Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 12.12.2007.

Biblioteka 'Mali kalibar'

Još od vremena prvobitne akumulacije hrvatskog nakladništva, u doba kad je pisac pronalazio sponzora kako bi «odobrovoljio» nakladnika da mu objavi knjigu, pa je bilo svejedno o kome se radi, čini se kao da imamo problem s književnim debitantima. U vrijeme prevlasti tržišne logike i fenomena pravih i lažnih brandova rijetki su nakladnici spremni «odriješiti kesu» i riskirati s novim književnim imenima s kojima je cijela situacija sve samo ne (tržišno) izvjesna. Da ne postoji književnost na blogu i pokoji svijetli primjer nakladnika, domaća književna scena učahurila bi se na poznatim piscima i recikliranju istih modela.      

U ovakvom se kontekstu, posve sigurno, izdvaja uredničko ime Krune Lokotara koji se vješto snalazi u marketinškim pričama, a njegove biblioteke (nekada u AGM-u, sada u Algoritmu) jasno pokazuju temeljni urednički credo - promoviranje novih pisaca i osvježavanje književne scene, čak i po cijenu pogrešnih procjena i pogrešaka. Vedrana Rudan, Renato Baretić, Nada Gašić ili Ivan Vidić već su stare priče; Lokotar je svojoj biblioteci «KaLibar» nedavno oformio i sestrinsku «Mali KaLibar» u kojoj je svoju premijeru doživjelo troje debitanata i jedna poludebitantica - Andrea Pisac (1975) koja je 2001. objavila vrlo solidnu zbirku priča «Odsuće», pobjedivši na književnom natječaju zagrebačkog Studentskog centra, koji je učinio sve da je učini više-manje nevidljivom.      

Ona se predstavlja zbirkom priča «Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem» koja već naslovom daje naslutiti kako će se njezine priče kretati u prostoru propitivanja ljubavnih odnosa iz perspektive junakinja koje su spremne i jake redefinirati neke tradicionalne mehanizme funkcioniranja veza i brakova, svedene na sintagmu iz prvoga dijela naslova. One su intelektualke svjesne svoga duha i tijela, putuju i ljubuju sa strancima, naizgled nemaju problema s alternativom karijera ili brak jer su to za njih već odavno riješile feministice. No, bez obzira na sve to Pisac propituje one trenutke kad nastupa kriza, napetost, nezadovoljstvo, svađa, kad treba preispitati emocije, i u tome je uvjerljiva, iako i ne do kraja «razigrana». Čitati ovu zbirku kao «žensku» nije posve točno; ona nudi zaokružene epizode u kojima je za sve te nijanse ipak potrebno dvoje.        

Put Marijane Ogreste (1977) do ove biblioteke popločan je pobjedom na natječaju Proza(c) koji se odigravao na stranicama «Vijenca». Njezina zbirka kratkih priča «Koliko košta gram», koju je ilustracijama popratila Dunja Janković, mladalački je vrckava i otkačena, prepuna nekonvencionalnih likova i situacija, u kojima se uz stalnu primjesu humora tematizira pedofilija, motaju džointovi, ide na koncerte, bakice se druže s Kinezima, podriva se školski sustav, ali i nešto «klasičnije» prisjeća prošlosti i tematizira obiteljske odnose. Ogresta je ovdje svakako predstavnica najnekonvencionalnije proze, prepune klasičnih mladalačkih uspona i padova u realizaciji.            

«Najcrnji» je pak Zdenko Mesarić (1977) koji se predstavlja kratkim romanom «Garaža», hipernaturalističkom i šokantno krvavom prozom  s primjesama SF-a. Na dnu dna socijalne ljestvice živi obitelj koju čine bolesna majka, blago retardirani devetogodišnjak Binat i bešćutni otac koji sina tjera na borbu u «extreme fightu». U formi svojevrsne distopije, gdje se u susjedstvu nalazi eksperimentalno turističko naselje s bogatom ponudom eutanazije, Mesarić, iako pomalo nedorađeno i škripavo u spojevima dvije fabularne dionice, progovara o problemima suvremenosti i budućnosti, ne bježeći od eksplicitnih opisa nasilja i potresnih scena koje pripovjedač servira hladno i bez imalo emocija.          

Kratki roman «Nebo su prekrili galebovi» potpisuje Zoran Tomić (1967). Smješten u Velegradec i fokusiran na njegove stanovnike, od kojih svaki nosi neku svoju priču, kratko, bez rasipanja i s promjenama stilskog i jezičnog inventara, njegov roman urbana je proza, proza ulice s tipičnim likovima kurvi, neurotičara, homoseksualaca, samoubojica i narkomana u kojoj nepovezane priče na kraju dobivaju čvršći okvir.          

Iako tipično debitantski nesavršena, proza objavljena u ovim knjigama dobrodošlo je osvježenje spomenute scene, a najzanimljivije je što ona pokazuje ili potpunu odmaknutost ili zaoštravanje svega onoga čime se domaća proza bavila posljednjih desetak, petnaest godina.     

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –