Branimir Bošnjak : Svrhe malih stvari
Na stranici 66 najnovije mu knjige "Svrhe malih stvari", doajen hrvatskoga pjesništva, intelektualac i gentleman, Branimir Bošnjak, pita se je li ikada "toliko duboko / toliko daleko / išao u šumu / i još korak dalje i dalje / sve do kraja / gdje se tvoja nevinost / svemu smije / onome što trpeći / ostaje na nevidljivoj granici..." I odmah potom pitanje premeće u životno mudru konstataciju: "granica je uvijek / uskraćena za ludilo i bolest / ona se čuva svega / i čuvaju granicu / jer ona uvijek mami / jednostavnim odlaskom..."
Svrhe su malih stvari da se ne zatvore u mit o malenkosti nego da o sebi prozbore pomičući granice koje im, uvijek izvana, arbitrarno ucrtava jedan drugi proizvoljni mit: onaj o veličini, o velikome i velikima. Sama po sebi, ta velika priča koja je vlasnik, čuvar i risar granica, je prazna. Prazna je jer nju artikulira, pozicionira i konstituira moć. Niz "malih pjesama", krokiji kozmosa u čašicama i niske naprstaka naoko mikro-poetike autora mikrohistoricistički je zahvat u umorne i potrošene paradigme službenih intelektualnih povijesti.
Kao da su s pažnjom izvađene iz koverti na kojima je rukom Friedricha Nietzschea, Michela Foucaulta, Karla Ginzburga... napisano: kontramemorija, kontrahistorija... (kontra)poetske minijature fascianantne su ilustracije subverzivne moći pojedinačnog sjećanja, pojedinačne poetike u šumi koja je, otkako je pisma, ionako bila tek zamjenski znak za izgubljenost. Od nje se ne vidi drveće. Oni koji u to sumnjaju neka pitaju Dantea, Bilba i Frodoa Bugginsa, Ivicu i Maricu, Crvenkapicu, Kaspara Hausera...
"Hodati samo tako" i kirurški precizno zasjeći (i to pjesmom) u samu srž problematike granice: u problematiku razgraničenja čija crta dijeli malo od velikog, vidljivo od nevidljivog, važno od nevažnog, visoko od niskog, akademsko od uličnog... rijetko kojem majstoru polazi od ruke. Bošnjak je zacijelo pjesnik kojemu to nije teško. Paradoks granice je upravo njezina nevidljivost. Nad njom se, da bi se je vizualiziralo, uvijek provodi nasilje: označava je se ne pitajući se za njezinu prirodu. Nitko granicu ne pita kako joj je biti granicom. Ona istovremeno ograničava i omogućuje vlastito nadilaženje; spaja i razdvaja; štiti (nas) jedne od drugih i svojom drugotnom naterijalnošću propituje granice naših bića.
Jer, kako je to ne tako davno napisao jedan Kinez iz Londona (Wu Xiaoming) i jedan Francuz iz Alžira (Jacques Derrida): "Granica je ono iza čega biće prestaje biti ono što jest." I postaje drugo. A samo mjesto susreta bića i nebića, prestanka i postanka, sama granica, o tome ne zna ništa. A ništa ne zna, jer je uskraćena za ludilo i bolest. Ona, doduše, uvijek mami "jednostavnim odlaskom", ali sama se u sebi ne miče. U ovom slučaju, njezino mjesto gotovo istovremenog susreta nestajanja i nastajanja energija je koja je omogućila pjesnika... preciznije njegov glas koji se odlučuje za primijenjeno i jednokratno prevrednovanje sviju vrijednosti: za dehijerarhizirani, dekonstruirani ispis mikro teleologije: za zapis o rastresenosti, prividnim ograničenjima i neizbježnoj sveprisutnosti takozvanih "malih stvari".
Bilo da se svijet smanjuje na kopnu, ili se koncentrira na površini mora, kakvoću i kvantum njegove misli, kao i mišljenja svijeta, pounutruje retorička zapovijed "Prekrijte me morem". Pjesnik more/pokrivač isprva želi u malenoj boci. No, ono, ne hajući za svrhe malih stvari, slijepo na optički varku na čijim se učincima temelje kulturalne imenice/zablude poput vrijednosti i veličine, cijelo hoće unutra: baš kao i nestrpljivo čeljade u život! I dok se more nagurava u biće koje zna da morska cjelokupnost obitava (i) u kaplji, ono "u isti glas" mrmori "tisućama mrmorastih glasova". Da se simultanost mnošta dade sagledati u njegovom najmanjem dijelu govori i pjesnikovo mirenje s morem koje ne haje. Predajući se, glas iz pjesme kaže: "Zauvijek dozvan / čitavog me prekrijte / morem." To je ionako svejedno, kad, ako znaš kako se osvrnuti oko sebe, zapravo traješ u svijetu izgubljen poput zrna u pustinji "koju neprestano/isušuju suzama."
Riječi Branimira Bošnjaka, motreći ih iz prostora kulture koja se, umorna od pastiša od citata, počinje ufati u kreativizam, dolaze iz rascijepa. Ne onoga na kojega je mislio Derrida kada je zapadu nudio modele i oblike premosnica, nego onog rascijepa koji je iskon svijeta onakvog kakvoga svakodnevno susrećemo. Svijeta u kojemu se prakticira govor s jednim jedinim ciljem: da bi se njime prešutjelo ono neizrečeno. Pazite, ne neizrecivo. Neizrečeno! Dakle ono moguće, ono potrebno, ono što ne samo da treba(mo) izgovoriti, nego ono jedino (iz)govora vrijedno! Svijet u kojemu se vrijednost stvara iz suvišnosti treba premetnuti u svijet koji će biti u stanju stvoriti višak vrijednosti. Značenjski. Estetski. Etički. Moralni... a možda i jezični. Poetski. Po-etičan!?
Nastala u vremenu u kojemu su vrijednosti svijeta istovremeno u nestajanju, ali i ohrabrene nadom u mogućnost regeneracije smisla, ova knjiga dokument je intelektualne povijesti u nastajanju. Uči nas kako su i zašto su, «onima koji ih vide stalno u istom prostoru», takozvane malene stvari, nepostojeće. Predlaže jedno novo kruženje oko predmeta. Okom oko svijeta na način nove mikro-misli koja, iako malena, u sebi zadrži ključ za prihvaćanje, tumačenje, osjećanje... cjeline.
A napisao ju je, kako sam kaže, onaj koji je "htio zavoditi svijet kako bi(h) i sam/zaveden i neranjiv stigao do samih granica / s kojih oko vidi i smrt i kruh..." A kako drukčije zavesti ikoga, a kamoli svijet, s pravom će se zapitati svatko tko ovu knjigu pogleda okom koje ona zaslužuje.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )