposljetku i proždirao uz pomoć sveopćih pokreta Tea party i birtherism kojima su se Obamino podrijetlo i fiskalna politika bazirana na povećanju državne potrošnje dovodili u pitanje. Kompozitni, tekstualni Obama, međutim nastoji nikad iz vida izgubiti ono zbog čega je uistinu uložio trud kako bi uskočio u preširoke predsjedničke hlače, a to je želja za prevladavanjem unutar društvenih podjela, želja za općim boljitkom, proširenjem građanskih prava i ekološkom brigom.
U maniri najvećih (Luther King, Mandela, Havel) Obama pokušava nastaviti tradiciju idealističkog humanizma, pri čemu ipak nikad ne prelazi onu drugu nevidljivu crtu jer zna da bi uduboko izbrazdanom, podijeljenom američkom društvu koje se tek počelo oblikovati nanovo u prostoru digitalnih masmedija tim činom strelovito izgubio potporu. Obama je promišljeni revolucionar koji svoje ideale ucrtava u realpolitiku načinima poput načelno meritokratskog odabira članova kabineta, s manje obzira prema stranačkoj pripadnosti, nužnog nastavljanja nekih politika svojih oporbenih prethodnika (Busheva porezna reforma) ili vrlo pragmatičnog održavanja odnosa s autokratima bliskoistočnih država.
Kroza pukotine sve složenosti najveće američke predstave na trenutke izbija Obama u ulogama koje su nam najbliže, kao obiteljski čovjek, ozbiljni rekreativac i prijatelj. Preseljenjem u Bijelu kuću, Barack, Michelle, Malia i Natasha neminovno su za sobom ostavili sve blagodati anonimnosti, a stekli novoskovani medijski imidž koji od ljudskosti oduzima mnogo. Unatoč svemu, Obama „običnost“ nastoji svim silama zadržati, književnim spomenom univerzalne introspekcije, opuštene rekreacije s prijateljima i sudjelovanja u obiteljskim aktivnostima koliko mu je to vrijeme dopuštalo. Upravo u toj pripovjednoj zaigranosti hipostaziran je jedan prizemni, moćnom ulogom nezavedeni čovjek koji svoj integritet brani na košarkaškim terenima, za biljarskim stolom, s cigaretom na trijemu i ponajviše u smiraju toplih obiteljskih situacija. To je čovjek koji u pismu iskazuje vrlo snažnu samosvijest, koji se neprestano preispituje i sumnja u svoju motivaciju, na trenutke pokazuje i melankoliju uzrokovanu raskorakom između mogućeg i idealnog.
Možda je u cjelini i emitirani video podsjetnik o beskonačnim galonima nafte koji istječu iz bušotine pod platformom Deepwater Horizon najbolja poredba za sve ono što s čim se savjesni predstavnik suočava tijekom mandata, beskrajni mlaz crnila koji izaziva jezu i osjećaj bespomoćnosti, ali kojemu se, odgovornosti radi, mora ići uprkos. I onda kada balansira na tankoj žici i čini stalne ustupke ravnoteži poput kakva akrobata, Obama nikad ne zaboravlja odakle dolazi, tko je bio i zašto je tu. Svjestan je sve složenosti političkog prostora koji nalikuje na košnicu različitih interesnih skupina i pojedinaca, s različitim pozadinama, životima i pričama. E tu je Obama kao pisac najjači, u književnosti uopće svojstvenom suživljavanju koje se očituje u dijelovima između dinamičkih političkih aktivnosti, u misaonoj stanci kojom se sugovornike i njihove interese oblikuje u nešto antropomorfno, u nešto s poviješću, nadama, snatrenjima, ljubavima i životima s kojima se ne smije postupati površno.
Kao što je od svih dvorana, soba i znamenitosti u Bijeloj kući najviše volio baš zapadnu kolonadu i dnevnu jednominutnu šetnju njezinim prostorom obrubljenim magnolijama, savršeno orezanim stablima divljih jabuka i pravilnom živicom tako je svoje misli i političke postupke nastojao na jednak način obrubiti, dati im okvir, vratiti ih iz prijetvornih ruku političkog čovjeka u naručje prirodnog i savjesnog koje čini neko svima zajedničko, duboko iskustvo. Ali to više nije politika. Ova knjiga će jednako tako zadovoljiti političke komentatore i nadobudne politologe kao i tankoćutne čitatelje svojom nenametljivom pripovjednom ravnotežom.
Obećana zemlja
- Prijevod: Suzana Szabo, Jasna Dokmanović, Jasna Mati
- Planetopija 06/2021.
- 768 str., meki uvez
- ISBN 9789532574753
Na početku knjige 'Obećana zemlja' Baracka Obame saznajemo o mladenačkim knjigama, idealima i događajima koji su ga oblikovali i usmjerili prema aktivizmu i razvili u njemu političku ambiciju koja ga je dovela do Bijele kuće. No, pred čitateljima je i moćna knjiga u kojoj se jedan od najvećih svjetskih vođe suvremene povijesti ogolio bez presedana, iskreno govoreći o neslaganjima, razočaranjima, pogreškama i moralnim dvojbama koje je proživio.