Branimir Bošnjak : Pjesme na dnu svijeta
Pokušavajući žanrovski od(ne)rediti diskurz Jacquesa Derride, Derek Attridge pokušava odgoditi odgovor na pitanje s "toliko vražjih nadopuna": što je književnost? Striktno disciplinarno mišljeno, ono je eminentno filozofijsko, a ne književno, jer je u potrazi za iskazom o esenciji književnosti kao i za onim prostorom koji književnost razlikuje od svi diskurza koji književnost nisu. Fasciniran literaturom, filozof Derrida ovu disciplinarno ne odvaja od drugih i drugačijih oblika pisanja kao što su to povijest, pravo, teologija... za koje se tradicionalno misli da su ne-literarni u smislu (lijepe) književnosti. Razmišljajući o odnosu upita "što je" i riječi "književnost", Derrida se okreće sintagmi: čin literature – čin kao 'ozbiljan' ali i kao "režirani" performans – performans kojega nalazimo u svim pisanim diskurzima kao i u onima (iz)govorenima koji im "prethode". Jasne granice nema!
Obraćajući nam se s "dna svijeta", Branimir Bošnjak, u oslobođenoj igri označitelja i lutajućih, uglavnom materijalnih, znakova u poetsku praksu provodi veoma slično literarno-identitarno propitivanje, odgađajući odgovor na njega ukazujući stihovima s ruba kojima ukazuje na punoću bjeline margina, na rubove značenja i smisla, kao i na besmisao odvajanja književnosti uopće, a poezije posebno od ostatka svijeta, znanja o njemu, kao i začuđenosti pred njim.
Neimenovani aktanti pjesama izmjenično se upisuju i ispisuju iz svijeta intelektualno-pojetičke zavičajnosti kojega konkretno čine Sever i Mrki (Zvonimir Mrkonjić), a čije je sve drugo ostavljeno čitatelju na interpretaciju. Dok sinestezijski "gleda ono što čuje", Bošnjak sugerira da nam se javlja iz nestala svijeta. Iz u praksu upisane pjesničke negacije imperativa "metafizike prisutnosti" odakle se pomirljivo (jer dosta je svađe sa svijetom koji ionako ne čuje ono što mi vidimo) pita: "kako vidjeti nebo" kad su ti "zatvorili oči" i "kako sanjati sunce (kad) ušli su u samu priču"?
Neimenovani ali prisutni, sablasni poput Leviatana, "oni", tirani su koji nas, u ovom slučaju tjeraju na miran pokret otpora stihom. Stihom kao konstatacijom istinske nemoći njihove svemoći i snage naših osobnih nemoći. I dok "malene riječi" dodiruju "ono nadstvarno", dok se pamćenje odlaže ispod slovâ (na sigurno)– pamćenje iz dragocjene egzistencijalne jednadžbe (i) post-humanizma: "pamćenje sebe sama=put do pamćenja čitava svijeta", autor licu iz pjesama dopušta imperativ individualnog spasa/realizacije, "naređuje" mu da dozove "samoga, sve skrivenijeg sebe".
Jer, "ono što je počelo kao trajno središte / Sada se samo sebi raduje / sve se razletjelo odlepršalo/slomilo..." Ti radosni lomovi, te naprsline, te krhotine središta dalje stvaraju nove svjetove... sjećajući se vremena "kada je i zlo imalo dobre strane". I sva ta re-kolekcija, to arheološko sabiranje sebe u svijetu, događa se, naravno, u piru ideala pisanja. "Kad ne pišem ne znam ni čitati ni pisati", piše Bošnjak uvjerljivo pomičući, ništeći, preskačući središta, ovoga puta s ruba ili s dna, s "jedine sigurne točke", tako spajajući ideju dekonstrukcije s onom starom Ernsta Blocha koja kaže: da bi predmet spoznao, subjekt treba biti izvan predmeta! Ta je (bila) dobra dok je (bilo) subjekta.
Ali tu i sada, kad ni sami ne znamo tko nakon subjekta dolazi, dosta je biti i na dnu, na rubu i lutajući bridom izreći šutnju, (ne)postojanje, omogućiti margini da progovori te se nadati da u toj igri možete barem imitirati Bošnjakovu virtuoznost, njegovo konceptualno jedinstvo i pjesničku sugestibilnost, filozofičnost i (ostavimo ono najočitije za kraj) duboku konfesionalnost.
Branimir Bošnjak: "Pjesme na dnu svijeta"
Altagama, 2013.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )