Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 11.02.2011.

Branislav Glumac : upotriJebni naPici

Bauk kruži Hrvatskom! Bauk retroseksualizma! U maestralnoj sedamdesetoj, nalik zloćkastoj djevojčici kojoj kad se pridruži pred objektivom, Seve od Cupruma izgleda kao vršnjakinja, Mani Gotovac u nastavku knjige "Fališ mi" grleno izvikuje: i u osamdesetima, ja se šeeeeeeevim! Bujrum, Mani!

Još toliko rosno krutih dana. Branislav pak Glumac, erotoman, vulvozof i transrodni amanat raznih međunožja, vršnjak intendantice totalnog teatra života, piše: "naj / mljac, najstrašnije. najzabavnije. najzvjerskije. Je. kad sinhrono prošivam spredastraga/molim tada boga hedona da u meni što više razjari, nezasitnog. perverznog vraga!"

U invokaciji u totalni picopjev, u erotosimfoniju postuteralne faze, Glumac moli priguzno božanstvo: "pičiću. pičiću. jestiva mi školjkice. otvori mi prolaz u duboko. krepko. more. / da u vječnim ljekovitim mineralima ohrabrim karonju i nategnem mu vremešnice bore!". Dok se pisci ovih dana vrijeđaju i spore, hemingvejski ovac jarac, Starac je i more - "more" ne kao plava voda koja oplakuje razvedenu obalu, neko kao čakavska inačica jajno-falusno-kortekstualne potencije glagola "moći" koja oplakuje špiljicu nezasitne Joni!

Ova impozantna zbirka potencije u Hrvata koji je točno tri i pol puta stariji od države mu matice stanje u kojoj je da ne možeš drugo nego se u njoj jebati, na sugestibilan, ali nenametljiv način može poslužiti i kao brevijar za ospoljenje zbilje. Ne, nisam mislio na orijentalnu inačicu izvanjštenja, nego na plašt totalnog spola kojim se prekriva sivilo jednog utilitarnog etatističkog projekta kojeg su, na leđima časnih i danas izigranih branitelja, stvarali mlohavci bez jaja čiji nam protetički hirovi već dulje vrijeme dolazeći na naplatu, idu na jaja. Hrvati i Hrvatice, jebite se zdušno, poručuje svećenik vulve i falusa, zeba i joni Branislav Glumac... i to čini "kurcopogibeljno".

Svjestan da, što se života kulture tiče, na čelu nacionalnih institucija sjede dijagnosticibilni farabuti bez znanja ijednog stranog jezika, da nam u raznim ministarstvima o našim sudbinama odlučuju ljudi za koje nikada nitko nije čuo, da se knjige ne čitaju, da je u Remetincu više uglednika nego na svečanoj sjednici HAZU... što može hrvatski čovjek na takav europski ponedjeljak: ćelavca u ruke i kožicu u šetnju. Glumac ima turistički vodič: od pice do pice i nazad u nju. Ovo prvo je više kao Henry Miller. Ovaj za nazad, to vam je više onako Proust.

Za erotiku, za grafogramatiku jeba, malo je reći da je internacionalna. Ona je svemirska pojava. To što činimo mi, čine i izvanzemljaci. Glumac to zna: "bi i zvjezdanih jutara. kada ste mi pripuštali da vam karićem crtam monetov vrt po leđima / ispisivao sam dugu povijest hranjivog vrtlarstva. neke evergrin poruke tajno sam izšifrirao i vanzemaljcima!" Ona je i retroideološka, udarničko bratsko-sestrinski jedinstvena: krv mjesečnice je crveni barjak u crveno jutro koje nikako da svane.

Još barem ovoliko gospon Glumac. Knjiga je tako puna jeba da bi u njoj svaki čitatelj poželio biti epizodist. Čitam je na klupi kraj posrnulog "3. maja" u kojem su se nekad gradili brodovi. Inspirian njome, heklam grafit: "Radnici radnicama"!


Branislav Glumac: "upotriJebni naPici"

V.B.Z., 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –