Borben Vladović : Slak uz prugu
Nakon što ga je prijatelj ukorio jer mu se nakon ponovljenih pisama nije javio niti 'malom kartom', Voltaire je žuđeniku za njegovim slovima iskreno otpisao, »ja nemam vremena pisati 'male karte'«. To se, pogovaraču knjige »Slak uz prugu« Borbena Vladovića, Delimiru Rešickom, ne bi dogodilo: njegova »mala karta« od pogovora ogledan je primjerak našoj literarnoj suvremenosti kako na mali prostor stisnuti bezdan mudrosti ojačan priručnom diskurzivnom metodologijom suučesnika u globalnoj zavjeri uzaludnosti čežnje za '»obnovom bitka«.
Ali, što je puno važnije i ljudskoj ruci dohvatljivije, Delimir je iz Borbenova štiva, iščitao ne samo bitnu razinu značenja, nego i ukazao na mogućnost parcijalne produktivne intervencije poezijom u ovaj novi i privremeno ni po čemu privlačan svijet.
Vladovićeva poetska, ili kako bi to vrlo vjerojatno volio reći semiopraktičar, iskustvenik jezika, mutant-semant-konkretist... (svašta je taj knjigar-peglar, nekad s više, nekad s manje argumenata, bio u očima drugih) proizvodna stiska sa svijetom logično se nastavlja na nešto što se je, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća označavalo kao poetiziranje nepoetičnoga, ili optimističnije još nepoetiziranoga prostora.
Izlagan i prelagan ćorsokacima zapadne onto-teologije, ili kod nas toliko i posvuda (katkad i fatalno) citiranog Jacquesa Derride i njegove »metafizike prisutnosti« Borben Vladović piše optimistično fatalističku posvetu akcidenciji-svijetu i predmetima drugoga i drugosti. Pozicija drugoga u povijesti Zapada dade se sažeti u konstataciju Martina Luthera Kinga.
Odgovarajući na pitanje što crni drugi želi od bijeloga prvoga, MLK je rekao, »samo sjediti za istim šankom u zalogajnici«. Ne dakle hijerarhija, nego supostojanje. Ali supostojanje koje započinje osjećajem nesumjerljivosti ljudske patnje, dominacije, izgubljenosti, nađenosti... da bi skončalo u usporedivosti iste. Dakle, od esencijalizma, preko antiesencijalizma, u neki novi, naoko mimikrirani, esencijalizam. Što se poezije tiče, od modernizma, preko postmodernizma, u neki novi modernizam. Jer što je drugo, nego žal za cijelosti svijeta, sugestija grabljenja zagubljenih prostorija bitka.
Ali ne! Ono što je najsnažnije u poetskoj praksi Borbena Vladovića već dulje vrijeme, a gotovo da eksplodira u ovoj knjizi, jest činjenica produktivnoga zapećka, izgrađena na temeljima koji nisu čvrsti na način tradicije, ali su tekstualno sugestibilni i literarno uvjerljivi.
Sam naslov »Slak uz prugu« zvuči sadržajno oksimoronski. Ako smo okorjeli modernisti. Ako ne, zvuči novokonstruktivistički, ukazuje na pojavu novog Lucifera, koji se ne obazire na božju cenzuru i koji jednako osvjetljava i crno i bijelo, i svijetlo i mrak, i noć i dan, i mačku i lava, i lijevo i desno. »Slak uz prugu« ozbiljan je udarac simboličkome redu zapada, koji na svome putu od središta (Zapad) prema periferijama (još-ne-Zapad) proizvodi servilne satrape kulturalnog dodvoravanja.
U Vladovićevu pjesništvu vlada formula: mainstream=no- stream. Jer su svi elementi kojima se definira mainstream poetske prakse, jeziku poezije izvanjski. Time i nevažni. Ljepota »Slaka uz prugu« je i u tome što ovdje drugotnost efektno i uvjerljivo postoji u prostorima namijenjenim za bivanje.
Vladović iluminira nevidljivo: ne teži cilju nego putovanju. Na tom putu treba prepoznati simultanu činjenicu ništavnosti i esencijalnosti samoga puta. Jer: troše se gume, troši se benzin, »staje se često i lako bez odgovornosti za dolaskom«, a čašama koje se na putu prazne namjena je »ispiti (ih) i razbiti«. Kada opisuje berbu pamuka Vladović to čini govoreći nam kako tamo nikada nije bio i kako nikada to nije činio. Odsutnost i prisutnost, bitak i nebitak, ja i ne ja, u ovoj sjajnoj knjizi sjede zajedno za šankom zalogajnice. Ako njegovo pjesništvo gledamo iz rakursa zapadne metafizike (Derrida, evo ga) tada možemo reći da u njemu negativne kategorije poprimaju pozitivno značenje.
No, pitanje je da li je tomu zaista tako u istovremenom svijetu spoznaje i pjesničke prakse. Nije li u slučaju ove knjige možda riječ o nekom trećem prostoru koji se odbija ogledati u ogledalu »zaborava bitka«? Što ako Borben za to ne haje? Što ako je njegov subjekt dolazi k sebi tek kada se riješi okvira subjekta i glasno se zapita: tko nam to, nakon subjekta, dolazi? Novi pružni radnik, slak!
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )