Bore Lee (Boris Ivković) : Izviru pjesme iz duše
O tome da pjesme izviru iz duše pisao je Platon. Za njega je pjesnik bio nesvjestan medij kroz kojega su progovarale muze. Bilo je tu i magneta i anela i kojekakvih čuda: ono što je bilo bitno bilo je da pjesnik ne odgovara za svoje postupke. Površni čitatelji Platona čudili su se kako onda te zanesenjake, ni krive ni dužne, filozof, nakon što ih je u jednom od dijaloga proglasio nevinom dječicom božanskih bludnji, iste tjera van iz, u njegovoj glavi nastale, države. Na rub.
"Izviru pjesme iz duše", milenije nakon Filozofa, s obala rijeke Cetine, osebujnim glasom rubno renesansnog čovjeka, javlja legenda kraja nacionalne povijesti prostora Zapadnog Balkana, Bore Lee. Za neupućene, ako takvih po pitanju Bore Leeja uopće ima, radi se o Borisu Ivkoviću, jedinoj akcijskoj filmskoj zvijezdi u nas.
Pluralno talentiran, a niotkog stipendiran (nije li ovo univerzalna tragedija generacije naših očeva!?) Boris Ivković, ugledavši se na legendu borilačkih vještina Bruce Leea, odlučio se za ne uvijek jednostavan put promicanja vrlina. Uz zdušnu pomoć ribara ljudskih duša koji Bori imponiraju, dok on njima konvenira, od amaterskog »filmadžije« Lee se pretvorio u kultnu figuru "domaćeg kempa".
O promicanju vrline, krijeposti, što kroz umjetnosti, a što kroz tehniku, govorio je i Platon. O tome da je nešto lijepo, istinito... utoliko ukoliko sudjeluje na ideji lijepog, istinitog, isto je govorio Platon. A o tome da cilj nije tu da ga se dosegne nego mu se približava, govorio je Bruce Lee. U slučaju Bore Leea, koji nastavlja Bruceov put, za njegovu životnu filozofiju nije, dakle, važno je li se on ili nije razvio u pjesnika: važno je da je na tom putu i da tome teži.
O kakvoj se poeziji tu radi? Da se razumijemo, Ivkovićev izraz je neujednačen, lirika mu je neposredna, fali tu još koja »ruka«, puno je toga tek u naznakama. Pjesme kao da piše lik iz "1001 noći", onaj nebrušeni dijamant kojega zapadna kultura pamti kao Aladina. Na njoj, da je Boris imao dobrohotne urednike, moglo se poraditi. Ne ulazi mi se u nakane tek neznatno boljeg pjesnika od Bore Leea, Marija Kovača, ali u najmanju ruku nepristojno je prijatelja, ako ti je prijatelj, a ne izvor vlastite afirmacije, stavljati u izlog oholosti, a da mu se barem ne poprave gramatičke greške. Jer, one nisu znak autentičnosti osobnog, regionalnog, lokalnog... izraza. One su prijateljski poziv upomoć.
Tko zna, možda sam zločest, možda ih lektorica Mirjana Blažević jednostavno nije bila u stanju prepoznati. No, za razliku od mene koji nemam ni četvrtinu duše kakvu neprijeporno ima Boris Ivković, on se sigurno neće ljutiti na prijatelje. I to oni koji ga vode u šetnje velegradom znaju, na to računaju, i time se, ne valjda u nedostatku vlastita sadržaja, mjestimično hrane.
Poezija!? Kako knjiga odmiče Bore postaje bolji. Najnespretnije pjesme one su o djevojci i djevojkama. Spomenarski skicirani osjećaji koji daju naslutiti da je žena ovdje uglavnom slabo poznato utjelovljenje žudnje. Ali, kada se iz ralja neuzvraćenih osjećaja vrati vodama Cetine koja je i kolijevka i život, Bore je kod kuće i kod kuće je u svojemu svijetu kojega tako žarko i skromno želi s nama podijeliti.
Da se razumijemo, tu nema pjesama o kojima će pisati oni koji »do sebe drže«. A takvih, na nesreću, u branši ima više nego šuga i šuštance od branše. Ali, tko mi može reći da ovo nisu lijepi stihovi: "Mjesečina je moja priča/ koju rado čitam". Za dugu Bore kaže da je ušla u naše žile i srce, dok vlastiti život čijom se uzbrdicom, kako s neposrednošću dobroga čovjeka govori, penje teško, vidi kao prostor u kojemu: "Skuplja(m)/ mrvicu po / mrvicu sreće sve dok ne / napravi(m) // osmijeh. I tko, dobrohotan i u stanju barem na trenutak iskoračiti iz sebe i biti tu radi drugoga (put nije jednosmjeran, dozvoljeno je vratiti se) može reći da to očekivanje osmijeha i nada da će osmijeh, kada se na usnama pojavi, biti čovjeka dostojan, nije Borina kristalna kocka vedrine!?
Ova će knjiga ostati na rubu. U jednoj od inačica prostora Platonovih izgnanika iz zajednice. O tome da li ćete za njom posegnuti ili ne, ovisi o tome kakvi su vam horizonti (očekivanja, rekli bi "oni koji do sebe drže"). Iz nje vam se neće javiti pjesnik. Iz nje će pjesmama progovoriti nešto mnogo rijeđe od dobrih i velikih pjesnika: dobar i velik čovjek!
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )