Bogdan Žižić : Pješčana ura
Bogdan Žižić, dramaturg, scenarist i redatelj, debitirao je dokumentarnim filmom "Poplava" (1964.), a zatim slijede dokumentarni i igrani filmovi poput "Pohvala ruci", "Otkopčati dugme", "Moji dragi susjedi", "Posljednja utrka", "Kuća", "Daj što daš", "Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu", "Cijena života", "Goli otok" pa do nedavno prikazanog "Druga Venecija".
Nagrađivan je na festivalima u Oberhausenu, Leipzigu, Krakovu, New Yorku, dobitnik je nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Osim u Hrvatskoj, snimao je igrane i dokumentarne filmove u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Češkoj.
Memoarska sjećanja "Pješčana ura" Bogdana Žižića nalik su albumu posvećenom značajnim osobama i događajima iz njegova života.
Ova dokumentarna elaboracija zbilje krije u sebi i niz sentimentalnih anegdota o danima odrastanja (priča o pticama, o skakanju s broda "Lina Campanella", o beskrajnicama, o igrama u ruševinama). Dominiraju njima zapisi koji nalikuju mikroesejističkim portretima osoba s kojima je autor bio blizak.
Uvodna citatna rečenica u "Pješčanu uru", ona koju potpisuje Josif Brodski, govori o tome da "pamtiti znači ponovno uspostavljati bliskost" postajući tijekom memoarske naracije upotpunjena nizom portretnih fotografija.
Jezgrovito napisane asocijacije okupljene su kroz pet poglavlja tematski vezanih uz gradove koje su odredili autorovu egzistencijalnu i esencijalnu putanju. Riječ je o Solinu i Splitu, prostoru njegova rođenja i odrastanja, te o Zagrebu, Puli i Biševu, formativnim mjestima Žižićeve životne i filmske poetike.
Fino se plete tkivo ovoga teksta, lako je ono prohodno, precizno je izvedeno do najsitnijih detalja. Sondični memoarski zapisi Bogdana Žižića nisu samo puni živopisnih sjećanja na osobe iz njegova privatnoga ili javnoga prostora (djed, roditelji, rodbina, Krleža, Andrić, Babaja, Kruno Quien, Darko Ćurdo, Splićanin Vinko Nikolić ...) već su oni jasno zrcalo i gotovo svih važnijih društvenopolitičkih mijena dvadesetoga stoljeća.
Ova simbioza filma kao sudbine i memoarskoga pogleda kao izbora kojom je autor konzervirao osobno pamćenje nije nikakva rijetkost, ali je ona za čitatelje jedan od onih intrigantnih pristupa osobi koja je pravo na priču o svojemu životu zaslužila metodom iskustva vlastite kože u koju su nataloženi različiti slojevi sjećanja i odjeka povijesnih mijena često sklonih zaboravu.
Na nekim se mjestima u "Pješčanoj uri" čini kako je njezina naracija plod nesvjesnog kombiniranja brojnih asocijativnih slika. Duhovitost koja privlači i povremeno iznenađuje čitatelje ponekad je kakva pametna dosjetka ili je ni sam autor nije svjestan.
Sjećanja koje su pri tome zabilježena češće nalikuju nevidljivim ilustracijama viđenoga i doživljenoga nekog biografskim podatcima ovjerenog zbivanja kao što je npr. susret s Ivom Andrićem ili atmosfera na snimanju filma "Breza". Žižićevom sistematizacijom i djelomičnom historiografizacijom ona su izvedena iz često puta »kaotične« cjeline.
Osnovni motiv koji se iščitava iz takve strukture teksta osebujnog pogleda na svijet jest težnja k jednostavnosti. Specifičnost je stoga "Pješčane ure" činjenica da se ona samo jednim čitanjem ne može iscrpiti.
Bogdan Žižić: "Pješčana ura"
Durieux, 2009.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )