Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 07.07.2008.

Branislav Glumac : 145 sjećanja na ljude, (o)smijeh. hranu. alkohole. duhan
Održava se
01.01.1901.

Pisani nehajno, ali ne i nepretenciozno, provizorni katreni Branislava Glumca, svjedoče o Glumcu-u-vremenu i Glumcu suvremeniku uglavnom velikana. Raspodjela digniteta ne odvija se tu samo prema zaslugama, nego nekako recipročno. Ljudi o kojima govorim ja ovdje, šapuće glas personalne kronike, veliki su ne samo po sebi nego i zato jer ja o njima pišem, a ja sam, kao i oni, velik, jer sam jedan od njih, dok su oni veliki i sad dok su, svatko od njih, dio mene.

Socijal-simbioza u kojoj se abecednim redom niže 145 natuknica od kojih su, recimo, 140 ljudi, a ovo drugo mjesta/institucije poput uredništva »Foruma«, »Kazališne kavane«, »Jutra poezije«..., nastavak su skladištenja u nikad prebukiranu nišu svakom društvu potrebne trač-historije čiji se akademski oblik, na nekim mjestima, zove i kulturalna povijest.

Knjiga teško da komunicira s čitateljem koji s materijalno nestalima nije dijelio prostor i vrijeme, te je kao takva, poprilično privatna. No, kao i sve pretvoreno u slova a duže od pet stranica, i ona podliježe nekom obliku klasifikacije. Ova knjiga ima svoj muški i ženski dio. Kadgod se obraća muškarcima Glumac se divi njihovim talentima, umu, nonkonformizmu, mjestimično im kolegijalno zavideći na kurčevitosti, dok, kada svoje latice otvara ženama, o njima piše kao o dražesnim, zamamnim, objektima muške žudnje.

Iako je to generacijski od suvremenika Miljkovića, Pupačića, i Spaića možda i za očekivati, za razumjeti je da je suvremenom čitatelju iščašeno čitati o ženama recimo ovo što slijedi: »erotozovno nordijski plav. Posvjedočit će o tome i rasna krmpotić vesna« (F. Vodopivec); »flertovala dionizijski prekomjerno...« (V.Viski); »sestrična n.k. kurtović. Vanja. Slikarica luckasto zanjihana u smjerovima raznim...ljepojka prvog reda...« (V. Kavurić) »slikarica i ljepojka od rase« (N. Cetinić). I dok tako naklapa o poetiziranim tijelima čiji mozak nije u žiži autorskog interesa, a ako i postoji, tada supostoji s tijelom, malo preinačenim leksikom, Glumac odaje počast pokojnim tzv. znalcima sa ženama.
 
Osim što su pokojnim tekućinarcima i nikotindžijama žene prema Glumcu tek jedan u nizu poroka koji su ih došli (obje) glave, o damama iz rakursa kafanskih mužjaka, Glumac svjedoči ovako: Frenkiju Reinhoferu žene su bile nedostižna lovina, Dino Radojević bio je ubirač (ne)prolaznih plodova: hrana, žena, karata, alkohola, duhana..., a Branko je Miljković, prema Branku G, nevjernim ženama za koje kaže da su kučke, kao i cigaršpicu (sic!), bio nagonski vjeran... Kao da bi malo manje agresivnosti u dokazivanju mužjaštva u pitanje dovelo isto.

Isto koje, usput rečeno, i nije bez homoerotike. Jer, Alojz Majetić je Glumcu u mladosti prelijep. kao sean connery... Vlado Majerović visok je, okulijep... Vodopivec, rekli smo već, erotozovno nordijski plav, a na sranici 88. vidimo kako autor 145-ice biva intinmo hranjen na žlicu od strane velikog srpskog pjesnika Slobodana Markovića, za kojega Glumac kaže i da je, osim što je besprimjerni rastrošnik života, žena... i, hm, gorostas... Dečki, čini se, ližu sladoled.

Apostrofiranje rodno-spolnog binarizma izostavlja dijelove knjige koji funkcioniraju kao panorama i kritika vremena i možda cjelini teksta čine nepravdu. Ali, ta junačka podjela toliko je nadglasala sve drugo knjige, da se u njezinoj križaljci s okomito muškim i vodoravno ženskim, gube njezini vredniji fragmenti. U kojima je Glumac beskompromisan. Uspomeni Šolca i danas spočitava da mu je iz Zagrepčanke htio izbaciti »antirežimske dijelove«, Vilimu Svečnjaku zamjera opseg ega, Vlatku Pavletiću »etičku upotrebljivost« kameleona koji je »poželjan režimu svakom«, dok za Edu Mutrića tvrdi da je bio »brdo od ega«.
 
Ali ubrzo zatim, ne bi li izgladio 'stvar', Glumac svršava u katrenu: »al kad bismo zalegli u isparavanjima! Drmali bismo se u svetog ilije kolima!« On i Murtić. Sami. Bez žena »luckasto zanjihanih u smjerovima« od kojih je, vidimo, jedan i ovaj.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –