Berislav Nikpalj : Ovu sam stranicu preskočio

Nekad davno, po sastanku na Gori Kalvariji ponad Bakra, kod kapelice ispod "Baškota", tri su Cefesovca - abecednim redom Baričević, Polić, Radošević - znali odlaziti vlakom do Zagreba, za vikend, ne bi li se tamo tukli s Frankovicima, ultranacionalistima s čijom se politikom, vijesnici uvijek otvorene Rijeke, nisu slagali. Kada je stoljeće ostarjelo, a ova trojica što pomrla, a što ih poubijalo, hrpica je mladih anonimusa vlakom nalik na Cefes Express, znala nedjeljom ujutro pohriliti u Zagreb ne bi li tamo nazočila Jutrima poezije.

Tada ih je vodila Ružica Orešković, pjesnikinja i boginja kavane, koja je znala (od)jeknuti: "dajte mi rakije, progovorit ću na svim jezicima!" Govorilo se jezikom hrvatskim, a ti svi jezici koje je rakija zazvala, bili su vječna množina poezije. Jedan od stupova Tingl Tangla... bio je Berislav Nikpalj, čovjek koji je zajedno s Tinom, Lojzekom, Remom... na neki način i sa Sašom, bio sjenka na asfaltu tada jedinog poetskog srca grada.

Ne tako davno, čovjek zapravo Ružici Orešković u mnogočemu nalik - Robi Roklicer - odlučio je otisnuti sabrane pjesme danas, nažalost, gotovo zaboravljenog Nikpalja. Beru je krajem sedamdesetih, možda baš na dan kada smo naše gimnazijske dane punili izletima u "Tip Top", u to "Blato", kao pozemljara ukinuo infarktni tris, i preselio ga tamo gore, vukući ga po konopcu kojega je, prevenirajući čudo odlaska odavde, opjevao u pjesmi u kojoj je namjerno ljudski nevješto zanijekao temeljni strah. Nakon stiha "Smrt je jedna bezvezna stvar", pjesma "Pothodnik" završava egzistencijalno obješenjački: "To uže / Tamo vezano / U zraku / I moja veza ne  ide od / Njega nego prema meni".

Da, ima jedan "Pothodnik". U Napulju je. Tamo, kažu, postoje vrata u pakao. Ali, ne u onaj pakao pakao, nego baš u onaj Pakao kojim je Dantea, po serpentinama slova, šetao napolitanac Vergilije. Ta granica, taj limb, ne znam je li to bila nakana sastavljača ili naprosto stiloreprezentativni odjek Nikpalja s one strane, tanka je nit koja odabir pjesama drži na okupu.

Recimo, pjesma o izgubljenoj igri svršava tautologijom svake potrage za smislom: "Igra je igra: ne počinje i ne svršava. / Dolazim iz beskraja". Pisane niz i uz uže, Nikpaljeve pjesme ovdje su okupljene u ramu koji, ako se u ranijem citatu zatvara, seže do kružnoga početka-nekovrsnog prologa: "Dolazim iz budućnosti / u susret svom dvojniku / u budućnost odlazećem / oboje isti smo / onda se sretnemo oko Sebe".

Susreti sa sobom oko Sebe, sa svojim drugim, s ja... susreti su na granicama od kojih je tu paradoksalno najprohodnija baš ona između života i smrti: ona koja nas, čitajući ove pjesme podsjeća i na prah i na strah, ali i na Riječ s početka i kraja svijeta, i koja nas, nagnute nad taj limes, ispunjava zahvalnošću za Roklicerov sakupljački mar i puni nadom, jer, ova je Robijeva gesta, osim zahvale Nikpalju i materijalizacija činjenice sjećanja na vrijeme u kojemu su dva barda krojila ritam, metar i stih nacije.

Za početak Joža ("Nešto šušti / na šumskom šašu / tišina šašava..." i za početak, sredinu i kraj, Tin: "I tako dođe neko vrijeme / kad sve su stvari postale jasne, / na grud'ma već je breme / i istine su sada kasne".

Uzmite ovaj mali brevijar u ruke. Može biti od ruke u svijetu gdje "pjesma (nikakva ne pomaže)". Gdje, "smrt je najljudskija (ne laže)".

Berislav Nikpalj: "Ovu sam stranicu preskočio"
Urednik i priređivač: Robert Roklicer

Jutro poezije, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )