Borben Vladović : Kuća na broju 9
Jedan od temeljnih razloga neuvjerljivosti argumenata o stamenosti tradicije, ukorijenjenosti naslijeđa, jest gotovo argumentacijski nedokazivo postojanje kontinuiteta u vremenu kada se raspravlja o osobnom i kolektivnom identitetu. No, što ne može filozofija, njezina primijenjena inžinjerija pojma... što ne mogu trbuhozborci historiografije, katkad može poezija. Preciznije, pjesnik.
Započevši svoje zaista borbeno pismo neoavangarde, Borben Vladović zacrtao je put geneze koda osobne poetike koji je, na osebujan način, istovremeno uspostavio i žestok prijepor s tradicijom i otvorio prostor za dijalog s njome. Specifična aplikacija uvijek komplicirana odnosa tradicije i osobnog talenta, pred nama se gotovo kataloški ukazala u najnovijoj Borbenovoj knjizi.
Materijalnost teksta, takozvani semant-konkretizam, pa simpatični koncepti grafo-gramatike teksta, njegova vizualnost, mjestimično čisti rock, kripto-punk iz sedamdesetih... konfesionalnost i gotovo estetizirani autobiografizam stvorili su palimpsest "osobne tradicije" koja se u "Kući na broju 9", prešavši prag, našla kod kuće u svijetu poetike, ovog samozatajnog i zaista velikog pjesnika.
Sve je nekako samo sebe posvojilo. Postalo je intimno i intimisitičko. Sustav znakova koji čini materijal izuzetno konzistentno u cikluse kao cjeline koje se nadopunjuju posloženih, gotovo ukalupljenih, pjesama kao da je, odrazivši se od samim početaka "Balkanskog prostora", preko glasovite "Knjige pegle" doskočio u sigurnu luku zrelog i dovršenog, dopjevanog stiha.
O susretu početka i kraja jednoga projekta model kojega se ovako nadahnuto eklektički može premetati u inačice originalnosti, možda najbolje govori pjesma s kraja knjige za koju autor kaže da bi volio da je napisana tako da "bude kao jezgra"... da njezina geometrija počiva na što čišćem izmaštaju, "da bude raznobojnih ploha / smjelih kromatskih stihova"... a da su joj pritom "anatomski oblici nepravilni"... i da se u njoj nastane pružene ruke nemirnih linija te da (evo nas kod jezgre stanja stvari osobne poetike na početku milenija koji baš ne obećava) "motiv bude pretvoren u znak / a značenje samo prijatelju znano / vrlo slobodno".
Da. Došlo se do kuće. 7 x 7 i dalje je 21, ali Pelivan se, eto, zasluženo odmara, stih mu je i živ i mudar, a detalj... detalj je zaista cjelovit. Useljenjem u novu zgradu, pjesnik je došao kući i u katalog koji je neoavangardistima uvijek bio važniji i domaćiji od muzeja, posložio i intimu, i estetiku i politiku, i zaštićen po-etikom koju s nama dijeli, ne brine se previše što se od njega - kako kaže - odvojilo njegovo ja i što "luta po domu (i) ne nalazi zavičaja". Ovaj "Bezdomni" premudar je da bi nasjeo na proliveno Anuškino ulje i porazgovarao s Vragom. Iako i toga ima.
Jer, izvan kuće... sve se češće prodaju vijci i okovi, ljudi ih kupuju, neki samo okove, a nekadašnja boja željeznog oksida sada je željezo koje, crveneći se, laže. A u kući čija ulazna vrata tek treba oblikovati "sve je mirno, čak su i televizori umukli...", filmovi su odvrćeni, utakmice odigrane, političari kopaju grobove... naravno ne njima, samo ne njima, nikada ne njima... i neka zima je pred vratima, ali Borben... on je unutra.
Potražite ga u kući na broju 9 gdje "ključevi od stana" ma kako bili "kalibrirani" na tu i sada, ipak "otvaraju bivše dane".
Borben Vladović: "Kuća na broju 9"
Matica hrvatska, 2011.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )